Pretraži ovaj blog

Hoernes 1891.

Moritz Hoernes. Arheološke studije u Bosni. GZM. Sv. 4. 1891. Str. 350-368.
◊З50

Arheološke studije u Bosni.


Priopćio dr. Маvrо Hoernes.

Godine 1891. bilo mi je iznova dano, opetovno - u junu i septembru - u Bosni boraviti, nekoliko od najznamenitijih iskopišta pohoditi, a naročito cijelu ovogodišnju žetvu sa sada več čuvenoga Glasinca i iz njegovih predistorijskih grobnih gomila upoznati. Neka mi bude dozvoljeno, da ovdje iznesem najvažnije, što na svojim putovanjima razabrah. Ponajprije ustavih se u junu jedan dan u Zagrebu, da proučim u tamošnjem hrvatskome narodnome muzeju ne samo nahodine, što iz Bosne i Hercegovine potiču, već i one predistorijske objekte, koji s bosanskim nalascima tijesno srodstvo pokazuju. Pred- i ranoistorijske bronze toga muzeja opisao je nedavno ukratko profesor S. Ljubič u jednom dijelu sukcesivno izlazećega kataloga hrvatskih zemaljskih zbiraka. Za tu vrijednu publikaciju valja prije svega napomenuti, da se ona ne bavi isključivo, kao što naslov kazuje(Tučana doba u narodnom zemaljskom muzeju u Zagrebu (47. strana i 7 tablica).), sa spomenicima čisto-bronzanoga doba, već da je autor tu sve sakupio, što se od predrimskih (od česti i rimskih) bronzarija u zagrebačkom muzeju zateklo. Pored čisto-bronzanoga doba, zastupljeni su dakle ovdje i halštatski i la-tenski perijod. Osim bronzanih i bakrenih stvari nije se mnogo drugo šta prikupilo. Vas drugi materijal trpi progon malouvažavainja, koje se i u načinu, kako je na zàgled stavljen, očito izražuje. Pri skučenim prostorijama, što ih zgrada Jugoslavenske Akademije za starinarske zbirke daje, tek je jedna jedina soba na raspoloženju za predistorijske nahodine, u kojoj su objekti dijelom previsoko smješteni, a da bi se posmatralac okoristiti mogao.◊351

Nahogjevine potiču većinom iz Hrvatske i Slavonije, manje ih je iz Dalmacije, Ugarske i Bosne-Hercegovine.

Izmegju potonjih ističe se poglavito nahod metalske ostave od Krehina-Graca kod Mostara, koji bi objelodanjen po M. Muchu u "Priopćenjima c. kr. centralne komisije za umjetničke i istorijske spomenike" god. 1888., str. 7. i dalje, i za tim u "Umjetničko-istoričkom atlantu" rečene komisije (Beč, god. 1889.) tablica XXXVII. Ovu ostavu sačinjavaju 23 komada, koji se odlikuju solidnom tehnikom i finim, brižljivim ukrasom, onda malene plosnate i oveće ispupčane ures-pločice s finom urezanom crtarijom, pak spiralni koturi, područice (Armschiene) iz zavojitih bronzanih traka, jedan kelat, ogrljak i t. d. Jedanaest duplikata valja da se nahode, kao što Ljubić piše, u samostanu "Debeli Brijeg" (pravije Široki Brijeg) kod Mostara, i da su namijenjeni za muzej, koji lokalni patrijoti Hercegovine žele. Much (Atlanat str. 90.) izravno upućuje na ovaj još ne ustanovljeni muzej, kao hranište jednoga dijela spomenutoga nahoda. K najinteresnijim komadima ove ostave pripada neka sapinjača za odjeću, koja se sastoji iz protegljaste "fibule najprostijeg oblika", na čijem je oblučcu pomoću triju klinčića pritvrgjen dvojan graviran kotur, i koja se fibula pri upotrebi ne vidi. Ova je sapinjača, po tipologiji, posrednica izmegju takozvane peskijerske fibule (Peschiera-Fibel), koja se nalazi već u čisto-bronzanome doba, i one od zavojite žice gragjene spiralne fibule na lik naočara, koje se često nahode na mnogim halštatskim mjestima, a megju ostalim i na Glasincu. Možda je potonja od one prve kombinacije potekla, ili je možda ova tek zamjena proste fibule-naočarke. Dvojni koturi, koji ne služahu polegjinom za fibulu, nijesu rijetki ni megju glasinačkim nahodima. Nahod od Krehina-Graca pripada, po cijelome, istom kulturnome stupnju, kao i grobni prilozi po Glasincu, i tek njegov starinski stil mogao je biti povodom, da se ubroji u čisto bronzano doba.◊352

Nadalje ima u zagrebačkome muzeju još ovih bosansko-hercegovačkih nahogjevina:

1. Iz Tolise, kotar brčanski, okružje dônjo-tuzlansko, s navodom da je u tumulu nagjeno, što je vrlo nevjerovatno: 4 bakrene sjekire, jedna bakrena bradva s rupom za sap, jedan bronzan srp, jedan komad okovice, jedna spiralna grivna, jedna ures-pločica, nekoliko privjesaka i prstenova, najzad fibula s polukružnim oblučcem i dugim, na kraju odjapljenim žlijebom za iglu.

2. Iz okolice Jajca: 2 polukružne oblučaste fibule s trouglastom nožicom; jedna 7 cm duga s glatkim oblučcem, druga 10 cm duga s dvije guke na oblučcu - tip koji se nalazi i po Glasincu i dalje na jugu, i koji čini nam se, kao da je čisto-balkanski. (Zagrebački muzej ima takih fibula takogje i iz Hrvatske, megju njima komad 33 cm dug iz Drežnika, a drugi s istom dužinom iz Grižana; jedan od sličnih primjeraka sa Glasinca ima dužinu od 25 cm). Onda polovica spiralne fibule-naočarke sa srednjim komadom na lik osmice, pak rimska fibula i fin rimski broznan riljev, prikazujući labuda i životinjicu poput mačke s odignutim šapama.

3. Iz Hercegovine: malen prsten s privjescima, koji prikazuju raznovrsne halatljike (srp, raonik, nožić i t. d.).

4. Iz Konjica: veoma prost, 12 cm visok kipić neodjevene Venere s poznatim držanjem obiju ruku. Noge i desna ruka manjkaju.

Izmegju nahogjevinskih serija hrvatskoga podrijetla, koji nas zarad srodnosti s bosanskim pojavama interesuju, na prvom su mjestu grobni prilozi iz halštatske nekropole na brdu Vitalu kod◊353 Prozora, kotar Otočac u Lici; ovo je mjesnost s položitim grobovima i skeletskim sahranjivanjem, čije je obilate nalaske Ljubić u "Viestniku" zagrebačkog arheološkoga društva god. 1885. iznio i s velikom opremom filološke naučnosti ilirskim Japudima pripisao. Na stilističku vezu ovih starina s bosanskim više sam puta upućivao, najzad u svojoj knjizi "Praistorija čovjekova" str. 543. Dosta znatna kolikoća Prozorskih nahodina, dospjela je u svoje vrijeme u predistorijsku zbirku c. kr. prirodoslovnoga dvorskoga muzeja u Beču. Blisku srodnost s ovim grobnim prilozima, pokazuju nalasci iz okoline Drežnika, kojoj pripada gore spomenuti divot-eksemplar oblučaste fibule (Ljubić, tučana doba, tab. X., sl. 31.).

Taj komad ima tako plosnat, trakast oblučac, da s obzirom na ekstremnu veličinu moramo zanijekati konsistenciju za predmet prave upotrebe. Valja stvar, kao mnoge slično ragjene bronzarije sa Glasinca, smatrati zavjetnim predmetom. Na povelikoj trouglastoj nožnoj plojci urezan je mužić s raskoračenim nogama. Mišice su mu zubica (Zickzacklinie), a glava kvadrat. Slični tomu su konturi plosnatih privjesaka na lik mužića, kojih se mnogo zateklo u Prozorskim grobovima. Ne ću a da ovom prilikom ne napomenem, da se ovi mužići čudnovato podudaraju s malenim primitivno crtanim figurama, koje se često nahode na Kartaginskim zavjetnim stelama◊354 iz sjeverne Afrike i Sicilije (isporedi n. pr. Perrot i Chipiez "Histoire de l'art" III., str. 52. i 309.), kojih ali i na novcima iz Malte (pored glave Izisa, ibid. III., str. 292.) ima. Ako je na onim stelama izmegju dviju figurica jedanput i odignuta šaka prikazana, onda valja da se sjetimo, da nahodimo i u jevropskom halštatskom perijodu ispružene ruke iz tenećeta isječene, kao votivne darove, i to ili u svetilištima, kao kod Este, ili u grobovima, kao u Klein-Gleinu u Štajerskoj. Da li se po tome zaključivati smije na prenašanje religijoznih oblika iz južne u sjevernu sredizemnu zonu, ne ćemo ovdje ispitivati. Nadalje potiče iz Drežnika polovica iste goleme fibule-naočarke, onda velika (28.5 cm duga) pribodača, privjesak u obliku šuplje, meridijonalno isporazrezane krugljice s držaljastim naperkom (s toga od Ljubića "bodačom" označivan, ali se pravije dâ isporegjivati sa sličnim fenjerastim privjescima [šijivice] sa Glasinca), grivne ii zavojite područice, spiralne cjevčice (saltaleoni), jedna ures-pločica, jedan vršac od koplja, srpovi i 5 kelata.

Izmegju nalazaka iz Slavonije, zaslužuje onaj iz Pocrkavlja (mjesto Biliš u bivšoj brodskoj regimenti po navodu potičući iz tumula, što pak nije vjerovatno), naročita pomena. Ovo je prâvi nalazak kopane rude iliti metalske ostave (cachette de fondeur), kakovih već čitav niz znamo, učinjenih u Hrvatskoj i Slavoniji, u Kranjskoj, Bosni i drugim oblastima na razmegji srednje i južne Jevrope - bez da se i obaziremo na čuvene nahode blaga po Ugarskoj i Erdelju. Rečeni nahod sačinjavaju 100 komada, koji svi karakter čisto-bronzanoga doba imaju. Nalazimo tu slomljenu pribodaču s odebljalim i poprečnim rebarcima urešenim "vratom", spiralne cjevčice, ures-◊355plojke, svakojakoga obručastog nakita, naročito tankih grivana; onda neki tek na jednu stranu ižljeven obručast privjesak, kakovih se nahode i megju nalascima iz švicarskih sojenica (Pfahlbauten), a kojih i po glasinačkim gomilama ima; pak 20 čitavih ili ulomljenih srpova; napokon mnoge fragmente od kopljanih vršaca, mačeva, noževa, kelata i mnogo drugo šta.

Najinteresniji je komad "fibula najprostijeg oblika" (ad arco di violino) sa pravim ćoškastim oblučcem, koji uporedo teče s iglom i◊356 na kraju, gdje je nožica, spiralan koturić gradi. Na ovaj oblik iznovice mnogo paze predistorici, otkako je I. Undset dokazao da je to svojstvena bronzana fibula sjevernoga dijela južne i južnoga dijela srednje Jevrope, i da se prema tome može smatrati arhetipom mnogih mlagjih stupnjeva u razviću fibule. Zasad je poznajemo iz Bosne (Glasinac), Ugarske (Vac), Dônje-Austrije (Gemeinlebarn), a naročito iz Gornje Italije (teramare i stariji slojevi željeznoga doba) - tako da se njezino pojavljivanje u Slavoniji dobro slaže s ostalim konstatovanjima. Smijemo i napomenuti, da Undset kolijevku ove osnovne forme na sjeveru balkanskoga poluotoka traži, a da Studnička (Studniczka) iz kostumskih razloga isto podrijetlo za fibulu predpostavlja, koja je inače, kako je poznato, nedostajala vascijelom Istoku u predistorijsko doba(Isporedi moj sastavak "Eine Bronzefibel einfachster Form von Glasinac in Bosnien" u Raspravama berlinskog antropološkog društva, god. 1891., str. 334.).

Od ove "fibule najprostijeg oblika", razvila se, jedno, kovrčasta ugarska bronzana fibula; drugo, mnoge mlagje fibulske forme prvoga◊357 željeznoga doba u srednjoj i južnoj Jevropi. Drugi komad, što se u zagrebačkom muzeju nalazi, koji se može smatrati upravo posrednom formom izmegju onoga materinskoga tipa i razvijene ugarske fibule iz bronzanoga doba - potiče iz Topličice kod Zajezda u Hrvatskoj i to opet iz nahoda kopane rude.

Ovaj nalazak imao je izmegju 29 komada, 15 koje čitavih, koje ulomljenih srpova, malenu brijačicu s dva noža, nekoliko kelata i otki, od česti slomljenih kopljanih vršaca, noževa, fragmenat pile (testere), ures-pločica, svakojaka obručasta nakita za vrat i mišice, megju njima jednu veoma fino graviranu otvorenu grivnu, najzad ulomaka zemljana suda, u kom je možda sve skupa pohranjeno bilo.

La-Tenskih ragjevina malo ima u Zagrebu. Iz Like potiče čunasta fibula na lik balestre (Armbrust-Kahnfibel) s odvračenim završetkom, koji se poput ptičije kandže uz oblučac pribija. Ova kombinacija halštatske i srednje-latenske forme, izgleda kao da se nalazi isključivo tek na jugo-istoku alpinskih krajeva. Ovaj oblik poznajemo još samo iz Prozora (Hrvatska) i Bijele Crkve (Dônja Kranjska). Jedna savršeno srednjo-latenska fibula iz Mačkovca potpuno je jednaka eksemplarima, zatečenim kod Rakitna u Hercegovini i komadu iz Prozora, što je naslikan u "Priopćenjima antropološkoga društva u Beču", XIV., tab. 8., sl. 4.

Prelazeći na bosanska nalazišta, htio bih ponajprije da nešto spomenem o novim otkrićima u neposrednom susjedstvu Sarajeva. Gragja za predpovijest varoških naseobina, koje cvjetahu u istorijsko doba jedna za drugom po Sarajevskom polju, ili uz ivicu te ravnice, leže na vrlo neravnome zemljištu na jugo-zapadu današnje zemaljske glavne varoši.

Tri, jedno uz drugo pristajuća mjesta potvrgjena su kao nalazišta i od česti su eksplorisana.

Prvo nalazište, a do sad najberićetnije, što leži neposredno do ruba varoši, izmegju posljednjih kuća i groblja španjolskih jevreja, zove se Sobunar po nekom tamošnjem studencu, čija okolica služi pašom za ovce, a kad-i-kad i staništem malih karvana. Više toga studenca diže se na strmenitom pristranku dvovrh hrid, iza koga stoji visoka gotovo okomita stijena. Izmegju stijene i studenca vide se mnogi tragovi promjene, koja ovdje tečajem vremena nastade usljed odronjivanja krševitoga vapnenca i zatrpavanja starih erozijonih rasjelina. Stoga valja odustati od toga, da si predočavamo sklop ovoga zemljišta za neke daleke predistorijske epohe. U zemlji izmegju stijenja, koje je od česti živo, od česti odvaljeno, a najviše na podanku rečenoga dvovrha hrida, nahode se, do na dubinu od◊358 1 m i više, tragovi starinskoga boravišta, koje, kao što izgleda, nije bedemom opasano bilo. O nahodima iz ove mjesnosti, kao i sa obližnjega brda Zlatište, već je jednom izvještaja bilo u "Glasniku" god. 1890("Glasnik" god. II. str. 212. Franjo Fijala "Predistorijski nalazi na Sobunaru kod Sarajeva".). Od toga doba opetovno je kopao g. Franjo Fijala (Fiala) na tome mjestu i postigao je lijepih resultata, koji pak valja da se ostave njegovom sopstvenom opisivanju(Vidi dotični članak g. Fiale u ovoj knjizi.). Omanje otkopavanje, preduzeto po meni zajedno s g. Dr. Truhelkom, dade u malo sahata veliku količinu keramičkih fragmenata i životinjskih kostiju, kao i nekoje karakterne nakitne stvari. Izmegju prvih bijaše naročito mnogobrojnih ulomaka od činija s visokim kvâkom (rukcom); ali bijaše i takih od cjedionih sudova, čanaka i trbušastih vaza. Izmegju ostalim nahodinama bilo je isprovrtanih veprovih zubova i pravokutnih probušenih pločica od istoga materijala, onda ovalnih koštanih pločica, šila od kosti, zemljanih kolutića, bronzanih dugmeta i t. d., za tim meljarica i cjepkalica. (Slike 1-11.).


Slika 1.


Slika 2.


Slika 3.


Slika 4.


Slika 5.


Slika 6.


Slika 7.


Slika 8.


Slika 9.


Slika 10.


Slika 11.

Na desno od spomenute visoke stijene - koja je zacijelo nekad mjerodavnom bila pri odabiranju mjesta za primitivnu naseobinu, ali čije je podnožje danaske na duboko zavaljeno nanosom - vodi loša putanja uzgore do prilično ravna zemljišta, na čijoj ivici stoji, prema Debelom Brdu, polu zagubljena seljačka kućica i sa zidom ogragjena oranica - ovo je pošlednja zgrada na visini tamošnjih ogranaka Trebevića. Iza nje, na jugu. dižu se strme, ne preveć visoke stijene i vrh glavice Zlatišta (768 m), koji pak ozgo i opet ima neku dobro prehodljivu ravan, što na zapad i jugo-zapad, sproću dola potoka Lukavca, polako se spušta. Rečena je površina, prema spomenutim pravcima, od prilike na polukrug omegjene nekom očevidno vještački gragjenom obalom, koja je zaostakak starinskoga bedema, dočim su, na sjeveru i istoku, naravna obrana same stijene. Ispod ovih potonjih, na mjestu, što se možda sma◊359tralo shodnim za stanište, postigao je pregjašnjim otkopavanjima g. Dr. Truhelka znatniju količinu stanišnih nahodina, koje su vrlo slične zaostacima sa Sobunara, a zacijelo i potiču iz jedne te iste epohe naseljavanja.

Pokusno otkopavanje u baš napomenutom kružnom bedemu, dalo je ponovo mnogobrojne suvrsne naseobinske zaostatke, naročito crjepove velikih sudova s rukatkama, bronzana dugmeta, koštanu lopaticu. Izrječno napominjem fragmenat debela, posve plosnata, zemljana tanjira, čija je niska ivica ozgo naokolo urešena grubim okruglim utiscima. Ovo je prerijetka keramička forma, koju sam do sada opazio samo na kastelijeru (gracu) od Villanove kod Vertenegli-a u Istri, i to u sasvim jednakim prilikama pologa.

Uopće s ničim nijesu bosansko-hercegovački predistorijski nalasci - što potiču sa polja ili od s bedemom opasanih visova, a od kojih imenujem, osim grupe Zlatište-Sobunar-Debelo Brdo, još grace na Glasincu i gradinu Kičin kod Mostara, koju je g. Radimsky ispitao - toliko srodni, kao s onima iz istarskih kastelijera, za koje takogjer prihvatiti smijemo, da su ilirske stanovnike imali. Treća od rečenih tačaka kod Sarajeva, Debelo Brdo, jeste 746 m visoka glavica na sjevero-zapad od Zlatišta, koja se strmo spušta u dô Miljacke i na Sobunar.

Debelo-Brdo sam pohodio zajedno s g. Stratimirovićem, koji je sastavio ovdje pridodatu šematsku skicu bedemova (slika 12.). Iz nacrta se vidi, da gornja površina brda obrazuje neku duguljastu figuru od jedno 110 m dužine i jedno 35 m širine. Na zapadu i sjeverozapadu udvostručen je bedem, i to, koje zarad zaštite ulaza, a koje zarad pojačanja fortifikacije na pristupačnijim mjestima. Pravi vrh pak na istoku obrazuje malenu kršnu glavicu od 13.5 m širine i 25 m dužine, koja je odijeljena posebnim bedemom od ostaloga zaravanka, dočim joj vanjske strane opkoljavaju strmenite urvine. Bedemom opasana površina, kano i vas brijeg, posve je gola, a posuta manjim ripama. Na oba kraja bedemskog hodnika(Kod a, b i c. Ovdje dodajem, da je bedem I. dug 155 m., bedem II. 65 m., bedem III. 120 m., a bedem IV. 28 m.) kopasmo◊360 ogleda radi i nagjosmo ulomaka nevitlanih lonaca i cjedila od ilovače, bronzane lamele i jednu iglu-šivatku, gvozden nožić, brus, zubove i kosti domaćih životinja i t. d. Dalji nahodi, koji se otud iščekivati mogu, podudaraće se na svu priliku posve s onim od Zlatišta i Sobunara.


Slika 12.

Napokon ne mogu prećutati nazor, da su ova rečena tri nalazišta slijedećim načinom u odnosu stajala. Za obično i u mirno doba biće da se na Debelom-Brdu i na obedemljenom vrhu Zlatišta nikako, ili pogotovo nikako ni obitavalo nije. Ali odmah ispod vrhovnih stijena Zlatišta biće da je stalnih naseljenika bilo, ma i u malome broju. Masa stanovništva pak biće da je sjedila na Sobunaru, dakle sasma blizu današnje ivice varoši. Tu bijaše vode i bolja zaklona od vjetra i nepogode; a otuda moglo se i lakše i brže u dolinu sići. Protiv napada od neprijatelja, bilo je zakloništa za manji broj bjegunaca na Debelome Brdu, za veći na Zlatištu; a mogućno je, da su u takim zgodama stoka i neoružani djelovi stanovništva smještani u udaljenije Zlatište, dočim se oružana vojska povukla jedino na Debelo Brdo, otkuda joj je stanište So-bunarsko još na očima bilo, a i mogla ga svojim hitcima dijelom domašiti, pak i uspinjanju neprijatelja uza Zlatište za vremena se suprotiviti. Relativni položaj ovih triju nalazišta pokušao sam da objasnim priloženim nacrtom, koji sam sastavio sa Koševske ulice u Sarajevu; a pogled sa Debela Brda na Sobunar i uzlaz na Zlatište iznio sam u drugome snimku (slika 13a i 13b). Krstići označuju mjesta, gdje je kopano).◊361


Slika 13a.


Slika 13b.

Jedna od najznamenitijih činjenica, što ih je arheološko ispitivanje Bosne na svijet iznijelo, jeste kulturna sveza, koja postoji izmegju ovih prâvih boravišta na izlazu dola rijeke Miljacke i nekropolskoga kraja glasinačkog, s njegovim nahodinama iz grobalja i gradina.

Ovu činjenicu možemo tako predstaviti, da - pri svoj prividnoj nejednakosti bitnih tipova nahogjevinskih - velika naseobina na ogranku Trebevića dosiže do vremena, kome i metalom obilate grobne gomile na Glasincu pripadaju; a na drugu ruku, da glasinački nalasci, i to dijelom iz tumula a ponajprije iz gradaca - s množinom zaostataka u onu se epohu vraćaju, u kojoj su Sobunar i njegove tvrgje, koliko se razabrati može, najprvo naseljeni bili.

Za oba kraja otvara nam se tim pogled na perijod, koji je više predistorijskih stoljeća obuhvatao, a na čijem su početku kao materijal za orugje samo brušeni (ili dotucavani) kamen i bronza u običaju bili, dočim je na svršetku njegovu gvožgje već počinjalo da vrši svoju ulogu u gazdinstvu čovječanstva. Početak toga perijoda pada po svoj prilici u pretpošlednje, dovršetak njegov pak u pošlednje tisućoljeće prije našega računanja vremena. Samo što Sobunar i njegovi gradovi, u koliko dojakošnje otkopavanje zaključak dozvoljava, ne dosižu sasvim tako daleko kao grobovi po Glasincu, gdje se i fibulski tipovi, kao zmijovita i ćertoska fibula, nagjoše, koji se po sigurnim kriterijama mogu da stave u polovicu posljednje predhrišćanske milenije (jedno 500-400 рг. Hr.). U ostalom ne bi ništa i prirodnije bilo, do, da su naseljenici Sobunarski prije bili primorani da napuste svoje stanište, nego stanovnici ustranjene i◊362 teško pristupačne visine glasinačke. Prvašnji imadoše za legjima nekoliko utvrgjenja, zaklonske gradove, zarad privremena otpora; Glasinac pak cjelinom je takav grad, koji je mogao zadugo da zaustavi silovite talase nove kakve kulturne struje, što na-nj navaljivaše.

Smijemo da naznačimo najvažnijim resultatom ljetošnjih otkopa-vanja na Glasincu to, da se sada poznalo, da su mnogobrojne gradine tamošnjega kraja prâva naselišta, o čemu se prije toga moglo dvoumiti. Konfiguracija zemljišta sasvim je drugojačija, nego u okolici Sobunara. Zaklonitih okomitih stijena nema. Glavice su oniže, lakše pristupljive; mi stoga tamo nahodimo većinom gradina na okruglac, a u njima množinu ostataka, koji na stalno stanovništvo upućuju. Upravnik ovogodišnjih otkopavanja, gosp. Stratimirović, zahvatio je za ispitivanje zemljišni trokut, čije su skrajne tačke Gradac u Sokocu (vis sa novom srpsko-pravoslavnom crkvom), okrugli gradac kod Kusača i neka gradina kod Košutice, koju je Stratimirović nazvao "Marinkovim gradom". Komad puta ili stranica trokuta Sokolac-Kusače od prilike je jednaka liniji Sokolac-Košutica, a iznosi 4-5 km; baza trokuta, Kusače-Košutica, mjeri 6 km. Vršac trokutov upravljen je put zapada; Kusače leže istočno, Marinkov-grad sjevero-istočno od Sokôca. Radnje prošlih godina tekoše poglavito od Sokôca na zapad, i od Kusača na jug; ovogodišnja se istraživanja priljubljuju u svakom pogledu prijašnjima.

Ponajprije se posve ispitao gradac kod Kusača, od koga je godine 1890. tek komad raskopan.

Pojedinosti otkrića ostavljaju se potankom izvješću upravnika otkopavanja. Ovdje tek sumarno toliko o uspjehu rada priopćujemo, da se na nutrašnjoj strani bedema velika količina naseobinskih nahogjevina zatekla. Megju njima bijaše jedno 100 prešljena od ilovače (slika 14.); mnoge meljarice i cjepkalice, bezbroj crjepova, naročito ulomaka od činija, kao oni sa Sobunara i Zlatišta; onda◊363 bronzana grivna (urešena, otvorena, slika 15.), više šivaćih igala od bronze i t. d.


Slika 14.


Slika 15.

Još bogatiji bijaše Marinkov-grad, čiji su bedemovi ustrojeni na lik trapezojida. Oblici zemljanih sudova pokazuju ovdje, pored sve jednostavnosti i bez da iznevjere ukupni karakter ovoga nahod-sloja bosanskih kastelijera, ipak obilje od osebina, koje se tek snimcima objasniti mogu (slike 16. do 25.). I ovdje se opet jasno vidjeti može, da je keramika ona grana industrije, koja prije sviju drugih lokalan izraz ima. Meljarice su ovalne i koritaste, cjepkalice nepravilno sferne. Često se nalaze◊364 brusovi od pješčara, nožići, šiljci i škrlje od jaspiza i žuta rožanca (kremena). Osim toga zaslužuju pomena dvije zviždaljke od cjevkaste kosti (slika 26.), sječivo od golema veprova zuba (probušeno, slika 27.), druge sitnije koštane ragjevine, crvenilo, dve bronzane šivatke (slika 28.), naročito pak ulomak srpa i 7.5 cm dug bronzan šiljak od koplja (slika 29.). Dva potonja komada tipovi su iz čisto-bronzanoga doba, i zaslužuju s toga poveću pažnju uz metalske nahogjevine iz tumula glasinačkih, koji gotovo isključivo prvom željeznome dobu pripadaju.


Slika 16.


Slika 17.


Slika 18.


Slika 19.


Slika 20.


Slika 21.


Slika 22.


Slika 23.


Slika 24.


Slika 25.


Slika 26.


Slika 27.


Slika 28.


Slika 29.

U Ljuburića-polju, izmegju "Marinkova-grada" i Kusača, raskopaše se 86 većinom siromašne grobne gomile. O opetujućim se, već od pregjašnjih otkopavanja poznatih nahodskih tipova i načina sahranjivanja, ne ćemo ovdje više govoriti. Samo neke pojedinosti ne ću da prešutim. Tako pribodaču na lik slova T, koja odstupa od oblika, što ih iz sjevernih bronzanodobnih slojeva znamo, ali je ipak tek s njima isporedljiva, počem u halštatskom perijodu ništa slična nema. Igla se ta na gornjem kraju razdjeljuje i pravi pomoću dviju spiralnih cjevčica (saltaleoni) poprječnu gredicu, koja opominje na poglavak tako-zvanih "fibula na lik balestre" (slika 30.). Jedinstvenost megju prstenjem prikazuje komad s ovalnom pločicom, koja je urešena s pet kolutića, a u njima centralne tačkice; tanki obručac nije jedno-nastavan, već postoji od dvije žice što se ozad nadtiču (slika 31.). Osim poznatih privjesaka na lik ptice, što su česta specijalnost Glasinca, našla se◊365 i dupla ptičica, čije tijelo, kao u onih lijepih "mjesec-figurica" iz Šoprona (Ödenburg) i drugih sličnih melez-obraza, na oba kraja glavicu ima (slika 32.). I nov oblik onih često se nalazećih zakosnica zaslužuje još pomena, jer se ovaka nami po savremenim zakosnicama dobro znana ragjevina (ako izuzmemo sojenice švicarskoga bronzanoga doba) tek nahodi u predistorijskim slojevima na sjeveru i istoku Jadranskoga mora - u Sv. Luciji kod Gorice u Istri, i u Bosni - pa se po tome valjda specifično ilirskim tipom smatrati smije.


Slika 30.


Slika 31.


Slika 32.

Niz novih nahodina iz gomila glasinačkih upoznali tek pri drugome svome putovanju, u septembru t. g. U jednome tumulu zatekla se na lubanji skeleta bronzana počelica (dijadem) na lik uzdužno-ižlijebljene trake (14 mm široke), koja je optjecala glavu (s priječnicima od 15.5 i 18.5 cm), a sprijeda za ukras i sapinjanje imala dva spiralna koturića, što se mogu zakačivati (slika 33.). Od druge slične, ali veće i ljepše počelice, tek se našao ulomak. Ove počelice, za koje i sjevernjačko bronzano doba analoge ima, svakako su i opet osebnost u našem bosanskom halštatskom sloju. Slijepe oči prvoimenovanoga skeleta krasiše dvije po 14 cm duge dvojne spirale s malenom posrednom zavojitom cjevčicom; nakit koji se po Glasincu dosta često nalazi, ali ga i inače po Bosni-Hercegovini ima (n. pr. megju nahogjevinama sa Krehina-Graca).


Slika 33.

Od zamašne važnosti su dvije srebrne ures-ragjevine, pošto srebra megju nalascima halštatskoga perijoda sasma, ili gotovo sasma nedostaje.(U dragocjenoj zbirci D. Eggera, koja se nedavno u Londonu prodala, bilo je nekoliko srebrnih ćertoskih fibula od istoga oblika i veličine, kao one što se po kranjskim grobištima mlagjega halštatskoga perijoda, n. pr. u Sv. Mihajlu kod Postojne (Adelsberg), često nagjoše. Zadnji ali nalasci svakako su iz mlagjega vremena od gore spomenutih bosanskih.) Prvi je komad oblučasta fibula s jednom zamkom, 4.5 cm duga, a ima četverokutnu nožicu s pucetom na jednome, kraju. Pločica (nožica) urešena je s četiri◊366 iskucane guke i linearnim ornamentom, izvedenim na bodicu (Tremolirstich) (slika 34.). Drugi je objekat dosta ispresavijan ogrljak(U izvještaju gosp. Stratimirovića "Sa Glasinca", naznačen je taj objekat grivnom. Uredništvo.) od presučene žice, koja se svršava na oba kraja pucetima (za ogrljavanje, slika 35.). Oba ova rijetka predmeta ističu se finom brižljivom izradom, a potiču iz dva razna tumula (sa Crvene Lokve i sa Kamenika). Gomila, iz koje je srebrni ogrljak (torquis), pripada najbogatijim grobnicama, što se ove godine raskopaše. Ona sadržavaše još dvije bronzane oblučaste fibule, jedna s osobeno izobraženom četverokutnom (slika 36.), druga s duguljastom trokutnom nožicom; za tim pojas sastavljen od vertikalnih bronzanih šipčica, uza-nj privjesaka, onda vješalica (Hängeglieder) u obliku ptičica, ibričića i geometrijskih figurica, mnogih gjingjuha od jantara, brozanu zakosnicu, kopljan vršac i nož od željeza, provrtanih gladilica i t. d. Iz istoga je tumula, napokon, malen trougao bodež, 7 cm dug, gori 3 cm širok, s tri klinčića za rukač; ovo je osobito znamenit komad, jer ima oblik čisto-bronzanoga doba, ali je od gvožgja izragjen, te novim dokazom služi za nazor, koji sam iznio nedavno i u "Raspravama berlinskog antropološkoga društva" (1891., str. 334. i t. d.), o osobitoj mješavini oblika iz bronzanoga i željeznoga doba po grobnim gomilama na Glasincu (slika 37.).


Slika 34.


Slika 35.


Slika 36.


Slika 37.

Izmegju gvozdenog oružja nadalje valja istaknuti dva lijepa, na žalost fragmentovana mača (slike 38. i 39.). Oni u generalnome pripadaju kategoriji mačeva sa širokim balčakovim listom i klinčićima (za pritvrgjivanje balčakovih korica), a imaju uvrh rukača gvozd sa završnom glavicom, na koji je nataknut (još u jednoga od tih mačeva) gvozden klobučac. U zadnjega komada proširuje se balčakov list po srijedi, kao u nekojih bronzanih mačeva sa sjevera; u drugoga prelazi isti dolje u omalenu priječku. S prvim eksemplarom zateklo se, uz lončine, samo jedan kopljan šiljak i bronzana ures-pločica; s drugim pak pet gvozdenih vršaca od kopalja, jedna fibula-naočarka, dugmeta, gmiza i gladilica (brus).


Slika 38.


Slika 39.

Napokon da spomenemo još neke sitnije novine: zakosnica od bronzane žice, što srestvom petoro zamaka dvojni krst obrazuje (slika 40.);◊367 bikonična perla od zelenkasta kamena; malene gvozdene ures-pločice, udešene za privješenje; megjedov zub kao privjesak; gvozden sićušan bodežić (Miniaturdolch), sa karičicom za privješenje(U već imenovanome izvještaju g. Stratimirovića taj je predmet naznačen oštrilom. Uredništvo.) (slika 41.) nakit na lik krsta (skica 42.) i velika bačvasta perla (slika 43.).


Slika 40.


Slika 41.


Slika 42.


Slika 43.

Svaka posjeta na Glasincu ponovo nas poučava, da je broj grobova na toj visiji prevelik, a da bi se moglo tvrditi da pripadaše tek stalnim stanovnicima njezinim. Svaki od tamošnjih bedemom opasanih visova, tek je malen broj naseljenika mogao da ima. Na drugu ruku pak vidimo, po primjeru Sobunara, da je u istome kulturnome krugu naseljenika bilo, koji si gradiše utvrgjena skloništa, ali nad ostacima svojih umrlih - bar ne u neposrednoj okolini svoga boravišta - tumule ne dizaše (Jedna grobna gomila, koja, vele, da je na Zlatištu bila, nema ovdje važnosti). Gdje i kako su stanovnici Sobunara i sličnih, zacijelo u većem broju nekad postojalih naseobina, svoje mrtvace sahranjivali - još je nezadovoljno pitanje, koje će ali svakako budućim napredovanjem u arheološkom lokalnom istraživanju odgovora postići. Ovo je pitanje od značaja i po dosad zagonetni Glasinac. Možda bismo smjeli prihvatiti, da je ova posred Bosne ležeća, naokolo strmenitim gorskim stranama zaštićena visija, koja je bolje priličila za obranu nego li za često naseljavanje: u davnini neka vrsta svetilišta bila, kuda su se i iz susjednih krajeva umrli donosili, da se ovdje pod zaštitom "božja mira" sahrane. S tim se možda i objašnjuje ono tako često (i ne samo ovdje) opažano, ali još nedovoljno motivovano zamjenjivanje skeletskog i požarnog sahranjivanja. Mrtvaci iz obližnjih krajeva valjda su se nespaljeni sahranjivali. Sa odaljih mjesta donosio se samo pepeo umrlih. Krajevi, gdje opet mnogobrojnih tumula ima, kao odmah i na Semeć-planini istočno od Rogatice - valjda, iz nepoznatih nam razloga, nijesu u tom običaju učestvovali.

Izmegju Sokôca i Kusača vide se travom obrasli ostaci drevne, duge suhozidine, koja okomito na današn ju putanju, što rečena sela spaja, po hrptu teče. Gosp. Stratimirović, koji ju je usljed moje molbe ispitivao, konstatovao je, da iz predistorijskoga vremena potiče.◊368 Sličnih obrva od starih zidina ima i na drugim mjestima glasinačkej visoravni: možda su to negdašnja megjašna obilježja za pojedine potese, u koje se dijelila ova osvećena oblast. Ovo bi nas dovelo i do toga, da si zamislimo nekolicinu udruženih ilirskih plemena, koji imaše zajedničko bogoštovlje i zajedničko narodno svetilište - neku vrstu ilirske Delfije (Delphi) - ali i ovdje za potrebito nalažahu da se tačno odijeljuju česti, što pripadahu pojedinim φάραι (kako se na arbanaškom jeziku nazivaju ovaka plemena). S dolaskom Kelta možda se ona zajednica rasula, a druga je zamijenila. Bar dosad se nije našlo tragova, koji bi iznijeli, da je Glasinac i poslije prestajanja halštatske kulture sličnu ulogu imao, kao u predhodnim stoljećima.