Antun Ilija Carić. Zaručni i vjenčani običaji u općini bogomoljskoj na ostrvu Hvaru. GZM. Sv. 4. 1897. Str. 685-694.
◊685
Danas već mnogi lijepi starinski običaji iščeznuše, a mnogi drugi postepeno iščezavaju. Odista je grjehota, što nam se nijesu barem na papiru sačuvali. Mnoge je do duše marljiva ruka zabilježila, ali dosta ili još čeka da ili se sjeti koji prijatelj narodne prosvjete. Ostajući pri onomu, što kazah u članku: "Koledanje uoči mladoga ljeta na ostrvu Hvaru"("Glasnik zem. muzeja", god. 1896., str. 524.-529.), na ime, da se iz običaja nekoga naroda može najbolje upoznati njegova duša, njegovo srce i njegova ćud, priopćiću neke karakteristične zaručne i vjenčane običaje, koji se dobrim dijelom još do danas održaše u općini bogomoljskoj na ostrvu Hvaru. Ove bi, bez sumnje, za kakovih desetak godina, a možda i prije, bilo sasvim teško iznijeti na svijetlo tačno i savjesno, jer postepeno, kako rekosmo, iščezavaju pred licem moderne prosvjete.
Neki sedamdosetgodišnji starac pripovijedao mi je potanko razne zaručne i vjenčane običaje i više drugih sitnica, koje ću ovdje zabilježiti, pored toga imadoh i sam priliku vidjeti dobar dio onoga, što iznosim u ovome članku.
U viših i otmenijih krugova danas se pored ostalih dobrih svojstava djevojke, pazi i na miraz, dok u seljaka zamjenjuje miraz fizični razvoj djevojke i njezino dobro zdravlje, bez kojega ne bi bila sposobna da obavlja kućne i poljske poslove. U neku ruku, kako no se kaže dosta pohvalno; jer ako ništa drugo, a to barem, jer se od zdrava zdravo ragja - i mi zbilja vidimo, da megju seljacima nijesu tako duboko bacile klice neke stanovite bolesti kao kod gragjana. U općini bogomoljskoj, kao uopće na ostrvu Hvaru, kod seljana dakako osobito se pazi na to, da li je djevojka zdrava i razvijena. Koja nije takova, za nju se može čuti kako govore: "Ča će, ako ni za u brime, a iskuhat i poć u pašu i napojit živo more i dite." Osobito se pazi još i na to, da li joj je majka prava domaćica, ili kako bi naši seljani rekli: "žena od fameje"(Od fameje = od soja.). Ako imade sestara, pazi se takogjer i na njih, kakove su: da li su radišne i poslušne, jer po njima sude i djevojku za udaju. I naši seljani znadu često reći: "Gledaj mater, pak vazmi ćer". Opet uza sva dobra svojstva, ako je slučajno ne prate najpovoljniji glasi o njenom djevojačkom poštenju, ona već nije prava djevojka i sasvim se rijetko dogagja, da takovu uzme čestit momak. Istina je, što pjesnici kažu, na ime da je ljubav slijepa, pa bi se po tomu moralo često dogoditi, da koji momak uzme koju djevojku,◊686 a da joj i ne gleda kroz prste. Kad bi po svojoj mogli raditi, jamačno bi bilo više takovih, ali valja pamtiti, da momak zaručuje djevojku u strogom dogovoru sa svojim roditeljima, a ako hoće da obratno radi, tada mu je njihova kuća zatvorena. Lijepo je do duše, kad si je on sam izabere i kad su mu roditelji zadovoljni, ali se često dogodi, da mu je oni sami izaberu, a on, ako ne će da upadne u domaće neprilike, mora da se bezuvjetno pokori njihovom izboru. U ovakovom slučaju, ako sin ne može da se nagodi sa svojim roditeljima, biva da on usprkos uzme djevojku, koju ljubi, te ide s njom stanovati izvan očinske kuće ili je vodi u Ameriku, ili naprosto on sam otigje u svijet, razjaren zbog porušenih svojih osnova, a s druge strane opet ne će da radi protiv volje i želje svojih roditelja. U ostalom mnogo su češći slučajevi, da se megjusobno nagode.
Ja sam već u Članku "Koledanje uoči mladoga ljeta na Hvaru " zabilježio, da momak uhvati priliku koledanja, da stupi u kuću one, koju ljubi i da joj od te večeri postane stalnim pohodnikom. Uoči mladoga ljeta, na Silvestrovo, obično su i zaruke, dakle poslije godine dana, a kroz to vrijeme, kako kazah u pomenutom članku, mladić kuša djevojku kao jednostavni njezin ljubavnik. Jednom se jako na to pazilo, ali već danas, ako i rijetko, imade slučajeva da se zaruke obavljaju i drugih dana. Pitaće kogod, za što se baš na Silvesterovo moraju obaviti zaruke. Na to pitanje ne mogah dobiti stalna odgovora, ali razabrah, da bi to moglo biti s toga, držeći se narodnoga vjerovanja, da mladi zaljubljenici već novom godinom budu novi ljudi, jer ih imade, koji tvrde, da se zadnjega dana godine valja ostaviti onoga, čega se je ostaviti, a započeti ono, čega se je prihvatiti. Ovdje naime naš narod misli na dobro i na zlo.
Mladić ide na zaruke sa svojim ocem, a ako ga nema, onda ga prati koji od njegove braće. Ako pak ni ove nema, tada odabere jednoga muškarca od rodbine, i to jednoga od starijih i uglednijih. Ne može se ni pomisliti da bi zašli u djevojčinu kuću praznih ruku, jer bi to bila gotova sramota, kad se pomisli, da se odmah poslije zaruka govori po cijelom selu, ponajviše u ženskim krugovima o darovima, što joj ih darovale i o njihovoj cijeni. Oni ponesu sa sobom stegno ovnujskog mesa, bocu dobroga vina, te u jednoj kutiji koji osobiti dar, a taj je fina svilena marama ili koji ures od zlata. Ili jedno ili drugo uvijek je združeno s prstenom, kojim će je momak zaručiti. Djevojčina čeljad, pa i ona sama imadu toga dana pune ruke posla, da urede kuću i da pripreme dobru i obilnu večeru, kojoj učestvuju ukućani djevojke i njezin zaručnik sa svojim pratiocem. Rijetko će još koga pozvati, jer se za večerom raspravlja samo o domaćim stvarima i o budućem živovanju mladoga para. Poslije večere obavljaju se zaruke i to tako, da otac zaručnikov pristupi k djevojci te joj kaže, što inače već ona znade, za što je došao sa sinom; onda uzme prsten iz kutije, koja leži na stolu, te joj ga on sam natakne na prst, za tim joj ozbiljno kaže: "Spomeni se (drži na pameti), ko ti je dao ovaj prstenu. Tim riječima hoće da joj pokaže svoju moć kao otac onoga, koji će joj biti mužem. Poslije tih očevih riječi momak izagje na kućni prag i tu izbaci nekoliko hitaca iz kubure ili pištolje, i to je znak da su zaruke obavljeno. Poslije toga čina ustanove, kada će im biti prvo navješćenje s oltara, ili kako na ostrvu kažu "pronuncija" ili još "proluncija", koje je nekoć moralo biti samo na dan "Gospe od Ružarija" (sv. Čislo) mjeseca oktobra. Danas su u pomenutoj općini sasvim rijetki slučajevi, da bi navješćenje bilo kojeg drugog dana. Ipak ih imade, a po tome se dade ustanoviti, kako i taj običaj postepeno iščezava. Vjenčanje pak slijedi odmah u prvu subotu poslije trećeg navješćenja. I ovdje su sasvim rijetki slučajevi, da bi se ono obavilo kojeg drugog dana.◊687
Mnogo se gleda vjenčanog dana na svatove, ili kako ih na ostrvu zovu "svaća". Po broju svatova cijeni se i sjaj pirovanja. Čim imade više, tim se pirovanju daje veća cijena, a po selu se o tomu na sva usta govori, koliko ih imade i koji su. Poslije večere, megju ostalim stvarima, ustanove odmah, koga će zvati u svatove, ili kako na ostrvu kažu "na pir". Ustanove na ime, koje će i koliko ih pozvati zaručnik, a koje opeta zaručnica.
Pošto su sve to udesili, u kasnu noć zaručnik i njegov otac oproste se s ukućanima zaručnice.
Do zaruka mladić je zalazio u kuću djevojke više kao domaći prijatelj, nego li kao njezin ljubavnik, barem za njezine roditelje, dok sada zalazi kao zaručnik, te se sa svojom dragom razgovara na po se o vlastitim stvarima, ali je obično njihovom razgovoru prisutna djevojčina majka, baka ili koja sestra. Muškarci se u to ne pačaju. Bilo da je majka, baka ili sestra, ona se ne upliće nikada ni po što u njihov razgovor. Dok oni po tiho govore, njihova drugarica, ili bolje čuvarica, sjedi malo podalje od njih i plete bječvu ili izvagja koju drugu žensku radnju. Ako je momak iz istoga sela, iz kojega i djevojka, tada zalazi k njoj redovito skoro svake večeri, inače samo subotom, a često i nedjeljom. Nedjeljom rjegje, jer slijedi rabotni dan. Kad je momak iz sela, tada mu nije teško zalaziti k njoj i svake večera, jer se ne zaustavlja do kasne noći, a k tomu ne mora prehagjati u drugo selo.
Na samo mlado ljeto, dakle sjutra dan poslije zaruka, u kući zaručnice prigotovljuje se objed, kojemu učestvuje njezina domaća i zaručnikova čeljad. Večera je takogjer u kući zaručnice. Prije nego što se zaručnik i njegov otac oproste sa domaćima, zaručnica mora da daruje svoga budućega svekra, a taj je dar lijepo sašivena košulja i jedan ili više para bječava. Ostale njegove rogjake, koji bijahu toga dana na gozbi, takogjer daruje, a ako ih tamo ne bijaše, onda im dar pošalje. Muškarcima, kao i svekru, daje košulju i bječve, a ženskima finu zarubljenu mahramu i pregaču, a gdjekada i košulju. Košulje mora da je ona sama sašila a isto tako i pregače; sama mora bječve isplesti i marame zarubiti. Takav dar imade pod krinkom uspomene i ljubavi sasvim drugi značaj, po njemu će se na ime vidjeti, koliko je ona (zaručnica) igli vješta. Poslije darivanja govori se po više dana o darovima po selu, osobito u ženskim krugovima, u kojima se, kako to već obično biva, sve ne odobrava. Naročito ne odobravaju rado mlade djevojke, pa bile i najbolje prijateljice zaručničine. No takove, ako i ne odobravaju sve, opet ne kude. Jedna kaže, da je ona uradila ili da bi uradila ovako ili onako, druga da bi to nešto drugojačije, a treća opet, e bi sve bilo u najboljem redu, kad ne bi bilo toga, ili onoga i t. d. One ne odobravaju, prilagogjivajući se svomu ukusu. Varao bi se jako, koji bi mislio, da to čine iz zavidnosti. Tu imade malko ljubomora i ništa drugo, ili kako bi se talijanski kazalo: "gelosia dell’ arte e del mestiere". To se jasno vidi i odatle, što one samoj zaručnici u lice kažu dotične prigovore, koji su tada još oštriji, nego onda. kad ih ona ne čuje.
Opazismo ipak, da još nije darovala svoga zaručnika. Ako nije, to će ga ona čim prije darovati, a taj će dar imati najčišću i najplemenitiju svrhu, na ime da mu bude milom i najsvetijom ljubavnom uspomenom. Obično ga dariva sa nekoliko rubaca najfinije "tele", na kojima ona izveze njegovo ime, ili pak sa lijepo iskićenom duhan-kesom. Obično mu pokloni lijepu duhan-kesu, koju on upotrebljava jedino za praznike, a čuva je i pazi kao oči u glavi. Ni on nje ne zaboravi: često joj donese štogod na dar, i to◊688 kakav zlatni ures, finu svilenu maramu, ili pak što drugo. Sve te darovane stvari, koje naši seljani zovu "dori", moraju se osobitom pažnjom čuvati, jer sjutra, kako no se kaže, da se izmegju njih što dogodi i ljubav raspline, darovi se moraju povratiti. Ako slučajno dogje do toga, da momak hoće da ostavi djevojku ili obratno, to joj on poruči po kojoj pouzdanoj osobi, da mu povrati darove, i to ne zbog njihove vrijednosti već s toga, što potraživanje, da se darovi vrate znači svagju i što se ljubav ne može ni po što smatrati razvrgnutom, dok jedno od njih drži kod sebe ma i najmanju darovanu stvarcu.
Kod mladih ljudi, kada ljube, svi su živci uvijek napeti, a njihove oči mogu se prispodobiti Argusovim očima, s tom jedino razlikom, što one gdjekad vide i ono, čega u istinu nema, a često i obratno. Kaže se, da je ljubomor jedna od najtežih moralnih bolesti. Bilo da vjerujemo kazivanju drugih, bilo da smo sami pili iz te pregorke čaše, mi smo čvrsto uvjereni, da je tako. Nego ne možemo nikako da pristanemo uz one, koji tvrde, da je on jedino baština inteligentnijih slojeva. Naši seljani, o kojima je u ovomu članku govora, lijepim su nam dokazom, kako baš ne treba pripadati tim blaženim višim krugovima a da te uzmogne osvojiti ljubomor. Mladi par, osobito iza zaruka, znade često planuti ljubomorom. Momku je dosta kadšto čuti, da odviše u zvijezde kuju ljepotu njegove drage. A to budne tijem gore, ako to čini koji mladi čovjek, jer je to znak, da ga ona zanima ih da bi u opće mogla druge zanimati. Dosta mu je, da opazi da se koji drugi oko nje vrze, jer on tada ne istražuje, da li mu ona vraća milo za drago ili ne, njemu je tek dovoljno da to može biti, ili kako bi se po modernu reklo, da postoji u "sferi" mogućnosti. Kad bi ona otišla na ples bez njega ili njegove dozvole, to bi bilo još gore, i kad bi se to opetovalo, moglo bi to još razvrgnuti i ženidbu. Megju tijem sasvim su rijetki slučajevi, da se do vjenčanoga dana mladi zaljubljenici ne porječkaju, a to većim dijelom zbog pomenutih trica. Ako se momak gdjegod odviše zbog takova šta rasrdi, tada on pošalje k djevojci pouzdanu osobu, obično koju žensku, a vrlo rijetko muškarca, da mu po njoj poruči (napovidi), da li misli i unaprijed isto tako progriješiti ili ne, i ako kani, moli je, da mu povrati "dore". Gdjegod se koja ispriča, a gdjekoja mu opet pošalje veći dio darovanih stvari, dok ostalo zadrži, te mu napovidi, da mu ono drugo ne može poslati, već da dogje sam. I on otigje, pa ne treba ni pitati, kako se stvar dovrši: oni se iznova izmire. No ipak je čudnovato, što on u takovom slučaju ne ide do njezine kuće, premda joj ukućani ne znadu ništa o njihovom nesporazumku, već oni ureku gdjegod drugdje mjesto sastanka. Obojica su više nego uvjereni da će se pomiriti, ali on ne ide u kuću, jer se već smatra kao da je u vječitoj zavadi. Više puta se dogodi, da se na prvomu sastanku ne pomire, jer koliko ona toliko i on ne će da popusti, ne će na ime da prizna krivnju. Takovo postupanje više ili manje svima je prirogjeno, ali kod naših seljana ono dobiva posebni značaj.
Drukčije opet sasvim biva, kad jedno od njih čvrsto odluči, da valja prekinuti svaku dalju svezu. U takovim prilikama ne upotrebljuju oni više strane osobe, već glavom otigje jedno do drugoga ili pošalje koga od bliže rodbine. Dogje li do toga, mora da je već nešto teško po srijedi. Može da dogje i do pomirenja, ali ono stoji na tezulji, ako se zaručničina ih zaručnikova čeljad ne zauzme za stvar, te ne uznastoji, da se opet izmire. Nekada bijaše običaj, da su se davali u ruke "pučkomu sudu". Potražili bi na ime jednoga ili dva starija i uglednija muža u selu, da oni, saslušavši stranke, odluče o stvari. Držeći, da je jedna od najvećih sramota, kad se izmegju dvoje mladenaca izjalovi ženidba, oni bi se do duše izrazili po svom uvjerenju, ali bi opet tako izravnali stvar, te bi došlo do pomirenja.◊689
Od zaruka do vjenčanja obavlja djevojka sasvim malo ili ništa poljske poslove, a i kućne radnje prepušta brizi koje sestre, ako je imade, inače netom ih obavi, sjedne da šiva prćiju, ili kako seljaci naši kažu "dotu", na ime odijela i rubeninu, kao što i darove, kojima će darivati gostove na dan vjenčanja. Često joj pomaže šiti koja švalja iz sela. One se tada obično povuku u posebnu sobu i tu rade a da niko k njima ne zalazi - i kako što sašiju, spreme odmah pod ključ. Dok nije sva "dota" gotova, ne kazuju je nikome. Imade predrasuda, da tada preostala radnja ne bi najbolje uspjela i da bi to još moglo nahuditi poznijoj bračnoj sreći. Biće da je tu ponešto predrasude, a ne smije se ni to s uma smetnuti, da je cjelokupna "dota", kad je dogotovljena, od ljepšeg i većeg dojma po onoga, koji je razmatra. Kad je "dota" dogotovljena, navale sve susjede i prijateljice djevojčine u njezinu kuću, da je razgledaju. Ni sami ukućani zaručnice nijesu uvijek dobre sreće, da vide komad po komad kako je izragjen, pače ni isti zaručnik nije bolje sreće. Djevojka mu do duše pokaže kadšto koji zgotovljeni komad, ali ono, što je po njezinom sudu najljepše i čim misli da će ga jednom najviše iznenaditi i zadovoljiti, ne će ni za što da mu kaže. Više puta se dogodi, da mu onako na pola riječi natukne o kojoj radnji, i to samo za to, da probudi u njemu želju da je vidi. On poslije ne miruje, dok mu je ona ne pokaže.
Zaručnik ne zalazi samo večerom k svojoj zaručnici; često je od njezinih roditelja pozvan i na objed (ručak), i to obično o blagdanima. Takom prilikom obično joj donese kakav maleni dar, ali prije nastoji doznati, što bi joj bilo najviše po ćudi. Takav je dar obično svilena marama, koji fini ubrusac, lepeza, pregača (travesa), srebrna probodača, niz koralja, a često i koji zlatni ures, na ime naušnice ili kolajna (kanijela). Ako je imućniji, darovaće je češće. Zabilježićemo nešto, iz čega će se razabrati, da i naši seljani drže do estetike, i to ne iz načela, već s toga, jer im je prirogjeno estetično čustvo. Mlada zaručnica osobito nastoji, da šivajući robu ne bi izradila štogod takovo, što bi se protivilo njegovom ukusu; za to ga ona umije vješto iskušavati, a on, već znajući dobro, što ona hoće, natuknuće nešto o onome, što ona želi da znade, i to tako kao da se to njega i ne tiče.
Sajmovi u hvarskim selima: Vrbanju, Svirčima, Pitvama i Dolu, u gradu Stari-gradu, te u varoši Jelši, imadu neki osobiti značaj. Za tih sajmova, ili kako na ostrvu kažu "fjera" (po talij. riječi fiera), ističu se starigradski trgovci, ponajviše žene. koje na prostrtim stolovima prodavaju razne predmete, većim dijelom ženske urese, za tim igračke i još kojekakve sitnarije. Pošto svi ovi sajmovi padaju ljeti, to ih imade, koji prodavaju i razna hladna pila, kao "mištro", "limunadu" i t. d. Ali mi ne kanimo potanje opisivati te sajmove, već samo u toliko, u koliko su oni srodni sa našim predmetom. Te sajmove pohagja većinom mlada čeljad, momci i djevojke. Sasvim su rijetki mladi zaručnici, koji ih ne pohagjaju. Oni im sviću kao najljepši dani u godini, jer se tada ponose, što se mogu pokazati pred svijetom kao mladi zaručnici u novoj opravi. Zaručnik pak osobito uživa od milinja, ako mu je draga puna zlatnog nakita, kojeg joj je on dao na dar. To su dani, u koje ju on najviše dariva. Takovo darivanje zove se "plotit fjeru". Da ne bude zamjere, obično se sastane više momaka i djevojaka iz jednoga sela, te objeduju na pazarni dan zajedno, a isto se tako skupa vraćaju. Pazarni dani jesu zbilja dani ljubavnoga ašikovanja i u tim prilikama biva da se mnogi mladić očituje onoj, za koju mu srce kuca. U večer, pošto se povrate kući, a isto tako i sjutra dan, pokazuju mlade zaručnice prijateljicama sve ono, što su im njihovi zaručnici platili za "fjeru", a i nezaručene djevojke pripovijedaju, koji im je momak što platio, te megjusobno nagagjaju, koji je što platio iz ljubavi, a koji pak samo slučajno, bez kakve naro◊690čite namjene. Jako paze taj dan i na riječi momaka - i svaku onu riječ, koja odiše ljubavlju, dobro upamte, tumačeći je opet na svoju. Za tih sajmova često se dogodi, da dogje i do kavge izmegju momaka jednoga te istoga sela. Često budne to i zbog neznatne trice pri vinu, no najviše zbog koje djevojke. Oni se zavade i izgrde, ali do tučnjave rijetko kada dogje, a do krvi pogotovo nikada. Teško je pri srcu onomu momku, koji mora gledati na svoje oči, kako drugi plaća "fjeru" onoj djevojci, koju on voli, ili ako se odviše okolo nje vrti. Ljubomor u takovim slučajevima znade biti žestok. On izazove na riječi dotičnoga, tako da se drugi i ne sjete, za što.
Osim zaruka i zaručničkoga darovanja, sve ostalo, o čemu je do sada bilo govora, moći je opaziti gotovo uvijek i kod drugih seljana na ostrvu Hvaru. A sada pregjimo na
Jednom se je vjenčanje obavljalo upravo prve subote poslije trećega navješćenja. Danas imado doduše iznimaka, ali ipak većim dijelom ono se obavlja iz jutra prve subote poslije navješćenja.
Zaručnik nagje jednoga ili dva kuma, a isto tako i zaručnica. Zaručnik otigje sa svoja dva kuma u kuću zaručnice, no opet i to nije uvijeke, jer imade slučajeva, da kumovi zaručničini povedu nju u kuću zaručnikovu. Tada njih šestero ili četvero, ako svako imade samo po jednoga kuma, otigju skupa u crkvu, vodeći se pod ruku, ili kako na ostrvu kažu: "pod pazuhe" ili "sotto scajo" (čit. šoto škajo), bez ikakove druge pratnje. U crkvi, gdje slušaju veliku pjevanu misu (službu božiju), obavlja se na svršetku vjenčanje. Iz crkve se vraćaju isto tako kao i kad idu u crkvu. Kumovi idući u crkvu i vraćajući se kući, pucaju neprestano iz pištolja ili kubura. Da pucanje teče brže, oni već prije priprave malih papirnatih krugljica, kako mogu ući u cijev od kubure. Kad su došli do zaručničinog doma, tada ova sa kumovima stupi u svoju kuću, a zaručnik opet sa svojima kumovima otigje svojoj kući. Kumovi jednoga i drugoga dana "bikare” (od talij. riječi beccheria = klaonica). Kumovi zaručnika u njegovoj kući, a kumovi zaručnice u njezinoj. To "bikarenje" sastoji u tomu, da zakolju i urede potrebite životinje kao: janjce, kokoši, kozliće i t. d. za sjutrašnji pir.
Toga dana zaručnikovi kumovi objeduju kod njega, tako isto kumovi zaručnice kod nje, no dogagja se, da zaručnik otigje sa svojim kumovima na objed, a rjegje na večeru k zaručnici. Ni za objed, ni za večeru ne sprema se ništa osobito, jer je subota posni dan, a naš narod osobito cijeni post; jede se riba, ili naprosto bakalar sa zeljem ili čim drugim. U suton dogje pred kuću zaručnika svirač, ili kako na ostrvu kažu, "šonadur" (od talij. riječi suonatore), pa svira u mišnjicu (drugovdje na ostrvu čuje sc glas: mišnice), no danas može se opaziti da svirač udara i u "liru", koja naliči mnogo na gusle. Mišnjica jest napuhana mješina od jarčića ili janjčića: na jednomu je otvoru sviralo, dok se na donjem zavezanom kraju mogu opaziti dva zuba od svinje kao ures. Lira imade, kako rekosmo, veliku srodnost s guslama, još veću sa gudalicom (talij. violino), a prave je seljaci iz maslinova ili borova drva, ponajviše od žile, pošto se ova dade lakše rezati oštrilom. Ako se hoće da lira bude baš dobra i da lijepo odjekuje, valja je izdjelati iz što tvrgjeg drveta. jer tada bolje i jače odjekuje; za oto je dobro drvo od oskoruše. Takove su lire i skuplje i u većoj cijeni. O jednom i drugom glazbalu mi ćemo potanje progovoriti, kad bude govora o plesovima na Hvaru ih kako na ostrvu kažu "toncima". Svirač odsvira nekoliko komada, za tim ga zaručnik ili "mladoženja" uvede u kuću, te ga pogosti kako bolje može, a onda otigje pred◊691 kuću zaručnice ili "nevistice". Pošto i tu odsvira nekoliko komada, stupi u kuću i ostane na večeri. Dužnost je zaručnikova, da unajmi za tu večer gdjegod kuću "na pod" za ples. Za oto iznajme se obično nove kuće, u koje nije još niko uselio, i koje često još nijesu sasvim dogotovljene. Na taj ples, koji traje do kasne noći, može svako doći, a ne treba na po se spominjati, da je tu i zaručnik i zaručnica sa kumovima. Zabava počne obično "saltinom", t. j. poskočnicom. ("Saltin" od talij. riječi saltare = skakati.) Zanimljivo je kolo, o kojemu ću progovoriti drugom prilikom.
Koliko naši seljani umiju biti pristojni, vidi se odatle, što svaki plesač izvede barem po jedan put nevjesticu. Najprije izvedu je kumovi, ili kako na ostrvu kažu, "kumpori" (talij. riječ compare), a poslije zaručnik, pak ostali. Karakteristično je, da sa zaručnikom pleše sasvim malo: kadšto jedan sami ples. U ostalim mjestima na ostrvu Hvaru i Braču običaj je, da svaki novo nadošli plesač otigje k zaručnicima, pa im čestita, a zaručnik mu onda preda zaručnicu, da s njim pleše. Poslije plesa zaručnik sa kumovima otprati zaručnicu do njezine kuće, a on se povrati svojoj. Svirač prespava te noći u kući zaručnikovoj.
U svatove pozivlju dogovorno zaručnik i zaručnica. U nedjelju u jutro sakupe se njegovi i njezini svatovi, i to njezini kod nje, a zaručnikovi kod njega. Mladoženja se sa svojima zaputi k zaručnici. Mladoženju vode kumovi pod ruku, dok ostali svatovi stupaju dva po dva u povorci, i to obično muško i žensko zajedno. Pred povorkom stupa barjaktar, koji je obično brat zaručnikov, a ako nema brata, tada je barjaktarom koji muškarac, koji mu je prvi po krvi. Za barjaktarom stupa svirač i neprestano svira ili udara. Zastava je "troboja" a povrh nje je svilena marama, koju zadjene isti barjaktar; na kraju štapa, povrh marame, zabode jabuku. Muški svatovi u povorci baš se natječu u pucanju iz pištolja ili kubura.
Pred kućnim vratima nevjestice sakupi se mnoštvo znatiželjne čeljadi, ali bože sačuvaj, da bi se ko usudio prekoračiti prag njezine kuće, jer će tu sada da se nešto zbude, što se pri vjenčanju gotovo toliko cijeni kao kakvi vjerski obred. Vreva je velika, svako želi biti što bliže da vidi ono, što je već možda i vidio. Osobito se mlade djevojke jagme da su što god bliže.
Kum zaručnikov stupi do kućnoga praga, za tim progovori: "Dobro jutro, djevojčina majko! Čuo sam da je ovgje u tebe dorasla jedna djevojka, koja je na prodaju za N. N. (ovgje imenuje njezinog zaručnika, već od juče muža), a za koju jabuku ću ti dati ovu." Kum zaručničin prikaže mu sve djevojke od "svaće.", i to jednu po jednu. Kako mu prikaže koju djevojku, veli mu: "Evo, je li ova?" i pokaže na djevojku. Ako je ona udata žena, tada mu ovaj potonji odgovara: "Nije ona za mene, ona je već prodana". Ako pak nije još udata, tada mu odgovara: "Ta divojka nije još za prodaju". A ako je koja djevojka ružna ili stara, tada veli: "Nije to jabuka suproć ovoj jabuki". Pošto je kum zaručničin prikazao kumu zaručnika redom sve djevojke, tada izvede preda nj mladu zaručnicu, pa ga upita: "Je li ovo jabuka suproć tvojoj jabuki?" Ovaj mu drugi odgovori: "Ovo je jabuka suproć mojoj jabuki (čuje se kadšto i jabuci)". Tada kum njegov dade njezinom kumu jabuku, u kojoj znade biti zabodeno i do 6 (šest) srebrnih forintača, a on mu tada izruči djevojku - zaručnicu. Tog istog časa zagrme pištolje, a veselju nema kraja. Istom što se oglase pištolje, zaručnikovi svatovi ugju u kuću zaručničinu kao pobjednici, a kad su stupili u kuću, tada zaručnica daruje barjaktara, koji je, kako rekosmo, obično brat njezinog zaručnika ili bliža svojta. Daje mu maramu (rubac), koja ne smije biti ružnija od one, što je na vrhu barjaka. Ako bi slučajno bila ružnija, tada je barjaktar ni po što ne bi uzeo. Čim je ljepša marama,◊692 tim je djevojci veća dika. Dešava se, te se zaručnica malo našali sa barjaktarom, pružajuć mu maramu, koja mu nije po volji. On je prosto odbije, pa tako gdjegod i drugu i treću, dok ga napokon ne iznenadi veoma lijepom i finom maramom, kojom se on poslije ponosi po selu, kao darom, što ga dobi od zaručnice. No barjaktar ne daruje zaručnici maramu, koju je izvjesio na vrh barjaka. Njezin mu je dar kao nagrada, što je svojom maramom, koju je sam kupio, okitio barjak, pod kojim ona slavi svoj pir.
Pošto su svatovi zaručnikovi unišli u kuću zaručničinu, ona izvadi iz svoga spremišta nekoliko kitica, koje su napravljene od bojadisana platna ili papira, ili kako sami seljani kažu, od "mrtvoga cvića", te takovim kiticama dariva sve muškarce svoje i zaručnikove svaće. Ali najprije daruje svoga i zaručnikova kuma, za tim zaručnika, pa onda ostale po starosti i časti. Kumovima i zaručniku daruje kitu od tri grane, a ostalima od dvije ili od jedne. Kite zadjenu o desno krilo šešira ili kape, no sada su je već počeli stavljati na desnu stranu prsiju. Dok se ne krene u crkvu, svatovi se goste prošekom, rakijom, ili bijelom kavom. Osim toga imade pred njima više vrsta slatkarija, kao što su: "cvijet" i "paprenjak". Oba ta slatka prave jedino u Starom-gradu na Hvaru i nema na ostrvu svadbe ni ikakvoga veselja, da ih ne ćeš opaziti na stolu poslije jela uz finu kapljicu.
U crkvu zapute se istijem redom, na ime najprije barjaktar, za barjaktarom svirač, za sviračem kumovi i zaručnici, a za ovima svatovi uz neprekidno pucanje iz pištolja. U crkvi dočeka mladence svećenik, kojemu oni moraju toga dana poslati na dar dva stegna ovnujskoga mesa i dva kolača. Karakteristično je, da jedno stegno mora biti desno a drugo lijevo, ni po što dva desna ili dva lijeva od dva različita ovna, ili kako na ostrvu kažu "brava". Kad mu nose to na dar, jedno stegno i jedan kolač nosi mladenčev, a drugo stegno i kolač njezin svat. U crkvi, koja je toga dana sjajno opremljena, slušaju svi "velu misu". Kada se vraćaju iz crkve, običaj je, da domaćin ili domaćica ili ko drugi od one kuće, mimo koje progju. iznese na dar svaći jednu staklenku dobroga vina, a kum zaručnikov poviče tada u sav glas: "Eto nam zdravice od N. N.! (kaže ime darovatelja). Sve mu rodilo i plodilo u dugu (dugom) viku u malahnom grihu! Živio, kume!" Darovano vino nose muški svatovi, te se njime časte za objedom, koji je odmah poslije mise u kući zaručničinoj. Za objedom se izmijeni najmanje desetak raznih jela, a dok se jedu riži, koji su zbilja tradicionalni za svadbenih objeda, svirač svira pred stolom, a poslije sjedne i on da jede. Prije je bio običaj, da je svirač svirao pred kućom. Poslije blagovanja dogje na stol prošek, ružulin i razne slatkarije; tada započmu - zdravice. Ustane jedan, pa nazdravi drugu ili drugarici, koja mu je na desnu - i tako ide na dalje, dok se svi ne obredaju. Nazdravljaju samo muškarci, i to svakomu koji je tu prisutan. Imadu tri nazdravice: jedna za muškarce, jedna za ženske, a jedna za djecu.
Za muškarce:
Pade listak naranče
Usrid čaše junačke:
Poznala je naranča.
Da je čaša junačka,
Pak zavapi: u - glu - glu,
Da popije i - dru - gu.
Za ženske:
Pade listak bleske
Usrid čaše ženske:
Poznala je bleska,
Da je čaša ženska,
Pak zavapi: u - glu - glu,
Da popije i - dru - gu.
Za djecu:
Pade listak smrikinje
Usrid čaše ditinje:
Poznala je smrikinja,
Da je čaša ditinja,
Pak zavapi: u - glu - glu,
Da popije i - dru - gu.◊693
Dok onaj, kojemu se nazdravlja, ispija čašu. pjevaju sva muška grla ove stihove:
Pij N. N. (kažu njegovo ime) rednicu,
Doša te je red:
Da popiješ trista zlatnih,
Ima braće, kî će platit.
Pij, pij (pij), ma se ne opij!
Nazdravičar mora napuniti čašu i pružiti je onomu, kojemu nazdravlja. Nazdravice se ne prekidaju, dok se svi ne obredaju.
Pošto svrše nazdravice, digne se svakolika družina od stola i otigje na ples, na kojemu se ponašaju kao i dan prije. Ples traje najviše dva sata. Poslije plesa svatovi se opeta povrate u kuću zaručničinu, gdje štogod užinaju, a za tim ih majka zaručnikova dariva kolačima (samo muške svatove), koje oni objese o pas iza legja. Ovaj običaj počeo je već ponešto iščezavati. Poslije ovoga stanu se spremati da povedu zaručnicu u kuću zaručnikovu. Prije polaska klekne zaručnik nablazinu na kućni prag, te pita od tasta i punice oproštenje: "Pitam proštenje prije u Boga, pak u Blažene Divice Marije, pak u svih Svecih, pak u vas ćaća i mama, pak u svih vas iz kola, da mi prostite, tako Bog vama prostio!" Tada mu tast i punica odgovore: "Bog ti, sinko, prosti!" Na to svi uskliknu u kolu u jedno grlo: "Bog ti prosti!" To isto uradi i zaručnica, koja već po svojoj nježnoj ženskoj prirodi obično zaplače, jer joj se je dijeliti od roditeljske kuće.
Kada vode zaručnicu iz roditeljske kuće, povorka stupa opet starim redom, samo što sada pred barjaktarom idu plešući zaručnikova i zaručničina sestra, a ako ih ne imadu, onda mogu ove da zamijene njihove bliže rogjakinje. One nose za pasom kudjelju (kudiju), na kojoj imade obično vune, a rjegje pamuka, pet vretena, svilena marama, mnogo svilene vrpce i jabuka, a povrh svega toga jedan "mrtvi cvijet". U putu opet darivaju svaću vinom, samo što ovoga puta zaručnik dariva darovatelje slatkišima ili čim god drugim, dok ih je u jutro, kad su se vraćali iz crkve, darivala zaručnica. Još je slučaj, da posipaju svaću putem rižima, pšenicom, a katkada i slatkišima. Na doksatu od kuće (sularu) ili pred samom kućom dočeka svaću jedan sasma ružno obučen čovjek, koji se navlaš tako opremi. Taj čovjek sjedi na jednom stočiću; u ruci drži pušku i mač, a do njega je drugi jedan stočić, na kojemu je jedan kolač, boca dobroga vina, pero i crnilo. Kada se je svaća primakla, tada kum zaručnikov pristupi starcu, te ga oštro upita: "Što si, stari, tute sio?" Starac mu odvraća: "A bolan, što me pitaš?" Kum: "Hoćeš li ti, stari, moć prijat ove svate večeras na konak?" Starac: "Bolan, šta si poludio? Ko bi tu tvoju curmu (talij. riječ ciurma = družina) mogao primiti u ovu moju malu kućicu? Pa imaš li opeta novaca da platiš večeru i što prospavaš?" Kum: "Bogme, kume, imam". Starac: "Pa otkle ti, moj kume, da te pitam, ideš? Mogao si dovesti i hajduke od tamo iza gore da me porobiš. Pokaži teskeru, otkuda ideš". Kum izvadi tada iz džepa komad ispisana papira, te ga dade starcu u ruke, a ovaj, makar da često ne zna ni čitati ni pisati, pričinja se kao da najvećom ozbiljnošću proučava ispisani papir. Dok ga razmatra, maše glavom kao kakovi učenjak, koji riješava koje veoma zamršeno pitanje. Za tim starac dostojanstveno potvrdi glavom, da je "teskera" u redu, a svatovi se tada primaknu. No prije, nego će stupiti u kuću, zaručnik i zaručnica pitaju na kućnom pragu oproštenje u zaručnikovih roditelja, izljube se s njima i na to svi stupe u kuću. Starac, koji sjedi pred kućom, pruža svakomu bocu, da gucne kap vina. Njega nagje sama obitelj za taj posao, ali obično je on bliža zaručnikova svojta. I ovaj način dočekivanja gubi se malo po malo. U malo zaboravismo kazati,◊694 da čim se prestane prepirati starac i zaručnikov kum, nastane silno pucanje iz pištolja.
Kad svi od pratnje stupe u kuću, barjaktar zasadi zastavu na kućni prag. Tek što ugje zaručnica u kuću, prikažu joj jedno dijete u povojima. To dijete mora ona poljubiti i darovati kolačom. Ovo čine s toga, da je sjete, da će i ona jednom postati majkom. Taki je običaj i u nekojim mjestima na ostrvu Braču - i to u onim kućama, u kojima imade koja stara baka. Na to se zaručnica izljubi sa svim ukućanima, a poslije toga uzme malo suhih smokava, bajama, pšenice, pirinča (riži) te sa praga baca u križ na krov od kuće i u dvorište na svjetinu. To čine s toga jer su uvjereni, da mlada nevjesta nosi blagoslov u kuću, a to bacanje u križ na krov i na svjetinu jest po neki način kao želja, da u toj kući nikada ne ponestane pomenutih stvari, a isto tako ni drugima.
I svaću, kad stupaju putem, posipaju sa prozora sviju kuća, mimo kojih prolaze, rižima ili pšenicom. Ovo običavaju raditi i drugdje na ostrvu Hvaru, a isto tako i na Braču. U ovećim mjestima posiplju svaću obično slatkišima.
Pošto opet štogod pojedu u kući zaručnikovoj, idu na ples, koji traje do večere. Večera je takogjer obilata kao i objed. Poslije večere opet se nazdravlja kao i poslije objeda, samo što se za večerom obično malo više pije nego li za objedom. Poslije večere opeta slijedi ples, kojim svrši prvi dan pirovanja, jer se subota, dan vjenčanja, ne računa.
U ponedjeljak izjutra svatovi se opeta sakupe u kući zaručnikovoj, gdje ih pogoste vinom, prošekom, ružulinom, kalom i slatkarijama i t. d. Pošto se pogoste, idu opet običajnim redom u crkvu da slušaju "veliku misu", a tu misu plaćaju po običaju njihovi kumovi. Pucanju iz pištolja opet nema kraja. Poslije mise opet je objed, kod kojega se nazdravlja kao i dan prije. Poslije objeda daruje zaručnica najprije zaručnikovoga, a onda svoga kuma, za tim tek zaručnika, te muške svatove, i to jednim parom bječava i jednom bojadisanom maramom (rupcem). Najposlije daruje sve ženske pregačama i maramama za glavu. Pošto ih je sviju darovala, tada kum zaručnika kaže svatovima, da bi sada bilo pravo, da i oni nju daruju. On u tu svrhu dade neku svotu, koja katkad iznosi pet do deset forinti, a drugi, kaže on, neka ga slijede svaki prema svome imućstvu. Vrlo se rijetko dešava, da bi ko manje dao od tri forinte. Ženske je ne daruju novcem. Pirovanje od dva dana iščezava takogjer malo po malo, s toga gdje se piruje samo u nedjelju, darovanje je poslije večere.
Nakon nedjelje dana (u nedjelju) opet je u kući zaručnice objed, i to samo za njihovu svojtu, za kumove i za svirača. Taj je običaj i na ostrvu Braču. Poslije objeda sami kumovi ponesu kovčeg (škrinju) zaručničinu sa njezinom prćijom (dota) u njezin novi stan. Za taj objed obično donese zaručnik stegno ovnujskog mesa i nešto dobroga vina, a njezini mu ukućani na to ničim ne odvraćaju. Svi oni, koji su toga dana skupa objedovali, skupa i večeraju u kući zaručničinoj.
Antun Ilija Carić.
◊685
Zaručni i vjenčani običaji u općini bogomoljskoj(Mjesto Bogomolje.) na ostrvu Hvaru.
Danas već mnogi lijepi starinski običaji iščeznuše, a mnogi drugi postepeno iščezavaju. Odista je grjehota, što nam se nijesu barem na papiru sačuvali. Mnoge je do duše marljiva ruka zabilježila, ali dosta ili još čeka da ili se sjeti koji prijatelj narodne prosvjete. Ostajući pri onomu, što kazah u članku: "Koledanje uoči mladoga ljeta na ostrvu Hvaru"("Glasnik zem. muzeja", god. 1896., str. 524.-529.), na ime, da se iz običaja nekoga naroda može najbolje upoznati njegova duša, njegovo srce i njegova ćud, priopćiću neke karakteristične zaručne i vjenčane običaje, koji se dobrim dijelom još do danas održaše u općini bogomoljskoj na ostrvu Hvaru. Ove bi, bez sumnje, za kakovih desetak godina, a možda i prije, bilo sasvim teško iznijeti na svijetlo tačno i savjesno, jer postepeno, kako rekosmo, iščezavaju pred licem moderne prosvjete.
Neki sedamdosetgodišnji starac pripovijedao mi je potanko razne zaručne i vjenčane običaje i više drugih sitnica, koje ću ovdje zabilježiti, pored toga imadoh i sam priliku vidjeti dobar dio onoga, što iznosim u ovome članku.
Zaruke.
U viših i otmenijih krugova danas se pored ostalih dobrih svojstava djevojke, pazi i na miraz, dok u seljaka zamjenjuje miraz fizični razvoj djevojke i njezino dobro zdravlje, bez kojega ne bi bila sposobna da obavlja kućne i poljske poslove. U neku ruku, kako no se kaže dosta pohvalno; jer ako ništa drugo, a to barem, jer se od zdrava zdravo ragja - i mi zbilja vidimo, da megju seljacima nijesu tako duboko bacile klice neke stanovite bolesti kao kod gragjana. U općini bogomoljskoj, kao uopće na ostrvu Hvaru, kod seljana dakako osobito se pazi na to, da li je djevojka zdrava i razvijena. Koja nije takova, za nju se može čuti kako govore: "Ča će, ako ni za u brime, a iskuhat i poć u pašu i napojit živo more i dite." Osobito se pazi još i na to, da li joj je majka prava domaćica, ili kako bi naši seljani rekli: "žena od fameje"(Od fameje = od soja.). Ako imade sestara, pazi se takogjer i na njih, kakove su: da li su radišne i poslušne, jer po njima sude i djevojku za udaju. I naši seljani znadu često reći: "Gledaj mater, pak vazmi ćer". Opet uza sva dobra svojstva, ako je slučajno ne prate najpovoljniji glasi o njenom djevojačkom poštenju, ona već nije prava djevojka i sasvim se rijetko dogagja, da takovu uzme čestit momak. Istina je, što pjesnici kažu, na ime da je ljubav slijepa, pa bi se po tomu moralo često dogoditi, da koji momak uzme koju djevojku,◊686 a da joj i ne gleda kroz prste. Kad bi po svojoj mogli raditi, jamačno bi bilo više takovih, ali valja pamtiti, da momak zaručuje djevojku u strogom dogovoru sa svojim roditeljima, a ako hoće da obratno radi, tada mu je njihova kuća zatvorena. Lijepo je do duše, kad si je on sam izabere i kad su mu roditelji zadovoljni, ali se često dogodi, da mu je oni sami izaberu, a on, ako ne će da upadne u domaće neprilike, mora da se bezuvjetno pokori njihovom izboru. U ovakovom slučaju, ako sin ne može da se nagodi sa svojim roditeljima, biva da on usprkos uzme djevojku, koju ljubi, te ide s njom stanovati izvan očinske kuće ili je vodi u Ameriku, ili naprosto on sam otigje u svijet, razjaren zbog porušenih svojih osnova, a s druge strane opet ne će da radi protiv volje i želje svojih roditelja. U ostalom mnogo su češći slučajevi, da se megjusobno nagode.
Ja sam već u Članku "Koledanje uoči mladoga ljeta na Hvaru " zabilježio, da momak uhvati priliku koledanja, da stupi u kuću one, koju ljubi i da joj od te večeri postane stalnim pohodnikom. Uoči mladoga ljeta, na Silvestrovo, obično su i zaruke, dakle poslije godine dana, a kroz to vrijeme, kako kazah u pomenutom članku, mladić kuša djevojku kao jednostavni njezin ljubavnik. Jednom se jako na to pazilo, ali već danas, ako i rijetko, imade slučajeva da se zaruke obavljaju i drugih dana. Pitaće kogod, za što se baš na Silvesterovo moraju obaviti zaruke. Na to pitanje ne mogah dobiti stalna odgovora, ali razabrah, da bi to moglo biti s toga, držeći se narodnoga vjerovanja, da mladi zaljubljenici već novom godinom budu novi ljudi, jer ih imade, koji tvrde, da se zadnjega dana godine valja ostaviti onoga, čega se je ostaviti, a započeti ono, čega se je prihvatiti. Ovdje naime naš narod misli na dobro i na zlo.
Mladić ide na zaruke sa svojim ocem, a ako ga nema, onda ga prati koji od njegove braće. Ako pak ni ove nema, tada odabere jednoga muškarca od rodbine, i to jednoga od starijih i uglednijih. Ne može se ni pomisliti da bi zašli u djevojčinu kuću praznih ruku, jer bi to bila gotova sramota, kad se pomisli, da se odmah poslije zaruka govori po cijelom selu, ponajviše u ženskim krugovima o darovima, što joj ih darovale i o njihovoj cijeni. Oni ponesu sa sobom stegno ovnujskog mesa, bocu dobroga vina, te u jednoj kutiji koji osobiti dar, a taj je fina svilena marama ili koji ures od zlata. Ili jedno ili drugo uvijek je združeno s prstenom, kojim će je momak zaručiti. Djevojčina čeljad, pa i ona sama imadu toga dana pune ruke posla, da urede kuću i da pripreme dobru i obilnu večeru, kojoj učestvuju ukućani djevojke i njezin zaručnik sa svojim pratiocem. Rijetko će još koga pozvati, jer se za večerom raspravlja samo o domaćim stvarima i o budućem živovanju mladoga para. Poslije večere obavljaju se zaruke i to tako, da otac zaručnikov pristupi k djevojci te joj kaže, što inače već ona znade, za što je došao sa sinom; onda uzme prsten iz kutije, koja leži na stolu, te joj ga on sam natakne na prst, za tim joj ozbiljno kaže: "Spomeni se (drži na pameti), ko ti je dao ovaj prstenu. Tim riječima hoće da joj pokaže svoju moć kao otac onoga, koji će joj biti mužem. Poslije tih očevih riječi momak izagje na kućni prag i tu izbaci nekoliko hitaca iz kubure ili pištolje, i to je znak da su zaruke obavljeno. Poslije toga čina ustanove, kada će im biti prvo navješćenje s oltara, ili kako na ostrvu kažu "pronuncija" ili još "proluncija", koje je nekoć moralo biti samo na dan "Gospe od Ružarija" (sv. Čislo) mjeseca oktobra. Danas su u pomenutoj općini sasvim rijetki slučajevi, da bi navješćenje bilo kojeg drugog dana. Ipak ih imade, a po tome se dade ustanoviti, kako i taj običaj postepeno iščezava. Vjenčanje pak slijedi odmah u prvu subotu poslije trećeg navješćenja. I ovdje su sasvim rijetki slučajevi, da bi se ono obavilo kojeg drugog dana.◊687
Mnogo se gleda vjenčanog dana na svatove, ili kako ih na ostrvu zovu "svaća". Po broju svatova cijeni se i sjaj pirovanja. Čim imade više, tim se pirovanju daje veća cijena, a po selu se o tomu na sva usta govori, koliko ih imade i koji su. Poslije večere, megju ostalim stvarima, ustanove odmah, koga će zvati u svatove, ili kako na ostrvu kažu "na pir". Ustanove na ime, koje će i koliko ih pozvati zaručnik, a koje opeta zaručnica.
Pošto su sve to udesili, u kasnu noć zaručnik i njegov otac oproste se s ukućanima zaručnice.
Odnošaji izmegju zaručnika do vjenčanja.
Do zaruka mladić je zalazio u kuću djevojke više kao domaći prijatelj, nego li kao njezin ljubavnik, barem za njezine roditelje, dok sada zalazi kao zaručnik, te se sa svojom dragom razgovara na po se o vlastitim stvarima, ali je obično njihovom razgovoru prisutna djevojčina majka, baka ili koja sestra. Muškarci se u to ne pačaju. Bilo da je majka, baka ili sestra, ona se ne upliće nikada ni po što u njihov razgovor. Dok oni po tiho govore, njihova drugarica, ili bolje čuvarica, sjedi malo podalje od njih i plete bječvu ili izvagja koju drugu žensku radnju. Ako je momak iz istoga sela, iz kojega i djevojka, tada zalazi k njoj redovito skoro svake večeri, inače samo subotom, a često i nedjeljom. Nedjeljom rjegje, jer slijedi rabotni dan. Kad je momak iz sela, tada mu nije teško zalaziti k njoj i svake večera, jer se ne zaustavlja do kasne noći, a k tomu ne mora prehagjati u drugo selo.
Na samo mlado ljeto, dakle sjutra dan poslije zaruka, u kući zaručnice prigotovljuje se objed, kojemu učestvuje njezina domaća i zaručnikova čeljad. Večera je takogjer u kući zaručnice. Prije nego što se zaručnik i njegov otac oproste sa domaćima, zaručnica mora da daruje svoga budućega svekra, a taj je dar lijepo sašivena košulja i jedan ili više para bječava. Ostale njegove rogjake, koji bijahu toga dana na gozbi, takogjer daruje, a ako ih tamo ne bijaše, onda im dar pošalje. Muškarcima, kao i svekru, daje košulju i bječve, a ženskima finu zarubljenu mahramu i pregaču, a gdjekada i košulju. Košulje mora da je ona sama sašila a isto tako i pregače; sama mora bječve isplesti i marame zarubiti. Takav dar imade pod krinkom uspomene i ljubavi sasvim drugi značaj, po njemu će se na ime vidjeti, koliko je ona (zaručnica) igli vješta. Poslije darivanja govori se po više dana o darovima po selu, osobito u ženskim krugovima, u kojima se, kako to već obično biva, sve ne odobrava. Naročito ne odobravaju rado mlade djevojke, pa bile i najbolje prijateljice zaručničine. No takove, ako i ne odobravaju sve, opet ne kude. Jedna kaže, da je ona uradila ili da bi uradila ovako ili onako, druga da bi to nešto drugojačije, a treća opet, e bi sve bilo u najboljem redu, kad ne bi bilo toga, ili onoga i t. d. One ne odobravaju, prilagogjivajući se svomu ukusu. Varao bi se jako, koji bi mislio, da to čine iz zavidnosti. Tu imade malko ljubomora i ništa drugo, ili kako bi se talijanski kazalo: "gelosia dell’ arte e del mestiere". To se jasno vidi i odatle, što one samoj zaručnici u lice kažu dotične prigovore, koji su tada još oštriji, nego onda. kad ih ona ne čuje.
Opazismo ipak, da još nije darovala svoga zaručnika. Ako nije, to će ga ona čim prije darovati, a taj će dar imati najčišću i najplemenitiju svrhu, na ime da mu bude milom i najsvetijom ljubavnom uspomenom. Obično ga dariva sa nekoliko rubaca najfinije "tele", na kojima ona izveze njegovo ime, ili pak sa lijepo iskićenom duhan-kesom. Obično mu pokloni lijepu duhan-kesu, koju on upotrebljava jedino za praznike, a čuva je i pazi kao oči u glavi. Ni on nje ne zaboravi: često joj donese štogod na dar, i to◊688 kakav zlatni ures, finu svilenu maramu, ili pak što drugo. Sve te darovane stvari, koje naši seljani zovu "dori", moraju se osobitom pažnjom čuvati, jer sjutra, kako no se kaže, da se izmegju njih što dogodi i ljubav raspline, darovi se moraju povratiti. Ako slučajno dogje do toga, da momak hoće da ostavi djevojku ili obratno, to joj on poruči po kojoj pouzdanoj osobi, da mu povrati darove, i to ne zbog njihove vrijednosti već s toga, što potraživanje, da se darovi vrate znači svagju i što se ljubav ne može ni po što smatrati razvrgnutom, dok jedno od njih drži kod sebe ma i najmanju darovanu stvarcu.
Kod mladih ljudi, kada ljube, svi su živci uvijek napeti, a njihove oči mogu se prispodobiti Argusovim očima, s tom jedino razlikom, što one gdjekad vide i ono, čega u istinu nema, a često i obratno. Kaže se, da je ljubomor jedna od najtežih moralnih bolesti. Bilo da vjerujemo kazivanju drugih, bilo da smo sami pili iz te pregorke čaše, mi smo čvrsto uvjereni, da je tako. Nego ne možemo nikako da pristanemo uz one, koji tvrde, da je on jedino baština inteligentnijih slojeva. Naši seljani, o kojima je u ovomu članku govora, lijepim su nam dokazom, kako baš ne treba pripadati tim blaženim višim krugovima a da te uzmogne osvojiti ljubomor. Mladi par, osobito iza zaruka, znade često planuti ljubomorom. Momku je dosta kadšto čuti, da odviše u zvijezde kuju ljepotu njegove drage. A to budne tijem gore, ako to čini koji mladi čovjek, jer je to znak, da ga ona zanima ih da bi u opće mogla druge zanimati. Dosta mu je, da opazi da se koji drugi oko nje vrze, jer on tada ne istražuje, da li mu ona vraća milo za drago ili ne, njemu je tek dovoljno da to može biti, ili kako bi se po modernu reklo, da postoji u "sferi" mogućnosti. Kad bi ona otišla na ples bez njega ili njegove dozvole, to bi bilo još gore, i kad bi se to opetovalo, moglo bi to još razvrgnuti i ženidbu. Megju tijem sasvim su rijetki slučajevi, da se do vjenčanoga dana mladi zaljubljenici ne porječkaju, a to većim dijelom zbog pomenutih trica. Ako se momak gdjegod odviše zbog takova šta rasrdi, tada on pošalje k djevojci pouzdanu osobu, obično koju žensku, a vrlo rijetko muškarca, da mu po njoj poruči (napovidi), da li misli i unaprijed isto tako progriješiti ili ne, i ako kani, moli je, da mu povrati "dore". Gdjegod se koja ispriča, a gdjekoja mu opet pošalje veći dio darovanih stvari, dok ostalo zadrži, te mu napovidi, da mu ono drugo ne može poslati, već da dogje sam. I on otigje, pa ne treba ni pitati, kako se stvar dovrši: oni se iznova izmire. No ipak je čudnovato, što on u takovom slučaju ne ide do njezine kuće, premda joj ukućani ne znadu ništa o njihovom nesporazumku, već oni ureku gdjegod drugdje mjesto sastanka. Obojica su više nego uvjereni da će se pomiriti, ali on ne ide u kuću, jer se već smatra kao da je u vječitoj zavadi. Više puta se dogodi, da se na prvomu sastanku ne pomire, jer koliko ona toliko i on ne će da popusti, ne će na ime da prizna krivnju. Takovo postupanje više ili manje svima je prirogjeno, ali kod naših seljana ono dobiva posebni značaj.
Drukčije opet sasvim biva, kad jedno od njih čvrsto odluči, da valja prekinuti svaku dalju svezu. U takovim prilikama ne upotrebljuju oni više strane osobe, već glavom otigje jedno do drugoga ili pošalje koga od bliže rodbine. Dogje li do toga, mora da je već nešto teško po srijedi. Može da dogje i do pomirenja, ali ono stoji na tezulji, ako se zaručničina ih zaručnikova čeljad ne zauzme za stvar, te ne uznastoji, da se opet izmire. Nekada bijaše običaj, da su se davali u ruke "pučkomu sudu". Potražili bi na ime jednoga ili dva starija i uglednija muža u selu, da oni, saslušavši stranke, odluče o stvari. Držeći, da je jedna od najvećih sramota, kad se izmegju dvoje mladenaca izjalovi ženidba, oni bi se do duše izrazili po svom uvjerenju, ali bi opet tako izravnali stvar, te bi došlo do pomirenja.◊689
Od zaruka do vjenčanja obavlja djevojka sasvim malo ili ništa poljske poslove, a i kućne radnje prepušta brizi koje sestre, ako je imade, inače netom ih obavi, sjedne da šiva prćiju, ili kako seljaci naši kažu "dotu", na ime odijela i rubeninu, kao što i darove, kojima će darivati gostove na dan vjenčanja. Često joj pomaže šiti koja švalja iz sela. One se tada obično povuku u posebnu sobu i tu rade a da niko k njima ne zalazi - i kako što sašiju, spreme odmah pod ključ. Dok nije sva "dota" gotova, ne kazuju je nikome. Imade predrasuda, da tada preostala radnja ne bi najbolje uspjela i da bi to još moglo nahuditi poznijoj bračnoj sreći. Biće da je tu ponešto predrasude, a ne smije se ni to s uma smetnuti, da je cjelokupna "dota", kad je dogotovljena, od ljepšeg i većeg dojma po onoga, koji je razmatra. Kad je "dota" dogotovljena, navale sve susjede i prijateljice djevojčine u njezinu kuću, da je razgledaju. Ni sami ukućani zaručnice nijesu uvijek dobre sreće, da vide komad po komad kako je izragjen, pače ni isti zaručnik nije bolje sreće. Djevojka mu do duše pokaže kadšto koji zgotovljeni komad, ali ono, što je po njezinom sudu najljepše i čim misli da će ga jednom najviše iznenaditi i zadovoljiti, ne će ni za što da mu kaže. Više puta se dogodi, da mu onako na pola riječi natukne o kojoj radnji, i to samo za to, da probudi u njemu želju da je vidi. On poslije ne miruje, dok mu je ona ne pokaže.
Zaručnik ne zalazi samo večerom k svojoj zaručnici; često je od njezinih roditelja pozvan i na objed (ručak), i to obično o blagdanima. Takom prilikom obično joj donese kakav maleni dar, ali prije nastoji doznati, što bi joj bilo najviše po ćudi. Takav je dar obično svilena marama, koji fini ubrusac, lepeza, pregača (travesa), srebrna probodača, niz koralja, a često i koji zlatni ures, na ime naušnice ili kolajna (kanijela). Ako je imućniji, darovaće je češće. Zabilježićemo nešto, iz čega će se razabrati, da i naši seljani drže do estetike, i to ne iz načela, već s toga, jer im je prirogjeno estetično čustvo. Mlada zaručnica osobito nastoji, da šivajući robu ne bi izradila štogod takovo, što bi se protivilo njegovom ukusu; za to ga ona umije vješto iskušavati, a on, već znajući dobro, što ona hoće, natuknuće nešto o onome, što ona želi da znade, i to tako kao da se to njega i ne tiče.
Sajmovi u hvarskim selima: Vrbanju, Svirčima, Pitvama i Dolu, u gradu Stari-gradu, te u varoši Jelši, imadu neki osobiti značaj. Za tih sajmova, ili kako na ostrvu kažu "fjera" (po talij. riječi fiera), ističu se starigradski trgovci, ponajviše žene. koje na prostrtim stolovima prodavaju razne predmete, većim dijelom ženske urese, za tim igračke i još kojekakve sitnarije. Pošto svi ovi sajmovi padaju ljeti, to ih imade, koji prodavaju i razna hladna pila, kao "mištro", "limunadu" i t. d. Ali mi ne kanimo potanje opisivati te sajmove, već samo u toliko, u koliko su oni srodni sa našim predmetom. Te sajmove pohagja većinom mlada čeljad, momci i djevojke. Sasvim su rijetki mladi zaručnici, koji ih ne pohagjaju. Oni im sviću kao najljepši dani u godini, jer se tada ponose, što se mogu pokazati pred svijetom kao mladi zaručnici u novoj opravi. Zaručnik pak osobito uživa od milinja, ako mu je draga puna zlatnog nakita, kojeg joj je on dao na dar. To su dani, u koje ju on najviše dariva. Takovo darivanje zove se "plotit fjeru". Da ne bude zamjere, obično se sastane više momaka i djevojaka iz jednoga sela, te objeduju na pazarni dan zajedno, a isto se tako skupa vraćaju. Pazarni dani jesu zbilja dani ljubavnoga ašikovanja i u tim prilikama biva da se mnogi mladić očituje onoj, za koju mu srce kuca. U večer, pošto se povrate kući, a isto tako i sjutra dan, pokazuju mlade zaručnice prijateljicama sve ono, što su im njihovi zaručnici platili za "fjeru", a i nezaručene djevojke pripovijedaju, koji im je momak što platio, te megjusobno nagagjaju, koji je što platio iz ljubavi, a koji pak samo slučajno, bez kakve naro◊690čite namjene. Jako paze taj dan i na riječi momaka - i svaku onu riječ, koja odiše ljubavlju, dobro upamte, tumačeći je opet na svoju. Za tih sajmova često se dogodi, da dogje i do kavge izmegju momaka jednoga te istoga sela. Često budne to i zbog neznatne trice pri vinu, no najviše zbog koje djevojke. Oni se zavade i izgrde, ali do tučnjave rijetko kada dogje, a do krvi pogotovo nikada. Teško je pri srcu onomu momku, koji mora gledati na svoje oči, kako drugi plaća "fjeru" onoj djevojci, koju on voli, ili ako se odviše okolo nje vrti. Ljubomor u takovim slučajevima znade biti žestok. On izazove na riječi dotičnoga, tako da se drugi i ne sjete, za što.
Osim zaruka i zaručničkoga darovanja, sve ostalo, o čemu je do sada bilo govora, moći je opaziti gotovo uvijek i kod drugih seljana na ostrvu Hvaru. A sada pregjimo na
Vjenčanje.
Jednom se je vjenčanje obavljalo upravo prve subote poslije trećega navješćenja. Danas imado doduše iznimaka, ali ipak većim dijelom ono se obavlja iz jutra prve subote poslije navješćenja.
Zaručnik nagje jednoga ili dva kuma, a isto tako i zaručnica. Zaručnik otigje sa svoja dva kuma u kuću zaručnice, no opet i to nije uvijeke, jer imade slučajeva, da kumovi zaručničini povedu nju u kuću zaručnikovu. Tada njih šestero ili četvero, ako svako imade samo po jednoga kuma, otigju skupa u crkvu, vodeći se pod ruku, ili kako na ostrvu kažu: "pod pazuhe" ili "sotto scajo" (čit. šoto škajo), bez ikakove druge pratnje. U crkvi, gdje slušaju veliku pjevanu misu (službu božiju), obavlja se na svršetku vjenčanje. Iz crkve se vraćaju isto tako kao i kad idu u crkvu. Kumovi idući u crkvu i vraćajući se kući, pucaju neprestano iz pištolja ili kubura. Da pucanje teče brže, oni već prije priprave malih papirnatih krugljica, kako mogu ući u cijev od kubure. Kad su došli do zaručničinog doma, tada ova sa kumovima stupi u svoju kuću, a zaručnik opet sa svojima kumovima otigje svojoj kući. Kumovi jednoga i drugoga dana "bikare” (od talij. riječi beccheria = klaonica). Kumovi zaručnika u njegovoj kući, a kumovi zaručnice u njezinoj. To "bikarenje" sastoji u tomu, da zakolju i urede potrebite životinje kao: janjce, kokoši, kozliće i t. d. za sjutrašnji pir.
Toga dana zaručnikovi kumovi objeduju kod njega, tako isto kumovi zaručnice kod nje, no dogagja se, da zaručnik otigje sa svojim kumovima na objed, a rjegje na večeru k zaručnici. Ni za objed, ni za večeru ne sprema se ništa osobito, jer je subota posni dan, a naš narod osobito cijeni post; jede se riba, ili naprosto bakalar sa zeljem ili čim drugim. U suton dogje pred kuću zaručnika svirač, ili kako na ostrvu kažu, "šonadur" (od talij. riječi suonatore), pa svira u mišnjicu (drugovdje na ostrvu čuje sc glas: mišnice), no danas može se opaziti da svirač udara i u "liru", koja naliči mnogo na gusle. Mišnjica jest napuhana mješina od jarčića ili janjčića: na jednomu je otvoru sviralo, dok se na donjem zavezanom kraju mogu opaziti dva zuba od svinje kao ures. Lira imade, kako rekosmo, veliku srodnost s guslama, još veću sa gudalicom (talij. violino), a prave je seljaci iz maslinova ili borova drva, ponajviše od žile, pošto se ova dade lakše rezati oštrilom. Ako se hoće da lira bude baš dobra i da lijepo odjekuje, valja je izdjelati iz što tvrgjeg drveta. jer tada bolje i jače odjekuje; za oto je dobro drvo od oskoruše. Takove su lire i skuplje i u većoj cijeni. O jednom i drugom glazbalu mi ćemo potanje progovoriti, kad bude govora o plesovima na Hvaru ih kako na ostrvu kažu "toncima". Svirač odsvira nekoliko komada, za tim ga zaručnik ili "mladoženja" uvede u kuću, te ga pogosti kako bolje može, a onda otigje pred◊691 kuću zaručnice ili "nevistice". Pošto i tu odsvira nekoliko komada, stupi u kuću i ostane na večeri. Dužnost je zaručnikova, da unajmi za tu večer gdjegod kuću "na pod" za ples. Za oto iznajme se obično nove kuće, u koje nije još niko uselio, i koje često još nijesu sasvim dogotovljene. Na taj ples, koji traje do kasne noći, može svako doći, a ne treba na po se spominjati, da je tu i zaručnik i zaručnica sa kumovima. Zabava počne obično "saltinom", t. j. poskočnicom. ("Saltin" od talij. riječi saltare = skakati.) Zanimljivo je kolo, o kojemu ću progovoriti drugom prilikom.
Koliko naši seljani umiju biti pristojni, vidi se odatle, što svaki plesač izvede barem po jedan put nevjesticu. Najprije izvedu je kumovi, ili kako na ostrvu kažu, "kumpori" (talij. riječ compare), a poslije zaručnik, pak ostali. Karakteristično je, da sa zaručnikom pleše sasvim malo: kadšto jedan sami ples. U ostalim mjestima na ostrvu Hvaru i Braču običaj je, da svaki novo nadošli plesač otigje k zaručnicima, pa im čestita, a zaručnik mu onda preda zaručnicu, da s njim pleše. Poslije plesa zaručnik sa kumovima otprati zaručnicu do njezine kuće, a on se povrati svojoj. Svirač prespava te noći u kući zaručnikovoj.
U svatove pozivlju dogovorno zaručnik i zaručnica. U nedjelju u jutro sakupe se njegovi i njezini svatovi, i to njezini kod nje, a zaručnikovi kod njega. Mladoženja se sa svojima zaputi k zaručnici. Mladoženju vode kumovi pod ruku, dok ostali svatovi stupaju dva po dva u povorci, i to obično muško i žensko zajedno. Pred povorkom stupa barjaktar, koji je obično brat zaručnikov, a ako nema brata, tada je barjaktarom koji muškarac, koji mu je prvi po krvi. Za barjaktarom stupa svirač i neprestano svira ili udara. Zastava je "troboja" a povrh nje je svilena marama, koju zadjene isti barjaktar; na kraju štapa, povrh marame, zabode jabuku. Muški svatovi u povorci baš se natječu u pucanju iz pištolja ili kubura.
Pred kućnim vratima nevjestice sakupi se mnoštvo znatiželjne čeljadi, ali bože sačuvaj, da bi se ko usudio prekoračiti prag njezine kuće, jer će tu sada da se nešto zbude, što se pri vjenčanju gotovo toliko cijeni kao kakvi vjerski obred. Vreva je velika, svako želi biti što bliže da vidi ono, što je već možda i vidio. Osobito se mlade djevojke jagme da su što god bliže.
Kum zaručnikov stupi do kućnoga praga, za tim progovori: "Dobro jutro, djevojčina majko! Čuo sam da je ovgje u tebe dorasla jedna djevojka, koja je na prodaju za N. N. (ovgje imenuje njezinog zaručnika, već od juče muža), a za koju jabuku ću ti dati ovu." Kum zaručničin prikaže mu sve djevojke od "svaće.", i to jednu po jednu. Kako mu prikaže koju djevojku, veli mu: "Evo, je li ova?" i pokaže na djevojku. Ako je ona udata žena, tada mu ovaj potonji odgovara: "Nije ona za mene, ona je već prodana". Ako pak nije još udata, tada mu odgovara: "Ta divojka nije još za prodaju". A ako je koja djevojka ružna ili stara, tada veli: "Nije to jabuka suproć ovoj jabuki". Pošto je kum zaručničin prikazao kumu zaručnika redom sve djevojke, tada izvede preda nj mladu zaručnicu, pa ga upita: "Je li ovo jabuka suproć tvojoj jabuki?" Ovaj mu drugi odgovori: "Ovo je jabuka suproć mojoj jabuki (čuje se kadšto i jabuci)". Tada kum njegov dade njezinom kumu jabuku, u kojoj znade biti zabodeno i do 6 (šest) srebrnih forintača, a on mu tada izruči djevojku - zaručnicu. Tog istog časa zagrme pištolje, a veselju nema kraja. Istom što se oglase pištolje, zaručnikovi svatovi ugju u kuću zaručničinu kao pobjednici, a kad su stupili u kuću, tada zaručnica daruje barjaktara, koji je, kako rekosmo, obično brat njezinog zaručnika ili bliža svojta. Daje mu maramu (rubac), koja ne smije biti ružnija od one, što je na vrhu barjaka. Ako bi slučajno bila ružnija, tada je barjaktar ni po što ne bi uzeo. Čim je ljepša marama,◊692 tim je djevojci veća dika. Dešava se, te se zaručnica malo našali sa barjaktarom, pružajuć mu maramu, koja mu nije po volji. On je prosto odbije, pa tako gdjegod i drugu i treću, dok ga napokon ne iznenadi veoma lijepom i finom maramom, kojom se on poslije ponosi po selu, kao darom, što ga dobi od zaručnice. No barjaktar ne daruje zaručnici maramu, koju je izvjesio na vrh barjaka. Njezin mu je dar kao nagrada, što je svojom maramom, koju je sam kupio, okitio barjak, pod kojim ona slavi svoj pir.
Pošto su svatovi zaručnikovi unišli u kuću zaručničinu, ona izvadi iz svoga spremišta nekoliko kitica, koje su napravljene od bojadisana platna ili papira, ili kako sami seljani kažu, od "mrtvoga cvića", te takovim kiticama dariva sve muškarce svoje i zaručnikove svaće. Ali najprije daruje svoga i zaručnikova kuma, za tim zaručnika, pa onda ostale po starosti i časti. Kumovima i zaručniku daruje kitu od tri grane, a ostalima od dvije ili od jedne. Kite zadjenu o desno krilo šešira ili kape, no sada su je već počeli stavljati na desnu stranu prsiju. Dok se ne krene u crkvu, svatovi se goste prošekom, rakijom, ili bijelom kavom. Osim toga imade pred njima više vrsta slatkarija, kao što su: "cvijet" i "paprenjak". Oba ta slatka prave jedino u Starom-gradu na Hvaru i nema na ostrvu svadbe ni ikakvoga veselja, da ih ne ćeš opaziti na stolu poslije jela uz finu kapljicu.
U crkvu zapute se istijem redom, na ime najprije barjaktar, za barjaktarom svirač, za sviračem kumovi i zaručnici, a za ovima svatovi uz neprekidno pucanje iz pištolja. U crkvi dočeka mladence svećenik, kojemu oni moraju toga dana poslati na dar dva stegna ovnujskoga mesa i dva kolača. Karakteristično je, da jedno stegno mora biti desno a drugo lijevo, ni po što dva desna ili dva lijeva od dva različita ovna, ili kako na ostrvu kažu "brava". Kad mu nose to na dar, jedno stegno i jedan kolač nosi mladenčev, a drugo stegno i kolač njezin svat. U crkvi, koja je toga dana sjajno opremljena, slušaju svi "velu misu". Kada se vraćaju iz crkve, običaj je, da domaćin ili domaćica ili ko drugi od one kuće, mimo koje progju. iznese na dar svaći jednu staklenku dobroga vina, a kum zaručnikov poviče tada u sav glas: "Eto nam zdravice od N. N.! (kaže ime darovatelja). Sve mu rodilo i plodilo u dugu (dugom) viku u malahnom grihu! Živio, kume!" Darovano vino nose muški svatovi, te se njime časte za objedom, koji je odmah poslije mise u kući zaručničinoj. Za objedom se izmijeni najmanje desetak raznih jela, a dok se jedu riži, koji su zbilja tradicionalni za svadbenih objeda, svirač svira pred stolom, a poslije sjedne i on da jede. Prije je bio običaj, da je svirač svirao pred kućom. Poslije blagovanja dogje na stol prošek, ružulin i razne slatkarije; tada započmu - zdravice. Ustane jedan, pa nazdravi drugu ili drugarici, koja mu je na desnu - i tako ide na dalje, dok se svi ne obredaju. Nazdravljaju samo muškarci, i to svakomu koji je tu prisutan. Imadu tri nazdravice: jedna za muškarce, jedna za ženske, a jedna za djecu.
Za muškarce:
Pade listak naranče
Usrid čaše junačke:
Poznala je naranča.
Da je čaša junačka,
Pak zavapi: u - glu - glu,
Da popije i - dru - gu.
Za ženske:
Pade listak bleske
Usrid čaše ženske:
Poznala je bleska,
Da je čaša ženska,
Pak zavapi: u - glu - glu,
Da popije i - dru - gu.
Za djecu:
Pade listak smrikinje
Usrid čaše ditinje:
Poznala je smrikinja,
Da je čaša ditinja,
Pak zavapi: u - glu - glu,
Da popije i - dru - gu.◊693
Dok onaj, kojemu se nazdravlja, ispija čašu. pjevaju sva muška grla ove stihove:
Pij N. N. (kažu njegovo ime) rednicu,
Doša te je red:
Da popiješ trista zlatnih,
Ima braće, kî će platit.
Pij, pij (pij), ma se ne opij!
Nazdravičar mora napuniti čašu i pružiti je onomu, kojemu nazdravlja. Nazdravice se ne prekidaju, dok se svi ne obredaju.
Pošto svrše nazdravice, digne se svakolika družina od stola i otigje na ples, na kojemu se ponašaju kao i dan prije. Ples traje najviše dva sata. Poslije plesa svatovi se opeta povrate u kuću zaručničinu, gdje štogod užinaju, a za tim ih majka zaručnikova dariva kolačima (samo muške svatove), koje oni objese o pas iza legja. Ovaj običaj počeo je već ponešto iščezavati. Poslije ovoga stanu se spremati da povedu zaručnicu u kuću zaručnikovu. Prije polaska klekne zaručnik nablazinu na kućni prag, te pita od tasta i punice oproštenje: "Pitam proštenje prije u Boga, pak u Blažene Divice Marije, pak u svih Svecih, pak u vas ćaća i mama, pak u svih vas iz kola, da mi prostite, tako Bog vama prostio!" Tada mu tast i punica odgovore: "Bog ti, sinko, prosti!" Na to svi uskliknu u kolu u jedno grlo: "Bog ti prosti!" To isto uradi i zaručnica, koja već po svojoj nježnoj ženskoj prirodi obično zaplače, jer joj se je dijeliti od roditeljske kuće.
Kada vode zaručnicu iz roditeljske kuće, povorka stupa opet starim redom, samo što sada pred barjaktarom idu plešući zaručnikova i zaručničina sestra, a ako ih ne imadu, onda mogu ove da zamijene njihove bliže rogjakinje. One nose za pasom kudjelju (kudiju), na kojoj imade obično vune, a rjegje pamuka, pet vretena, svilena marama, mnogo svilene vrpce i jabuka, a povrh svega toga jedan "mrtvi cvijet". U putu opet darivaju svaću vinom, samo što ovoga puta zaručnik dariva darovatelje slatkišima ili čim god drugim, dok ih je u jutro, kad su se vraćali iz crkve, darivala zaručnica. Još je slučaj, da posipaju svaću putem rižima, pšenicom, a katkada i slatkišima. Na doksatu od kuće (sularu) ili pred samom kućom dočeka svaću jedan sasma ružno obučen čovjek, koji se navlaš tako opremi. Taj čovjek sjedi na jednom stočiću; u ruci drži pušku i mač, a do njega je drugi jedan stočić, na kojemu je jedan kolač, boca dobroga vina, pero i crnilo. Kada se je svaća primakla, tada kum zaručnikov pristupi starcu, te ga oštro upita: "Što si, stari, tute sio?" Starac mu odvraća: "A bolan, što me pitaš?" Kum: "Hoćeš li ti, stari, moć prijat ove svate večeras na konak?" Starac: "Bolan, šta si poludio? Ko bi tu tvoju curmu (talij. riječ ciurma = družina) mogao primiti u ovu moju malu kućicu? Pa imaš li opeta novaca da platiš večeru i što prospavaš?" Kum: "Bogme, kume, imam". Starac: "Pa otkle ti, moj kume, da te pitam, ideš? Mogao si dovesti i hajduke od tamo iza gore da me porobiš. Pokaži teskeru, otkuda ideš". Kum izvadi tada iz džepa komad ispisana papira, te ga dade starcu u ruke, a ovaj, makar da često ne zna ni čitati ni pisati, pričinja se kao da najvećom ozbiljnošću proučava ispisani papir. Dok ga razmatra, maše glavom kao kakovi učenjak, koji riješava koje veoma zamršeno pitanje. Za tim starac dostojanstveno potvrdi glavom, da je "teskera" u redu, a svatovi se tada primaknu. No prije, nego će stupiti u kuću, zaručnik i zaručnica pitaju na kućnom pragu oproštenje u zaručnikovih roditelja, izljube se s njima i na to svi stupe u kuću. Starac, koji sjedi pred kućom, pruža svakomu bocu, da gucne kap vina. Njega nagje sama obitelj za taj posao, ali obično je on bliža zaručnikova svojta. I ovaj način dočekivanja gubi se malo po malo. U malo zaboravismo kazati,◊694 da čim se prestane prepirati starac i zaručnikov kum, nastane silno pucanje iz pištolja.
Kad svi od pratnje stupe u kuću, barjaktar zasadi zastavu na kućni prag. Tek što ugje zaručnica u kuću, prikažu joj jedno dijete u povojima. To dijete mora ona poljubiti i darovati kolačom. Ovo čine s toga, da je sjete, da će i ona jednom postati majkom. Taki je običaj i u nekojim mjestima na ostrvu Braču - i to u onim kućama, u kojima imade koja stara baka. Na to se zaručnica izljubi sa svim ukućanima, a poslije toga uzme malo suhih smokava, bajama, pšenice, pirinča (riži) te sa praga baca u križ na krov od kuće i u dvorište na svjetinu. To čine s toga jer su uvjereni, da mlada nevjesta nosi blagoslov u kuću, a to bacanje u križ na krov i na svjetinu jest po neki način kao želja, da u toj kući nikada ne ponestane pomenutih stvari, a isto tako ni drugima.
I svaću, kad stupaju putem, posipaju sa prozora sviju kuća, mimo kojih prolaze, rižima ili pšenicom. Ovo običavaju raditi i drugdje na ostrvu Hvaru, a isto tako i na Braču. U ovećim mjestima posiplju svaću obično slatkišima.
Pošto opet štogod pojedu u kući zaručnikovoj, idu na ples, koji traje do večere. Večera je takogjer obilata kao i objed. Poslije večere opet se nazdravlja kao i poslije objeda, samo što se za večerom obično malo više pije nego li za objedom. Poslije večere opeta slijedi ples, kojim svrši prvi dan pirovanja, jer se subota, dan vjenčanja, ne računa.
U ponedjeljak izjutra svatovi se opeta sakupe u kući zaručnikovoj, gdje ih pogoste vinom, prošekom, ružulinom, kalom i slatkarijama i t. d. Pošto se pogoste, idu opet običajnim redom u crkvu da slušaju "veliku misu", a tu misu plaćaju po običaju njihovi kumovi. Pucanju iz pištolja opet nema kraja. Poslije mise opet je objed, kod kojega se nazdravlja kao i dan prije. Poslije objeda daruje zaručnica najprije zaručnikovoga, a onda svoga kuma, za tim tek zaručnika, te muške svatove, i to jednim parom bječava i jednom bojadisanom maramom (rupcem). Najposlije daruje sve ženske pregačama i maramama za glavu. Pošto ih je sviju darovala, tada kum zaručnika kaže svatovima, da bi sada bilo pravo, da i oni nju daruju. On u tu svrhu dade neku svotu, koja katkad iznosi pet do deset forinti, a drugi, kaže on, neka ga slijede svaki prema svome imućstvu. Vrlo se rijetko dešava, da bi ko manje dao od tri forinte. Ženske je ne daruju novcem. Pirovanje od dva dana iščezava takogjer malo po malo, s toga gdje se piruje samo u nedjelju, darovanje je poslije večere.
Nakon nedjelje dana (u nedjelju) opet je u kući zaručnice objed, i to samo za njihovu svojtu, za kumove i za svirača. Taj je običaj i na ostrvu Braču. Poslije objeda sami kumovi ponesu kovčeg (škrinju) zaručničinu sa njezinom prćijom (dota) u njezin novi stan. Za taj objed obično donese zaručnik stegno ovnujskog mesa i nešto dobroga vina, a njezini mu ukućani na to ničim ne odvraćaju. Svi oni, koji su toga dana skupa objedovali, skupa i večeraju u kući zaručničinoj.
Antun Ilija Carić.
