Pretraži ovaj blog

Truhelka 1893.

Ćiro Truhelka. Pobliže određivanje prehistoričkih nahogjaja u Bosni i Hercegovini iz željeznog doba. GZM. Sv. 1. 1893. Str. 111-116.
◊111

Pobliže određivanje prehistoričkih nahogjaja u Bosni i Hercegovini iz željeznog doba.


Priopćio kustos bos.-herc. zemaljskog muzeja dr. Ćiro Truhelka.

A. La-tenski nahogjaji.


Pri ovome razmatranju, što ovdje slijedi, valja nam poći od onog silnog narodnog pokreta, koji se je u IV. vijeku pr. Hr. razvijao u srednjoj Evropi, a to je veliko gibanje Kelta od zapada prama istoku.

To, od obala Atlanskog oceana odbijeno pleme razdijelilo se je u alpinskom području u tri goleme grane: jedna je poplavila Italiju, druga je provalila u gornje podunavske krajeve, a treća se je raširila po sjeverozapadnim krajevima Balkanskog poluostrva, gdje su bili naseljeni Iliri, te se pomakla sve do Hämusa.

Prvi balkanski narodi, koji su u dodir došli s Keltima, bili su ilirska plemena kasnije rimske pokrajine Dalmacije (današnja Bosna i Hercegovina), a s onu stranu Drine tračka plemena Mizije (Mösia, danas Srbija jedan dio Bugarske).

Ovi moradoše uzmaći ispred pretežne sile, te su se već godine 335. pr. Hr. Kelti stalno naselili na Balkanu, tako da su Aleksandru Velikomu, kada je za tračke vojne boravio na Dunavu, mogli poslati poslanike (376.), koji mu na pitanje čega se najviše boje, dadoše originalan odgovor "da bi se nebo jednoć moglo na njih srušiti".

Drugo su poslanstvo Aleksandru slali u Babilon (Arrian I. 4. 715. Diodor 17. 13.).

Pošto je možno mizičko pleme Tribala potisnuto na jug, te je opsjedalo Abderu, morade pred Keltima uzmaći i jedno od najsilnijih ilirskih plemena, koje je bilo nastanjeno u Bosni, - a to su Autarijati. Jedan ogranak od ovih, koji je brojio 20.000 glava, prodre na jug i provali u Peoniju, kralju Auduleonu priskoči Kasandar iz Macedonije u pomoć, potuče Autarijate te ih naseli na gori Orbelosu (310. pr. Hr. - Strabo. 318. App. H. 4. Polyän 7. 42. Diod. 20. 19.).◊112

S onu stranu Drine pobiše Kelti Tribale, te sada prodriješe do gore Skarda (danas Šardag), otkuda dobiše ime Skordiska (Seneka: nat. quest. 3. 11. Plin. 31. 4.).

Pri kraju III. a početku II. vijeka provališe oni u zajednici s Ilirima, Mädima i Dardanima u Macedoniju i Grčku.

Nego naskoro nastupi obrat: god. 189. pobije ih Lucius Scipio, koji je polazio na Antioha, a ostanci im pobjegoše na dunavska ostrva (App. II. 5.), otkuda naseliše pritočice, naročito Savu. a kasnije se u toliko oporaviše, da su Tiberiju mogli pomagati u panonskom ratu (6.-10. po Hr. - Dio Cass. 54. 20.).

To su tako zvani "veliki Skordiski", koji su stanovali izmegju obje rijeke, koje utječu u Ister (Dunav) izmegju Noara (Save), koji teče kraj Segestike i izmegju Marga(Pod Margom (Margus) obično se razumijeva Morava. Ja bih tu prije držao, da je govor o kakoj pritočici Save. To što Strabo rijeku Margos naziva Bάργος, te ovdje vidimo danas još u Arbanasa karakterističnu zamjenu glasova b i m, upućuje nas, da tu rijeku tražimo u Iliriji. U Herodota 4. 49 se Morava zove Bρόγγος, te su uz tu rijeku bili naseljeni trački Tribali.) (Strabo).

Skordiski, koji su zaostali na Skardu, brzo se oporaviše, god. 118. pr. Hr. pobiše Katona, god. 112. provališe u Dalmaciju i Tesaliju (Florus III. 4. Eutropius IV. 29.), dok ih konačno 108. pr. Hr. nije s mizičkim Tribalima satro Minucius Rufus(2 Rufovo slavlje radi pobjede spominje Vellejus II. 8.).

Keltička je invazija naročito za prehistoričko ispitivanje vanredno znamenita, jer u mračnoj povijesti naroda označuje obrat, koji je tim jasniji, jer su Kelti imali naprednu kulturu, kojoj su obilate tragove ostavljali, kuda bi god prolazili.

Nauka je sve oblike keltskih spomenika, koji se bitno razlikuju od spomenika podjarmljenih naroda, skupila pod nazivom la-tenskog stepena, te razlikuju stariju i mlagju la-tensku perijodu.

Pošto pak o najglavnijem gibanju Kelta kroz ilirsko, - dakle i bosansko - područje imamo pouzdane podatke, to će nalaženje prijedmeta iz la-tenskog doba veoma mnogo vrijediti za kronološko odregjivanje.

Od ocrtanih gore dogagjaja valja nam u vidu držati dva momenta:

prvo, da je u IV. vijeku (prije 335. pr. Hr.) bila prva invazija Kelta kroz bosansko područje, te nam u to doba valja staviti nahogjaje starije la-tenske perijode;

drugo, da su se Skordiski (Kelti), koje je Lucius Scipio potisnuo na dunavska ostrva, počevši od g. 189. pr. Hr. počeli po malo širiti po Posavini. Iz te perijode potječu mlagji la-tenski nahogjaji.◊113

Obje faze keltičkog gibanja, u koliko su se dotakle bosanskog područja, bitno se razlikuju jedna od druge. Prva je invazija bila borbom oteščan prolaz, gdje je Keltima, koji su bili za putom, bilo do toga, da što prije stignu do svojeg cilja - do Macedonije i Grčke.

Nahogjaji iz toga doba biće dakle samo sporadički, te će pripadati kratkome razdoblju i tijesnom krugu oblika.

Druga je invazija po malo napredovala: suzbijeni Skordiski moraju da sebi korak po korak mirnim putem osvajaju zemljišta i da zemlju po malo nasele. Po Skardusu i Hämusu, u Traciji i Macedoniji, primili su novih dojmova, koje sa sobom ponesoše u zavičaj, pa je tu onda posve prirodno, da se njihovi spomenici, koji su ostali do današnjeg vremena, oblikom svojim vrlo razlikuju od onih iz IV. vijeka, i tako će se moći rastumačiti, ako megju mlagjim la-tenskim nahogjajima nagjemo čitavo čislo oblika, za koje starija perijoda ne zna, i kojima ondje ne možemo da nagjemo ishodište.

Najznamenitiji prijedmeti starije la-tenske perijode nagjeni su dosele na Rakitnom polju (kot. Ljubuški), gdje je kod Zagradine i Petrovića nagjeno više objekata. Karakteristični su komadi sa Rakitnog polja 4 fibule srednjeg stepena, a sa zadnjeg mjesta dvije ovalne ogrlice (torquis) od bronca.

Zagradinski su nahogjaji za to još znameniti, jer potječu iz skupne grobnice,(U izvještaju Radimskoga (Glasnik 1891. IV., str. 413.-424.) nije ta znamenita okolnost istaknuta, pa neka je to ovdje naknadno zabilježeno.) tako da lako možemo pomisliti na sukob izmegju Kelta i Ilira, koji je ovdje mogao biti.

Na tu nas borbu upućuje i drugo, od prilike 2 sata odanle odaljeno razbojište kod Trebistova, gdje sam god. 1887. našao više kopalja,(Koplja (4 komada) u zemaljskom muzeju.) koja bih ja radi njihove ravne plojke takogjer pripisao la-tenskom stepenu.

Karakteristički la-tenski oblik ima i onaj nož, što ga je u Rakitnom kod gradine Petrovića god. 1891. našao muzejski pristav Fiala (Slika u Glasniku 1891. IV., str. 414.).

Drugi su prijedmeti istoga stepena još nagjeni po ovim mjestima:

u dolini Rame lijepa fibula sa sploštenom, trakolikom stremenkom. koja se može smatrati pralikom onoj iz Rakitna, što je naslikana u Glasniku 1891. IV., str. 422., slika 18., i koja je fibula po svoj prilici samo slučajno dospjela pod hrpu prijedmeta iz broncanog doba;

u manastiru Humcu fibula starijeg oblika, kojoj se proveniencija na žalost ne može ustanoviti,(Tamo ima i jedan torquis, koji po svoj prilici pripada istoj perijodi, ali je nepoznato otkuda potječe.) te valjda potječe iz kotara Ljubuškog i ko◊114načno lijepa fibula od žice, kakva ima megju nahogjajima iz naseobine sobunarske. Stremenka sastoji od jednog niza na oblik broja 8 uvijenih petalja(Taj će komad skorim uz druge nahogjaje s istoga mjesta objelodaniti muzejski pristav Fiala.).

La-tenskome stepenu pribrojio bih ja još nekoliko ovećih igala s okruglom glavicom, koja je ukrašena sa četiri šiljka i jednom ušicom na vrhu, kako ih ima manastir Humac u 3 eksemplara a zemaljski muzej u jednom sa Zlatišta.

Pri promatranju nahogjaja iz mlagje la-tenske perijode valja nam osim ovog, što gore rekosmo, još držati u vidu, da su plemena, koja su u prehistoričko doba bila naseljena u Hrvatskoj i u hrvatskom primorju: Liburni i Japydi, bili narod, smiješan od Kelta i Ilira, pa su ih stari uvijek takima smatrali. Tu i nalazimo keltičku kulturu obilato zastupanu, a kao najbogatije i najizdašnije nahodište spominje se gora Vital kod Prozora u Hrvatskoj, do koga ima jedva dan puta od bosanske krajine. Dokle je na jug segnuo utjecaj keltičke kulture, koja je onuda cvjetala, jedva se može odrediti, ali svakako je dohvatio bosansku krajinu. U tim Keltima starosjediocima našli su natrag potisnuti Skordiski potporu; tradicionalnim elementima pridošli su novi, pa otuda ja tumačim, što je mlagji la-tenski stepen u sjevernoj Bosni proizveo oblika, koji se djelomice razlikuju od hrvatskih.

Dojako imamo iz te perijode dvije serije nahogjaja - jednu, iskopanu pred više godina u okolini Jajca po fra Anti Božiću, koja se sastoji od 10 oblučastih fibula kasnijeg oblika, te se nalazi u manastiru Fojnici, drugu izvanredno bogatu, dalo je lanjske godine po školskom upravitelju P. Mirkoviću obreteno grobište sa žarama na Jezerinama (kod Bišća). Ove nahogjaje po vremenu njihova postanja možemo još tačnije odrediti, jer već pokazuju rimske elemente.

Tako natpis IVLIANA NIGRI VXOR na poklopcu jedne žare i famozni ilovasti pehar s natpisom BVCCIO V NORBANVS.

Rimske legije stajale su pod Cottom i Metellom god. 119. pr. Hr. prvi put pod Siscijom, koju su osvojili, druge godine od prilike vodio je L. Caecilius Mettelus prvu rimsku vojsku od Siscije kroz bosansku krajinu u Salonu i slavio je god. 117. slavlje u Rimu. (App. IX. 11. Entrop. 4. 23.)

Pošto za rimske kolonizacije u onim krajevima moramo uzeti golemo razdoblje, to postanje grobišta na Jezerinama pada najranije u 1. vijek pr. Hr.◊115

B. Kome je plemenu pripadalo područje nekropola na Glasincu?


Najstarije vijesti, što ih imamo o prastanovništvu sadašnje Bosne i Hercegovine, spominju naročito dva plemena kao glavna: Ardieje i Autariate.

O nekadašnjem zavičaju tih plemena ne može danas biti sumnje, stariji su ga pisci potanko opisali, pa ću ja samo napomenuti, da ime jednih, Ardiejaca, u svezi s Adrijom i Montes Ardium (Dinarske Alpe) upućuje na primorje, gdje su kao smioni mornari i gusari stekli strašan glas.

Autarijati bili su naseljeni u istočnom dijelu bosanskog područja, te ih Skylax stavlja s onu stranu velikog jezera, što ga je nekoć tvorila Neretva (kod Mostara)(Vidi o tome dr-a Thallóczya radnju o imenu Bosne u Glasniku, god. 1889. sv. 1.) i za koje je on pogrješno mislio, da je izvor Neretve, dok po Tomascheku već ime Autariati upućuje na izvornu rječicu Drine, Taru, preko koje se nekoć pružilo naselište tog mogućeg plemena. Pošto su Autarijati tečajem bojeva, što su ih imali s Ardiejima zbog slanih vrela u području neretvanskom, što su po ugovoru upotrebljavali naizmjence, potonje satrli, bili su na vrhuncu svoje moći. Oni s onu stranu Drine podjarmiše Tribale, koji su se prostirali od Agrijana do Istera (Dunava) i gospodovahu nad Tračanima i Ilirima (Strabo VII.).

U savezu s Keltima udariše pod Molistomom na Delfe. Prije nego što se usudiše jurišati, udari na njih silna kiša, oluja i grmljavina i prisili ih na povratak.

Usput nagjoše, kud god su prolazili, mnoštvo žaba, s kojih voda sagnji i otrovana zarodi kugu, koja ih je gonila od mjesta do mjesta (Appian H. 4.).

Taj na pola mitički, na pola istiniti dogagjaj (koji napomenuše i Diodor [III. 30.], Justin [IV. 2.] i Aelian), čini se, da je bio prvim povodom padu Autarijata, i biće da pada pod kraj V. vijeka pr. Hr.

U to vrijeme provališe Kelti, Autarijati moradoše uzmaknuti i nestaje ih sa poprišta.

Etnografska konfiguracija biva poslije invazije Kelta posve druga. Dok su od Ardiejaca samo ostali neznatni ostanci, koji su pod imenom Vardejaca i Sardeata(Arhaički oblik, koji se je tradicionalno održao.) preživjeli buru, nestade imena Autarijata posvema.

Od ostanaka rastrovanih po Keltima plemena nastaju ona nova, manja, nemoćna plemena, koja navodi Klaudije Ptolomäus i još potpunije Plinius.(Ptolemej imenuje ova plemena: Mazeje, Derhijope, Derije, Dindare, Dicijone, Dalmate, Daurze, Melkomene, Vardeje, Narenze, Sardiote, Sikulote, Dokleate, Piruste; a Plinije osim ovih još ove: Ceraune, Desidijate, Deretine, Derameste, Glindicijone, Skirtare, Ozneje, Partene, Hemasine, Artite i Armiste.).◊116

Ta plemena ne bijahu više čiste ilirske krvi, već smjesa, koja je postala od ilirskih, keltičkih i panonskih elemenata.

Da se sad vratimo na naše pitanje, kome su plemenu pripadale glasinačke nekropole, valja mi u kratko karakterizirati pregolemi materijal drevnih nahogjaja, što nam je do danas pri ruci.

I. Glavni dio nahogjaja pokazuje skroz jedinstven, samosvojan slog, pripada dakle jedinstvenoj kulturnoj epohi, jednom jedinstvenom plemenu.

II. Strani oblici, u koliko su ustanovljeni, upućuju nas većinom na jug (grčki šljem, goljenice, fibule i t. d.); sjeverni su oblici rijetki i pripadaju halštatskoj perijodi.

III. Područje nekropola ne stješnjava se samo na glasinačku visoravan, nego se prostire od vrela Bosne istočno do preko Drine a sjeverno do doline Prače. Gromile spolja svuda pokazuju isti način gradnje, a u koliko su na drugim mjestima pretražene, daju takogjer nahogjaje iste kulturne vrste (Foča, Sarajevo, Sobunar).

IV. La-tenski nahogjaji tako su rijetki megju glasinačkim, da nam doba cvatanja glasinačke kulture svakako valja staviti prije keltske invazije, a onda su gospodari zemlje bili Autarijati.

Valja nam dakle najsjajnije doba te kulture staviti pred IV. vijek pr. Hr.

Da te kulture nije tek od jedan put nestalo, samo se sobom razumije; ona je možda još stolječa vegetirala, ali ne više u prvašnjoj krepčini, pa u to doba propadanja biće da je postao po gdjekoji komad male vrijednosti, po gdjekoja gruba patvorina starijih oblika i iz toga doba valjda potječu one gromile, u kojim je nagjeno onako malo priloga.