Ćiro Truhelka. Novi postupak pri snimanju natpisa. GZM. Sv. 1. 1891. Str. 41-43.
◊41
Priopćio kustos Dr. Ćiro Truhelka.
Dosadašnji postupak pri prenašanju starih natpisa ima tu mánu, da je načinjeni fac-simile vrlo slab, da se ne smije savijati, da se lako dere i da se najmanjim pritiskom slova izbrišu ili izližu. Takim postupkom ne ćemo po gotovo doći k cilju kod naših starobosanskih natpisa, gdje su slova nejednaka, obično duboko usječena a kamen vrlo često raspuknut. Kušao sam u svaku ruku, da doskočim ovijem manama običnoga snimanja natpisa, te se domislih, da bi postupak, sličan onom u stereotipiji, bio najbolji.
Pokušaji sjajno uspješe, postupak se usavršio, stekao je priznanja u stručnjaka, pa ga ovdje obznanjujem u korist nauke.
Prednosti fac-simila načinjena tijem novim postupkom jesu ovi: Svaki je snimak absolutno vjeran otisak originala, te reproducira jednako tačno najkrupniju udubinu, kao i najsitniju pukotinu u kamenu i najveći natpis može se snimati u jednom komadu, a otisak je tako tvrd, da se ne može lako oštetiti, a što je najglavnije, da se bez velike muke može načiniti snimak od sadre sa svijem vjeran originalu.
Ovo potonje važno je osobito po naš muzej, jer su naši lapidarni spomenici obično tako golemi, da se mogu samo u otisku uvrstiti u muzej.
Muzej imade u svojoj zbirci nekoliko natpisa, koji su preko 2 metra dugački, a tako veliki natpisi jedva bi se na drugi način mogli preliti u sadru.
Za taj postupak nuždan je ovaj pribor: 1. dovoljno papira, 2. tutkala, 3. jedna četka i 4. kičica (Pinsel).
1. Najzgodniji je papir obična hartija što upija (bugačica = Saugpapier, Fliesspapier) ili druga netutkaljena hartija (ungeleimtes Papier), kao što se upotrebljava za štampanje nekih novina, a gdje nema toga, obična i◊42 tutkaljena hartija, ali ju valja prije nego što se upotrebi, neko vrijeme metnuti u vrelu vodu, da se tutkalo što više ispere.
2. Tutkalo treba da je isto, što ga upotrebljavaju knjigoveže a pravi se od škroba (štirke, nišeste). Na 1 litru hladne vode uzme se dobrana šaka škroba pak se razmuti. Kad se škrob rastopi, pristavi se lonac k vatri, te se polako kuva. Škrob valja sve dok ne uzvrije i ne zgusne miješati drvenom kašikom. Kad se škrob zgusne, kao da se usirio, onda valja tutkalo.
3. Četka valja da je tvrda, duge i guste dlake, a da se lakše njome radi, valja je prikovati za zgodan držak.
4. Kičica (Pinsel) neka je pomehka i povelika, kao četka u bojadžije.
Kamen ili ploču, na kojoj se natpis nalazi, valja prije snimanja dobro očistiti od praha i nečistoće, mahovinu ostrugati i oprati je. Dobro je, ako se natpis, pošto se osuši, natare zejtinom (uljem), da snimak ne prione. Zejtina ne smije biti premnogo; ako ga je odviše u zarezima i pukotinama, valja ga sungjerom pokupiti.
Za tim se uzme hartija bugačica, nešto veća od kamena, tako, da hartija sa svijeh strana bude oko 10 centimetara šira od samoga natpisa. Ako je natpis velik, slijepi se toliko komada hartije jedna do druge, dok se ne sastavi onoliki komad, koliki treba.
Ta hartija položi se uz natpis, a da je vjetar ne otpuhne, prilijepe se ćoškovi njezini uz kamen.
Sada se hartija vlažnim sungjerom (spužvom) ili mehkom vlažnom krpom pritisne uz natpis tako dugo, dok hartija ne utone u sve udubine i zareze slova. Ako bi se pri tome hartija na kojem mjestu prodrla, valja rupu oblijepiti komadićem hartije bugačice.
Pošto se natpis sa svijem vjerno otisnuo u hartiju, namaže se ova s gornje strane dobro tutkalom, te se oblijepi drugim redom hartije bugačice. Sada tek valja uzeti četku, te njome po hartiji tako dugo lupati, dok se ovaj sloj hartije dobro ne priljubi uz natpis.
I opet se hartija namaže tutkalom i oblijepi novim slojem hartije, koji se četkom opet dobro prikuca. Taj se postupak toliko puta ponavlja, dok ne bude otisak dosta debeo. Za velike natpise dosta je oko šest redova hartije, da bude otisak tvrd kao drvo.
Valja paziti, da se ne uzme premalo tutkala i da se ne štedi četka, jer čim se jače njom udara po hartiji, tim će vjerniji i tvrgji biti snimak. Osobito valja paziti, da se sve pukotine, koje bi u prvom sloju hartije nastale, prije nego se namaže tutkalom, dobro prikriju hartijom, da ne bi tutkalo došlo do same hartije, jer će onda snimak prionuti uz kamen.
Ako je snimak gotov, a kamen se prije natr’o uljem, najbolje je puštati snimak na kamenu, da se suši dok ne stvrdne, inače ga valja pomno skinuti, kad na pola stvrdne, te ga prostrijeti na ravnu ploču, da se sa svijem osuši.
Pri transportu valja paziti, da se snimak ne savije ili ne slomi, te je za to najbolje spremiti ga u sanduku. Gdje je natpis velik, pa se ne može poslati u jednom komadu, neka se razreže u manje komade, ali tako, da se koje slovo ne prereže.◊43
Uzdajući se, da će se mnogi ovim postupkom okoristiti, molimo svakoga, koji se zanima za nauku i napredak u Bosni i Hercegovini, ako naigje na koji zanimljiv natpis, da načini za naš muzej snimak. Svaki suradnik na polju nauke dobro je došao, a biće mu hvala.
Troškove će muzej drage volje naknaditi, a pribor, što ga treba za snimanje natpisa, na zahtijevanje namaknuti.
◊41
Novi postupak pri snimanju natpisa.
Priopćio kustos Dr. Ćiro Truhelka.
Dosadašnji postupak pri prenašanju starih natpisa ima tu mánu, da je načinjeni fac-simile vrlo slab, da se ne smije savijati, da se lako dere i da se najmanjim pritiskom slova izbrišu ili izližu. Takim postupkom ne ćemo po gotovo doći k cilju kod naših starobosanskih natpisa, gdje su slova nejednaka, obično duboko usječena a kamen vrlo često raspuknut. Kušao sam u svaku ruku, da doskočim ovijem manama običnoga snimanja natpisa, te se domislih, da bi postupak, sličan onom u stereotipiji, bio najbolji.
Pokušaji sjajno uspješe, postupak se usavršio, stekao je priznanja u stručnjaka, pa ga ovdje obznanjujem u korist nauke.
Prednosti fac-simila načinjena tijem novim postupkom jesu ovi: Svaki je snimak absolutno vjeran otisak originala, te reproducira jednako tačno najkrupniju udubinu, kao i najsitniju pukotinu u kamenu i najveći natpis može se snimati u jednom komadu, a otisak je tako tvrd, da se ne može lako oštetiti, a što je najglavnije, da se bez velike muke može načiniti snimak od sadre sa svijem vjeran originalu.
Ovo potonje važno je osobito po naš muzej, jer su naši lapidarni spomenici obično tako golemi, da se mogu samo u otisku uvrstiti u muzej.
Muzej imade u svojoj zbirci nekoliko natpisa, koji su preko 2 metra dugački, a tako veliki natpisi jedva bi se na drugi način mogli preliti u sadru.
Za taj postupak nuždan je ovaj pribor: 1. dovoljno papira, 2. tutkala, 3. jedna četka i 4. kičica (Pinsel).
1. Najzgodniji je papir obična hartija što upija (bugačica = Saugpapier, Fliesspapier) ili druga netutkaljena hartija (ungeleimtes Papier), kao što se upotrebljava za štampanje nekih novina, a gdje nema toga, obična i◊42 tutkaljena hartija, ali ju valja prije nego što se upotrebi, neko vrijeme metnuti u vrelu vodu, da se tutkalo što više ispere.
2. Tutkalo treba da je isto, što ga upotrebljavaju knjigoveže a pravi se od škroba (štirke, nišeste). Na 1 litru hladne vode uzme se dobrana šaka škroba pak se razmuti. Kad se škrob rastopi, pristavi se lonac k vatri, te se polako kuva. Škrob valja sve dok ne uzvrije i ne zgusne miješati drvenom kašikom. Kad se škrob zgusne, kao da se usirio, onda valja tutkalo.
3. Četka valja da je tvrda, duge i guste dlake, a da se lakše njome radi, valja je prikovati za zgodan držak.
4. Kičica (Pinsel) neka je pomehka i povelika, kao četka u bojadžije.
Kamen ili ploču, na kojoj se natpis nalazi, valja prije snimanja dobro očistiti od praha i nečistoće, mahovinu ostrugati i oprati je. Dobro je, ako se natpis, pošto se osuši, natare zejtinom (uljem), da snimak ne prione. Zejtina ne smije biti premnogo; ako ga je odviše u zarezima i pukotinama, valja ga sungjerom pokupiti.
Za tim se uzme hartija bugačica, nešto veća od kamena, tako, da hartija sa svijeh strana bude oko 10 centimetara šira od samoga natpisa. Ako je natpis velik, slijepi se toliko komada hartije jedna do druge, dok se ne sastavi onoliki komad, koliki treba.
Ta hartija položi se uz natpis, a da je vjetar ne otpuhne, prilijepe se ćoškovi njezini uz kamen.
Sada se hartija vlažnim sungjerom (spužvom) ili mehkom vlažnom krpom pritisne uz natpis tako dugo, dok hartija ne utone u sve udubine i zareze slova. Ako bi se pri tome hartija na kojem mjestu prodrla, valja rupu oblijepiti komadićem hartije bugačice.
Pošto se natpis sa svijem vjerno otisnuo u hartiju, namaže se ova s gornje strane dobro tutkalom, te se oblijepi drugim redom hartije bugačice. Sada tek valja uzeti četku, te njome po hartiji tako dugo lupati, dok se ovaj sloj hartije dobro ne priljubi uz natpis.
I opet se hartija namaže tutkalom i oblijepi novim slojem hartije, koji se četkom opet dobro prikuca. Taj se postupak toliko puta ponavlja, dok ne bude otisak dosta debeo. Za velike natpise dosta je oko šest redova hartije, da bude otisak tvrd kao drvo.
Valja paziti, da se ne uzme premalo tutkala i da se ne štedi četka, jer čim se jače njom udara po hartiji, tim će vjerniji i tvrgji biti snimak. Osobito valja paziti, da se sve pukotine, koje bi u prvom sloju hartije nastale, prije nego se namaže tutkalom, dobro prikriju hartijom, da ne bi tutkalo došlo do same hartije, jer će onda snimak prionuti uz kamen.
Ako je snimak gotov, a kamen se prije natr’o uljem, najbolje je puštati snimak na kamenu, da se suši dok ne stvrdne, inače ga valja pomno skinuti, kad na pola stvrdne, te ga prostrijeti na ravnu ploču, da se sa svijem osuši.
Pri transportu valja paziti, da se snimak ne savije ili ne slomi, te je za to najbolje spremiti ga u sanduku. Gdje je natpis velik, pa se ne može poslati u jednom komadu, neka se razreže u manje komade, ali tako, da se koje slovo ne prereže.◊43
Uzdajući se, da će se mnogi ovim postupkom okoristiti, molimo svakoga, koji se zanima za nauku i napredak u Bosni i Hercegovini, ako naigje na koji zanimljiv natpis, da načini za naš muzej snimak. Svaki suradnik na polju nauke dobro je došao, a biće mu hvala.
Troškove će muzej drage volje naknaditi, a pribor, što ga treba za snimanje natpisa, na zahtijevanje namaknuti.
