Karl Patsch. Rimska mjesta u konjičkom kotaru. GZM. Sv. 3. 1902. Str. 303-333.
◊303
Piše dr. Karlo Patsch, kustos bosansko-hercegovačkog zemaljskog muzeja. (Sa 25 slika u tekstu.)
Kako su godine 1901. arheološka iskapanja bila stegnuta na najnužniju mjeru bilo je zemaljskom muzeju moguće da se opet baci na sistematsku inventarizaciju antiknih spomenika, što se nahode iznad površine u raznijem krajevima Bosne i Hercegovine. Ko jedan rezultat ovog djelovanja iznosimo ovdje spisak rimskih naseobina◊304 u konjičkom kotaru, čije središte, varoš Konjic, iznosimo u slici 1.{1 Po fotografskom snimku g. mjernika E. Tomsche u Mostaru.}. Ovaj kotar svakako je najljepši dio Hercegovine. Uz Neretvu i njezine pritočice Rakitnicu, Trešanicu, Neretvicu, Ramu, Doljanku, Bjelu i Idbar protiču kotarsko područje mnoge rječice i potoci. Bogatstvo u vodama tekućicama i šumama čine u svezi sa blagom klimom, da je konjički kotar vrlo plodan. Naročito se ističe obiljem voćaka onaj njegov kraj, koji se uz desnu obalu Neretve povlači od Lisičića i Ostrošca do preko Podhuma i Seonice, a mnogijem rodnim vinogradima kraj uz lijevu obalu spomenute rijeke. (Isporedi kartu slika 2.){2 Ova karta poslužiće, da se bez poteškoća iznagju dotična mjesta na specijalnoj karti 1 : 75.000.} Ali i ostala područja, koja spram svoje nadmorske visine nijesu osobito prikladna za poljoprivredu, kao primjerice Visočica planina i brdovita visoravan Radobolja,◊305 pripomažu u izdašnoj mjeri k blagostanju tamošnjih stanovnika time, što tu ima debelih pašnjaka, dakle svih uslova za napredno stočarstvo. Na Visočicu planinu dogoni se svakog ljeta oko 50.000 krupne i sitne stoke, naročito iz siromašnih u pašama i livadama kotara Mostar, Nevesinje i Ljubuški.
Slika 1. Varoš Konjic. (Pogled sa brda kraj željezničke stanice.)
Slika 2. Rimska mjesta u konjičkom kotaru.
K tomu dolazi još i vrlo zgodni položaj kotara za trgovački promet; po svojim putevima uz Neretvu do Konjica i prelazom preko Ivan-planine on je upravo prolazno područje za saobraćaj od Jadranskog mora u središnju Bosnu. Kako se ovuda često nagjoše drahme trgovačkih središta Dyrrhachium i Apollonia, jasno je da je ovaj put kroz konjički kotar upotrebljavan već u doba prije Rimljana{1 Vidi niže dolje str. 312.}. Od ove ceste odvajao se jedan put uz rijeku Ramu pravcem k Vrbasu i u sjevernu Bosnu{2 Isporedi naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina", sv. V., str. 213.}. Biće da je još jedna cesta, valjda sa začetkom u dolini Neretve, spajala visoko položene tačke Bjelemić i Umoljane{3 Vidi niže str. 330. i str. 331.}.
Već za imperatora Augustusa pretvoren je put kroz dolinu Neretve, pa nešto kasnije takogjer paralelni put iz Bjelopolja kod Mostara (Han Potoci) preko Porim-planine, Lipeta-karaule, Boraka i kroz dolinu Bjele do Konjica u umjetno sagragjene ceste{4 Isp. Ballif-Patsch: "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina", sv. I., str. 32., 56. i 64.}, koje se održaše u dobrom stanju najmanje do cara Deciusa (god. 249.-251. posl. Hr.), što je posvjedočeno miljokazima, nagjenim u Konjicu{5 Vidi malo dalje str. 311.} i kod Hana Viteka{6 Vidi malo dalje str. 332.}. Izgleda ipak, da su one ceste počevši od Trajana u svojoj važnosti izgubile uslijed konkurencije ceste od Salone do Servitiuma.
Za srednjeg vijeka i u novije doba dadoše prednost cestovnom pravcu Bjelopolje- Porim-Borke-Konjic-Ivan, uz koji su bile carinare (mitnice) Vrabač{7 Vidi malo dalje str. 329.} i Konjica{8 Konst. Jireček: "Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters", str. 25., primj. 76., str. 80. i "Die Bedeutung von Ragusa in der Handelsgeschichte des Mittelalters", str. 20.}. Tek od okupacije u g. 1878. dobila je Neretva opet svoju važnost ko rijeka osobito podesna za cestovni pravac te je kraj nje sagragjena izvrsna cesta i željeznička pruga.
Pogledom na ove povoljne prirodne uslove{9 O malenoj sadržini zlatnog pjeska u rijekama isp. A. Rücker, "Einiges über das Goldvorkommen in Bosnien", str. 93. i dalje.} može se a priori uzeti, da je ovaj kotar bio vrlo dobro naseljen i da je njegovo urogjeno stanovništvo stojalo pod intenzivnim uplivima iz vana. Spisak što slijedi pokazuje dosta pouzdano, da ove pretpostavke nijesu pogrješne. I ako nijesam pretražio sva mjesta i makar da je u onima što sam ih obišao mojemu oku možda izmakao po koji spomenik, jer naš narod za ovakove starine još nema dovoljnu pažnju, to se ipak već sada mogoše zabilježiti devetnaest naseobina, od kojih su šest: Konjic, Lisičići, Ostrožac, Donji Čelebić, Madeškovići i Borke imale oveći obim.
Broj stanovništva nije bio nimalo manji ni za srednjeg vijeka; svagdje se opažaju ona značajna stara groblja sa golemim stećcima i nadgrobnim pločama i mi ćemo ta groblja naći po predjelima, gdje danas nema u daljini od više sati hoda ni čovječjeg stana, dapače ne ćemo tu susr◊306
Danas nastavaju u konjičkom kotaru, velikom 22 kvadratnih milja, 22.127 stanovnika, neračunajući u taj broj aktivno vojništvo{1 "Glavni rezultati popisa žiteljstva Bosne i Hercegovine od 22. aprila 1895.", str. LVIII.}. Za predrimsko doba manjkaju nam, izuzevši maleni broj niže dolje spomenutih "gradina" (utvrda), tačniji podaci, jer ostatke onog doba valja tražiti lopatom u daleko većoj dubljini nego one iz kasnijih perioda; no ipak ima ponekih podataka za stvaranje zaključaka, jer se stare osebujnosti mimo sveg jakog tugjeg uplivisanja, koje je vrlo rano započelo, održaše srazmjerno dosta dugo. Spomenutom stranom uplivu bijahu naši zemljaci u davnini izloženi na rogjenoj grudi i u svojim zvaničnim položajima izvan zemlje: jedan čovjek iz osamljenog Glavatičeva (vidi niže str. 329.) služio je i umr’o u donjo-panonskom mjestu Bassianae (sada Dobrinci kod Mitrovice u Slavoniji){2 Isp. CIL III str. 1670.} kao vojnik legio II adiutrix{3 Isp. "Archäolog. Mittheil.", XVI., str. 84.}. A kako je u sadašnjosti? - Danas pripovijedaju ljudi iz ovog i kojeg drugog možda još samotnijeg sela o bečkim kasarnama, o šetnjama po Prateru, gradskoj šumici budimpeštanskoj i krasnim nasadima u štajerskom Gracu.
Najviše se izražava upliv Italije i njezinog područja u bogoštovju. Iupiter imao je svoj hram u udaljenom od glavne doline selu Cerići (vidi niže str. 317.); Minerva, koja inače u našoj zemlji nije zasvjedočena, imala je sama za sebe ili u zajednici sa drugim dvim božanstvima kapitolinske triade oveće svetište u dolini Neretvice u predjelu Barica (vidi niže str. 322.); Attis i sa zmijama uokvireni Gorgoneion ukrašavaju nadgrobno kamenje iz Homolja (vidi niže str. 316.), Lisičića (vidi str. 320.), Ostrošca (vidi str. 324.) i Bjelemića (vidi str. 330.).
Daleko snažnije nego gdje drugdje u zemlji rasprostrlo se u ovom kraju počevši od druge polovine II. stoljeća poslije Hr. poštivanje Mithrasa{4 "Wissenschaftliche Mittheilungen", VI., str. 208.}; u malenom razmaku već se nagjoše dvije pećine, koje su služile ko njegovo svetište: u Konjicu (vidi niže str. 311.) i u Vratnici kod Lisičića (vidi niže str. 318.). Pod kraj četvrtog stoljeća, kad je kršćanska vjera već imala značaj državne vjere, postojala je još u Konjicu Mithrasova bogoštovna općina. Kako je intenzivno bio rasprostranjen ovaj kult misterija vidi se odatle, što su njegovi simboli upotrebljavani i na nadgrobnim spomenicima (vidi niže str. 317.).
Romanizovanje našeg područja zasvjedočeno je još i graditeljstvom i plastikom. Gragjevine, izvedene od lomljenog i tesanog kamenja i od sedre bijahu i po mjestima u zabitnim dolinama pokrivene ciglom, što dokazuje, da je vladalo bogatstvo i da je bilo valjanih komunikacija. Kako su naprotiv siromašne kuće iz doba turske vladavine sa svojim krovovima od dasaka ili kamenih ploča! Jedina ćuprija, koju je u Konjicu na Neretvi sagradio Ahmed Sokolović i to po neimarima iz Italije ili Dubrovnika, stalni je spomenik iz doba te vladavine{5 Isp. K. Jireček: "Die Handelsstrassen und Bergwerke", str. 86.}. Tek u sadašnjosti dobiva konjički kraj šareniji i stalniji karakter po krovovima, pokrivenim crijepom, što se dobavlja iz Sarajeva, Ljubljane i Italije.
U predjelu zvanom Barica u dolini Neretvice dizala se neka bogoštovna gragjevina, za čiju monumentalnost govore inače u našoj domovini dosad nenagjeni ostaci od balustrade ili slične naprave (vidi niže str. 323.). U Glavatičevu nalazila se takogjer neka oveća i bolje izvedena zgrada (vidi niže str. 329.). Naprotiv bio je konjički mithraeum vrlo jednostavan{6 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen"·, sv. VI.. str. 189.}.◊307
Skulpturne radnje, koje su većim dijelom izvedene u ovom kotaru, što se razabire po upotrebljenom materijalu, pri čemu se ali dakako podražavalo importiranim urnecima{1 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. VI., str. 190. i niže dolje str. 391.}, sastoje od jedne u Konjicu nagjene mramorne glave od ženskog portretnog kipa u naravnoj veličini (vidi niže str. 310.), od relijefa Minerve (vidi niže sliku 18.) iz upravo spomenutog hrama u Baricama, od obadva Mithrasova relijefa iz Konjica i Lisičića i od prilično brojnih grobištnih spomenika. Od ovih posljednjih je najsiromašnije izragjen spomenik onog ratnika druge legije (vidi gore str. 306.) iz Glavatičeva; to je jednostavna ploča, koja sadržava jedino natpis{2 Isp. Ballif-Patseh: "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina", sv. I., tab. X., sl. 20.}. Nešto više rada utrošeno je na kamen iz Bjelemića (vidi niže str. 330.), jer mu postrane plohe pokazuju lik Attisa. Naprotiv je upravo raskošno izragjen relijef iz Lisičića{3 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 269., sl. 39.}, na kojemu je pokojnik prikazan kao jahač u lovu na jelena.
Slika 3.
Većina nadgrobnih spomenika jesu visoke, pravokutne ploče od kamena vapnenca, koje su obično otraga ostavljene neobragjene, dok su po stranama samo ponešto otesane, i na koje je u pravilu bio postavljen zasebni zaglavak. Odozdo imale su te ploče obično žabicu, kojom su se okomito učvrstile u podlogu (slika 3.). Nadgrobni spomenici iz Lisičića idu u zasebni, jednostavniji razred, jer je polje iznad udubljene natpisne plohe ukrašeno samo zabatom, flankiranim sa likovima delfina{4 Isp. dalje iznesenu sliku 16. i naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 267., n. 1., sl. 36. i n. 2.}. Ova riba, kojom se simboliziralo srećno putovanje na drugi svijet{5 O. Keller: "Thiere des classischen Alterthums in culturgeschichtlicher Beziehung", str. 231.}, nalazi se i na spomeniku iz Ostrošca (slika 20.). Ovaj spomenik i oni iz Homolja (slike 9.-11.), Obre (slika 17.), Radešine (slika 22.), Donjeg Ćelebića (strana 328.) i Brčana (slika 25.) čine drugu važniju skupinu, jer je izmegju natpisnog polja i gornjeg kraja umetnuta aedikula sa portretima pokojnika. Valja da se istakne, kako je ondje, gdje su prikazani supruzi, ženski lik stavljen uz desnu stranu muža{6 Isp. sl. 9.-11., 20. i 25.}. Za svrhe fizičke antropologije ne možemo se iz ovih kipova, jer su nevješto izdjelani, ničemu naučiti; tim više su ovi kipovi ali važni za proučavanje odjeće. Mi saznajemo iz njih - a to je mimo Mithrasovog svetišta u Konjicu najglavnija dobit našeg rada u konjičkom kotaru - na osnovu ovećeg broja◊308 kiparskih prikazivanja prvi put nešto tačnijega o tome, kako su se odijevali naši zemljaci u ono doba.
Gornja haljina žena bila je dugačka, glatka, tijesno uz tijelo skrojena tunika dugačkih rukava, koja se na obim ramenima skopčala velikim fibulama, pri čemu je vrat ostao nepokriven; ispod prsiju stezala se tunika uzanim glatkim pasom, koji se zakopčavao ili otrag ili sa strane{1 Vrsta košulje nije naznačena ni na jednom spomeniku; isp. slike 11., 20., 22., 25.}.
Uza to nose udate žene na glavi glatku maramu, koja se sa tjemena dosta duboko spušta na legja. Djevojke su gologlave; glavu im jedino ukrašava jaka kosa, koja pada sve do ušiju{2 Isp. slike 22. i 25.}.
Muškarci, bili stari ili mladi, odjeveni su tunikom dugih rukava i ogrtačem, koji se na duboko spušta; ovaj je ogrtač načinjen od jednog komada i tako je prebačen, da pokriva lijevu ruku i da je na desnom ramenu skopčan malenom fibulom, spram čega desna ruka ostaje nezastrta{3 Isp. slike 9., 11., 17., 25.}. Svi su muškarci gologlavi i nose, u koliko se još raspoznati može, kratko podrezanu kosu i bradu{4 Isp. sliku 17.}.
Od nakita raspoznaju se samo u jednom slučaju mengjuše{5 Isp. sliku 20.} a svagda već spomenute fibule. Kako su žene svakako prikazane u svojim prazničkim haljinama te se može pretpostaviti, da je u kipu predočen uobičajeni nakit i kod onih žena, koje ga u istinu ni imale nijesu, to izlazi: da u ovom našem kotaru nije vladao običaj, da se žene kite gjerdanima, narukvicama, uresnim pločama i t. d. Ona fibula, koja se vidi na ženskim haljinama, odlikuje se po svojoj velikoj, pravokutnoj nožici; original ovakove fibule nije se kod nas još našao. Fibula na muškim haljinama čini se da je kolutastog oblika, no održala se na kipovima tako rgjavo, da nemamo osnovu za analogije. Opisana odjeća konstatovana je u konjičkom kotaru u mjestima Homolje, Obre, Ostrožac, Radešina i Brčani, a izvan područja ovog kotara još u Pazariću, selu za Ivan-planinom uz obalu Zujevine{6 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 252., sl. 12.}, gdje je na jednom tamo nagjenom spomeniku ženski lik prikazan sa visoko zapasanom haljinom i sa gore spomenutom maramom na glavi. Mi smo spram toga ovlašteni na zaključak, da je ova nošnja bila općenita i da je već u predrimsko doba bila upravo narodno odijelo u ovom kraju Hercegovine i u pograničnom području Bosne. Nije ali nikako dopušteno da iz toga izvodimo daljnji zaključak: da je s obadviju strana Ivana živjelo jedno te isto pleme, jer mi isto ovakove haljine nalazimo i kod ilirsko-keltskog plemena Eravisci{7 Mommsen: "Röm. Münzwesen", str. 696.; O. Kämmel: "Die Anfänge deutschen Lebens in Oesterreich", str. 306. i dalje; Tomaschek, Pauly-Wissowa: "Realencyclopäie" pod oznakom Aravisci.}, koje je stanovalo oko Aquincuma, današnje Budimpešte{8 Isp. V. Kuzsinszky: "Jahreshefte des österr.-archäolog. Institutes", II., dodatak stupac 63. i dalje.}. Raznolikost u haljinama nije dakle, kako se čini, u davnini bila tako velika kao danas, gdje u Bosni i Hercegovini imademo više od 25 raznovrstnih narodnih kostima, po kojima se pojedina područja vidljivo razlikuju izmegju sebe.
Rimska moda zastupana je u skupini naših slika relijefom slika 10. i glavom slike 4. i 5.
Konzervativno shvaćanje tadanjih stanovnika izražava se ko u nošnji takogjer u imenskim nazivima, koja se održaše u imenima i prezimenima sve do u vrijeme divi◊309 fratres. Zasvjedočena su imena: (Aurelia) Bricussa u Radešini{1 Vidi niže str. 327.}; T. Aurelius Boio, Aurelius Dazas, Iacus, Imscelio, T. Aurelius Laiscus, Posaulio svi iz Lisičića{2 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 267. i dalje.}; Aelius Pinnes, Pinnius, Aelia Temus u Glavatičevu{3 Vidi niže str. 329.}; Aurelia Mandeta u Homolju{4 Vidi niže str. 315.} i Aelia Tattuia u Ostrošcu{5 Vidi niže str. 324.}. Od ovih su Boio i Iacus pod sigurno keltska imena{6 A. Holder: "Altkeltischer Sprachschatz" pod ovim oznakama.}, a to se može uzeti i za imena Laiscus{7 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 267. i dalje.} i Posaulio, koja se nalaze s prijašnjima na istim spomenicima, pa i za ime Imscelio zbog jednolikog dočetka sa onim Posaulio. Naprotiv su Pinnes, Dazas{8 W. Tomaschek: "Bezzenbergers Beiträge", 1885., str. 95. i dalje.} Tattuia i Temus ilirska imena. Etnografska podloga bila je dakle u konjičkom kotaru isto onako mješovita, ilirsko-keltska, kao kod plemena Iapoda{9 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 165. i dalje.}.
Autohtono stanovništvo biće da je pripadalo jakim plemenima Ardijejaca{10 Strabo VII., 5., 5. 7.. po kojemu (i. Zippel u djelu "Die römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus", str. 36. ovako lokalizira: "Ardijejci uz morsku obalu na desno počevši od utoka Neretve"; Tomaschek u Pauly-Wissowa: " Realencyclopädie" pod oznakom Ardiaioi upotrebivši tačnije u tekstu spomenute izvore slane vode "u unutrašnjosti po dolinama s obiju obala Narona i uz morsku obalu nasuprot ostrva Pharos (Hvar)".} (na zapadu) i Autarijata{11 G. Zippel na ozn. mj. veli za Autarijate, upotrebivši Pseudo-Skylaxa 24: "po brdima kraj gornje i srednje Neretve", - "u jugozapadnom dijelu Bosne i sjevernom kraju Hercegovine"; - Tomaschek na ozn. mj. pod oznakom Autariatai traži ovo pleme "od gornjeg toka Narona na istok do megje plemena Dardanoi i Agrianes. Posred njihovog područja teče Tara".} (na istoku), jer će - kako se čini - predmet njihovih vječitih bojeva, naime izvori slano vode{12 Strabo VII., 5., 11.: περὶ θαυμασίων ὰκουσμάτων 138.; isp. Appian, III., 3.}, biti identičan sa danas dosta slabim vrelima kod Orahovice{13 Vidi niže str. 328. Isp. A. Rücker u našim "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. I., str. 336.}, gdje se jedno u rimsko doba već naseljeno mjesto i dan danas zove "Slana voda"{14 Tomaschek, na ozn. mj.; isp. L. pl. Thallóczy u našim "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. I., str. 334.; V. Radimsky u istom djelu, IV. sv., str. 130.}. Oba ova plemena podjarmiše Kelti izmegju godine 370. i 360. pr. Hr.{15 G. Zippel, na ozn. mj. str. 35.} te ih malo po malo u sebe pretopiše{16 Theopomp kod Athenaensa X., 443.; Polyän VII., 42. Strabo VII., 3., 8. (isp. Appian I., 4., 6.) spominje po Ptolemaeus Lagi u god. 335. Κελτοὺς τοὺς περὶ τὸν Άδριαν. Isp. G. Zippel, na ozn. mj. str. 24. i dalje, koji ali misli, da su se Ardijejci sukobili sa Keltima na granici Liburnije i da su se tek iza ovog sukoba oni prvi potegnuli k Neretvi; L. Contzen: "Die Wanderungen der Kelten", str. 62. i dalje; Tomaschek, na ozn. mj.}. Ovo mišljenje podudara se potpuno sa rezultatima, do kojih dogjosmo na osnovu imena, sabranih sa nadgrobnih spomenika.
Nije nam poznato ime keltskog plemena, koje je održalo pobjedu nad onim ilirskim plemenima. Po Tomascheku{17 "Mittheilungen der geographischen Gesellschaft in Wien", 1880., str. 563. i dalje.} spadala je za rimskog doba dolina Rame sve do utoka u Neretvu k području Sardeata, područje planina Treskavice, Bjelašnice, Ivana, Kukavice, Bitovnje i Zeca sa dolinom Neretvice dopadoše Ceraunima, a u gornjoj dolini Neretve nastavaše Naresii. II. Kiepert{18 "Formae orbis antiqui", XVII.} pridružio se djelomice mišljenju sada već pokojnog Tomascheka, ali je pri tome (i to sa nekom dvojbom) pleme Derija◊310 stavio u doline Rame, Neretvice i Trešanice. U novije vrijeme poduzeo je L. Jelić{1 Naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. VII., str. 204. i dalje.} novo grupisanje plemena, no i njegove kombinacije nijesu dovele do ničeg stalnoga.
Starosjedioci konjičkog kotara zadobiše prirast iz velike mješavine naroda silne rimske države i ne čudimo se ni malo, da je u tome
Stanovništo, proizašlo iz ove mješavine i ukrštavanjem održalo se je svakako i poslije propasti rimskog gospodstva bar u onim od glavnih cesta odaljenijim krajevima kotara. Imena rijeka (Rama), brda (Prenj) i sela (Turija) kazuju i danas neslovenski korjen{4 Po Jirečeku "Die Handelsstrassen und Bergwerke", str. 59. i "Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters", str. 39. spominju dubrovački dokumenti još u drugoj polovini XIV. stoljeća Morovlahe, u Hercegovini Moroblache.}.
O municipalnom razvitku ne nalazimo nikakva razjašnjenja u spisku, što ga ovdje iznosimo.
U ovoj kotarskoj varoši poznata su nam od prije dva glavna nalazišta:
1. Mjesto zvano "Polje", koje leži uz desnu obalu Trešanice tik uz njezin utok u Neretvu; ovdje se, naročito na zemljištu gradonačelnika Ibrahim-age Hadžića, koje sada služi kao vrt tamošnje vojničke posade, nagjoše pri oranju razbijene cigle i zidine. Na ovom mjestu našla se takogjer ona u našim "Wissenschaftliche Mittheilungen", sv. IV., strana 271. i dalje opisana, ovdje u slikama 4. i 5. ponovno prikazana ženska glava.◊311 izragjena od bijela mramora, koja po namještaju kose ide u drugu polovinu trećeg ili u prva decenija četvrtog stoljeća.
Slika 4. Slika 5.
2. Obronak grebena Repovica, koji se strmo diže uz desnu obalu potoka Trešanice. Tu se je, od prilike u visini od 35 m iznad dolinske razine a 200 m daleko od stare zgrade za loženje lokomotiva (željezničke postaje konjičke), godine 1897. otkopalo važno Mithrasovo svetište{1 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. VI., str. 180. i dalje. Ondje je na str. 187. umjesto Trešanica pogrješno navedeno "Trstenica".}, koje je po dokazu tamo nagjenih novaca postojalo još krajem četvrtog stoljeća.
Ova dva nalazišta odaljena su jedno od drugog kakvih 10 minuta hoda. Na novo se njima pridružuje sada treće nalazište; ono leži kod sjeverozapadnog ćoška spremišta za kameni ugljen konjičke željezničke stanice (na jugoistok od Mithrasovog svetišta), a našao je ovdje g. nadmjernik J. Gärtner, kad se je otkapala zemlja tamošnjeg brdeljka, od prilike u dubini od jednog metra stare zidine i kraj njih miljokaz, predočen u slici 7. Nagjoše se ovdje još nekoliko ulomaka rimske cigle, djelomice oklesani četverouglasti kameni i gvozdeni klin (slika 6.), koji se upotrebljavao za razbijanje kamena, zajedno sa k njemu pripadajućim zagvozdicama.
Slika 6.
Miljokaz je kameni stup, koji prema vrhu biva ponešto tanji; prorez mu je više četverouglast nego okrugao. Gornji promjeri imaju 0.22 i 0.35, donji pak 0.38 i 0.33 m. Visina mu je bila, uzevši u račun i ponešto odbijeni vršak, nešto preko 1.91 m. Kako je za miljokaz upotrebljen kamen vapnenac, koji se teško kleše, to je izragjen dosta surovo. Za natpis uglagjena je prilično slabo ploha gore pod vrškom, od kog je gornji kraj odlomljen. Interpunkcija ne može se raspoznati. Preostali dio natpisa glasi ... ..et] C. Val(enti) Host(iliano) Mes(sio) Q(uinto) nobi(lissimo) Caes(ari). Pred ovim riječima bila su u natpisu navedena imena i naslovi oca i starijeg brata ovog princa{2 Rhoden-Dessau: "Prosopographia imperii Romani", III., str. 349.}, naime cara Deciusa i cezara Etruscusa, ko što je to slučaj na istovjetnom spomeniku CIL III 3746. Miljokaz ide u vrijeme izmegju jeseni 249 i ljeta (mjesec august?) 251{3 Isp. sada B. Pick: "Die antiken Münzen von Dacien und Mösien", str. 24. i dalje.}, te je najmlagji datirani epigrafski spomenik ovog našeg kotara i one ceste, uz koju je nekoć bio postavljen. Koja je to cesta bila, nije za nas dvojbeno, pošto se kod hana Viteka (vidi niže str. 332.) sjeverno od Konjica, nagjoše četiri miljokaza; to je cesta, koja je od Narone preko Konjica i Ivana vodila u Sarajevsko polje{4 Ballif-Patsch: "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina", sv. I., str. 32. i dalje, zatim gore str. 305.}.◊312 Koji je bio pravac te ceste kod Konjica, o tome nam ne kazuje ovaj miljokaz ništa pouzdana, jer nije nagjen na svojem prvobitnom stajalištu, što se vidi iz gore razloženih prilika pod kojima je nagjen, pa još više iz toga, što su na njemu, naročito na odlomljenim mjestima nagjeni tragovi maltera (kreča), iz čega slijedi, da je odnesen sa ceste i da je upotrijebljen ko gragjevni materijal za neku zgradu, koja je valjda služila ko radionica klesara.
Slika 7.
Od pojedinih sitnijih nalazaka nagjoše se: mali brončani novac Constantiusa I., Cohen 1 451, iskopan ispod Mithrasovog svetišta u oktobru 1897., kad se je željeznička pruga proširivala, nadalje sesterac carice Faustine mlagje, Cohen 219, koji se našao na obronku "Ispod Vrtaljice" izmegju katoličke crkve i školske zgrade.
Spram dosadašnjih opažanja ležao je dakle za rimskog doba glavni dio varoši, ko što i sada, uz desnu obalu Neretve. Uz lijevu obalu Neretve mogao sam jedino na oranici Podnevici, vlasništvo Akifa Kadića, u blizini oružničke kasarne, konstatovati odlomke rimske cigle. Inače se još našao u blizini istočno-pravoslavne crkve izlizani sesterac cara Hadriana.
Narodni muzej u Zagrebu dobio je "iz Konjica" od fra A. Šaravanje surovo od bronca izragjenu brončanu statuetu, koju je S. Ljubić u "Vjestniku", godine 1879., str. 120. i dalje, tab. IV., sl. 1. ( = "Popis arheološkoga odjela nar. zemalj. muzeja u Zagrebu", str. 100., n. 1., tab. XIV., sl. 96.) opisao kao "prehistoričku Veneru". - "U Konjicu i okolini sabirao je prijašnji župnik Otac Andrija (Šaravanja) stari novac, koji je kasnije dospio u ruke svećeniku Pavlinoviću u Makarskoj" - bilježi M. Hoernes u "Archäologisch-epigraphische Mittheilungen", sv. IV., str. 43., primjedba 3.
Rimska naseobina konjička razvila se na epihoričkoj podlozi, jer iznad te varoši ima u dolini Bjele nekoliko gromila; iz Konjica ili okoline posjeduje naš muzej drahmu Apollonia (J. pl. Schlosser·, "Beschreibung der altgriechischen Münzen", I., str. 27., n. 3.){1 O značaju Konjica za srednjeg vijeka isp. Konst. Jireček: "Die Handelsstrassen und Bergwerke", str. 25., 30., 40., 80.}.
Zapadno od glavne skupine kuća ovog sela leži iznad vrela Krča i naselišta Ilije Jurića na vrhu brežuljka šikarom zaraslo zemljište, kojemu je ime "Gradina". Jedan dio tog zemljišta služi ko istočno-pravoslavno groblje. U blizini njegovoj dao je katolički župnik konjički godine 1895. kopati kamen za gradnju nove crkve pa su tom prigodom, kako su radnici pripovijedali dru Ć. Truhelki, otkriveni temelji neke gragjevine, dugačke i široke po 4 m, te se je tu našlo četrdeset otesanih kamenih ploča, oklesanih komada sedre i ovdje popisani nadgrobni spomenici, koji su s jednim svojim dijelom svakako stršili iz zemlje, jer se na njima dobro raspoznaje djelovanje atmosferilija. Dapače služi još i danas donji dio jedne od ovih nadgrobnih ploča kao bašluk-kamen na novom grobištu; ta ploča, koja proviruje iz šikarja ima s donjeg kraja nožicu i dosta istrošeno polje sa profiliranim okvirom.
Gragjevina, od koje je onaj otkopani kvadratični prostor bio tek jedan dio, bila je nesumnjivo monumentalna zgrada, što je dokazano ne samo jednim kamenim balvanom, sada upotrebljenom ko nadgrobni spomenik, već takogjer i drugim od nje potičućim i nastojanjem g. nadcestara M. Lipovčaka u zemaljski muzej dospjelim gra◊313gjevnim dijelovima. Od ovih posljednjih iznosimo u slikama 8.a. b i c jednu glavicu pilastera i dvije ploče od podloge. Kako na čitavom prekopanom prostoru nijesam našao ni najsitniji komadić cigle, to držim, da ta zgrada nije bila rimska, nego po svoj prilici crkva, u koju je uzidano rimsko nadgrobno kamenje ko gragjevni materijal. Da je ovo mjesto za srednjeg vijeka bilo naseljeno, to je zasvjedočeno onim grobištnim spomenicima, što leže na gusto u čitavim redovima uz kuću gore spomenutog Ilije Jurića.
Slika 8.a.
Slika 8.b.
Slika 8.c.
Tri grobna spomenika, prikazana na niže u slikama, odgovaraju u svemu karakteristici, izloženoj gore na str. 307.
Broj 1. Nadgrobni spomenik (slika 9.), visok je u cjelini 1.66, a onaj dio što viri iznad zemlje 1.49, širina mu je 0.70 a debljina 0.28 m. Na gornjem rubu nema rupe za usagjivanje zaglavka. U aedikuli, zaokvirenoj lukom, prikazani su roditelji sa dvoje djece: ispred majke kćerka, ispred oca sinčić. Majka je gologlava, kovrčasta kosa◊314 razdijeljena joj je po sredini; obje ruke položila je na ramena kćerke, odjevene visoko zapasanom tunikom dugih rukava. I majka je odjevena tunikom, preko koje je prebačen veliki naborani ogrtač, koji pokriva zatiljak, legja, ramena i laktove. Biće da je ovaj ogrtač identičan sa onom maramom za glavu na drugim relijefima (vidi gore str. 308.), koja je ovdje spuštena na niže, da se bolje prikaže lijepa frizura. To je mišljenje tim vjerojatnije, jer je otac, koji je desnu ruku položio na desno rame sinčića, odjeven u haljine, koje su bile običajne u ovom kotaru (vidi gore str. 308.). Lijevi lakat viri iz gornjih haljina. Haljine dječaka ne mogu se raspoznati. Povrh natpisa stavljena je u prječku koja dijeli oba polja formula D(is) M(anibus). Natpisno je polje istrošeno i pukotinama oštećeno, ali se ipak jasno razabire sadržaj natpisa, izuzevši navode o starosti djece i posljednji redak:◊315
Slika 9.
Aur(elii) Maxiimu[s] et Mandeta vivi fecerun[t] sibi et (Aureliis) Μagnae, def(unctae) an(norum ... et Maxim[i]n[o], def(uncto) an(norum) II..... Mislim da je ime žene do sada još nezasvjedočeno domaće ime.
Broj 2. Nadgrobni spomenik (slika 10.), visok 1.72, širok 0.685, debeo 0.285 m, s ostatkom nožice. Ma da je ovaj spomenik vrlo rastrošan, to se ipak vidi, da je vještije izragjen od spomenika pod brojem 1. i 3. Aedikulu zatvaraju korintski polustupovi, zabat je ukrašen u središtu gorgoneionom, dok su u postranim akroterijama upotrebljene, kako se čini maske. U poprsjima nastojao je umjetnik, što se vidi iz manje oštećenog muškog lika, da izrazi što veću sličnost. Žena je odjevena spram rimske mode sa stolom i pallom, koje se prihvaća desnicom u onom preko lijevog ramena na legja prebačenom dijelu. Haljine muža, koji je obadvije ruke stavio na grudi, razlikuju se od običajnog u ovom kraju odijela time, što na obim ramenima vidimo po jednu široku vertikalnu prugu; to nikako ne može da bude fibula, već je to svakako humerale od oklopa{1 Isp. M. pl. Groller: "Der römische Limes in Oesterreich", sv. II., str. 97. i 116. i dalje.}. Ovaj pokojnik bio je dakle vojnik ili što je vjerojatnije veteran. Po ovome se razjašnjava, zašto žena nosi haljine, koje ne odgovaraju domaćem kostimu. Po držanju lakata može se pomišljati na to, da je taj čovjek bio odlikovan sa armillaeima, ali se ne raspoznaje ovo odličje pa ni koje drugo,
Slika 10.
U natpisu, koji takogjer počinje sa D(is) M(anibus), slova su tako istrošena, da se ne može protumačiti.
Broj 3. Nadgrobni spomenik (slika 11.), visok 1.70, širok O.85, debeo 0.29 m, vrlo je istrošen, odbijen i na gornjem horizontalnom bridu kasnije uklesan. U središtu zabata, koji počiva na pilovima bez podloge i glavice nalazi se peterolista rozeta, od koje se povlači po jedan list na desno i lijevo u ćoškove zabata. Kutovi s obiju strana◊316 trokuta nijesu ukrašeni. Ma da je relijef u znatnoj mjeri oštećen ipak se vidi, da je nošnja prikazanih osoba, muža i žene. istovjetna sa onom, koja je u ovome kraju bila u običaju (vidi gore str. 308.). Muž i žena spustiše ruke uz tijelo.
Slika 11.
U polju za natpis nema slovima ni traga.
Broj 4. i 5. Dva posve analogna nastavka od osovljenih nadgrobnih ploča (slika 12. i 13.), koji se izmegju sebe razlikuju jedino po veličini; onaj prvi. slika 12., visok je 0.675, širok 1.025 a na donjem bridu debeo 0.26 m, dok su u drugog, slika 13., ove mjere: Ο.51, 1.022 i 0.205 m. Ovi nastavci bili su nasagjeni na ploče klinom, što se raspoznaje po dupljama na njihovoj donjoj strani. I ako su ti nastavci izdjelani od istog materijala ko nadgrobni spomenici, opisani pod brojevima 1. i 3., to su ipak pripadali drugim, do sada još nepronagjeniin monumentima.
Slika 12.
Slika 13.
Na glatkoj plinthi, otesanoj spreda i na obim stranama, leže dva lava, okrenuta jedan od drugog, koji okrenuše glave spram gledaoca, postavljajući svoje šape na glavu ovna. Izmegju lavova stoji goli krilati dječak, koji je desnu nogu prebacio preko lijeve. Glavu je taj dječak spustio na desnu stranu a naslonio se lijevim pazuhom◊317 na baklju sa dolje okrenutim plamenom, koju je prihvatio obim rukama. U Bosni i Hercegovini, za tim u području Lima, nije dosad bila zasvjedočena ova forma grupisanja lavova{1 Isp. A. Conze: "Römische Bildwerke einheimischen Fundorts in Oesterreich", sv. II., str. 8., tab. V.; - K. pl. Schneider: "Archäologisch-epigraphischc Mittheilungen", I., str. 160.; - F. Cumont, isto djelo. XVII., str. 25. i dalje; - Ladek-Premerstein-Vulić: "Jahreshefte des österr. archäolog. Institutes", god. 1901., dodatak, stupac 75.} u svezi sa glavama ovnova kao zaglavak sepulkralnih spomenika. Ovaj specialitet našeg kotara, koji se ponavlja u još jednom eksemplaru iz Podhuma (vidi niže str. 321.), valjaće nam dovesti u svezu sa Mithrasovim kultom, koji je ovdje bio rasprostranjen; to je učinio Cumont{2 Na ozn. mj. str. 26.; - isp. V. Kuzsinszky: "Jahresberichte des österr. archäolog. Institutes", II., dodatak, stupac 59.} i glede spomenika, gdje lav ždere glavu bika. Da je ovan isto tako ko što i vepar igrao ulogu u misterijama, to smo sasvim jasno razabrali iz relijefa Mithrasovog hrama u nedalekom Konjicu{3 Naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. VI., str. 193.. tab. XI.}.
Na trim parcelama seoskog kneza Jove Sudarušića, izmegju sebe rastavljenim malenim usedlinama, pronagjeni su u ovom selu 10. septembra 1901. ovi ostatci ovećeg mjesta:
Slika 14.
I(ovi) o(ptimo) m(aximo) Petroni Maximin(us) et Severus.
1. Na zemljištu "Munara" nailazi se pri oranju na zidine i odlomke od cigle.
2. Na oranici "Trebeda" nagjoše se osim ovakih ostataka još i oklesani komadi sedre, zatim jedan izlizani bizantinski bakreni novac.
3. Glavna tačka ove naseobine leži kraj kuće Sudarušića, jer se tu pojavljuju debele zidine, koje će potjecati od nekog hrama, pošto se tu našla niže opisana ara,◊318 koja je više godina bila uzidana u jedan ćošak Sudarušićeve kuće, dok ju nije godine 1897. oružnički stražmeštar S. Tomljenović nabavio za bosansko-hercegovački zemaljski muzej. To je balvanasta ara (Blockara) od bijelog kamena vapnenca (slika 14.), koja je s gornje strane vrlo jako, a s lijeve i otražnje strane nešto manje obijena. Prvobitne omjere mogu se ipak ustanoviti, izuzevši visinu, koja sada iznosi 0.74. Ara je gore široka 0.495, u sredini 0.435; debela je gore 0.295 a po sredini O.26 m. Spram toga je izbočina, koja se prostire i na obadvije nešto bolje otesane stranice, dosta neznatna. Lice ističe se jasnije, pošto je polje dolje i gore provigjeno sa dvjema nejednako udubljenim brazdama. Natpisna je ploha istrošena i mjestimice istrljana; s toga se interpunkcija ne raspoznaje sasvim pouzdano.
S donje je strane are udubljena rupa, dugačka 0.037, široka 0.028 i duboka 0.048 m; pogledom na ovo bio je dakle ovaj oltar, i ako već po svojoj težini dobro stoji, postavljen na podmetnutu podlogu. Spram toga nema sumnje, da je taj oltar bio smješten na živahnom mjestu, ili su na njemu obavljeni takovi bogoštovni čini, da bi se ovom prigodom kamen bio mogao pomaknuti. Za ovo mišljenje govori i to, što u natpisu nema zavjetovne (votivne) formule. Ara je upotrebljena za nekrvne žrtve; na to nas upućuje njezina malenkost pa i mjesto gdje je bila postavljena. Kako otražnja strana i obadvije postrane plohe ne pokazuju tragove od upliva atmosferilija, to ne može biti sumnje, da je ara stajala u pokrivenom prostoru. Naprotiv je njezino lice vrlo izlizano; kamen je dakle kasnije ležao horizontalno i to sa gore okrenutim natpisom.
Na početku drugog retka nalazi se vertikalna hasta, koja je nastala pometnjom klesara, jer se ona nikako ne može smatrati niti kao kakav pridjev Jupitra, ni kao zajednički prenomen Petronijâ. Klesar je početno slovo plemenskog imena P usjekao odviše daleko na lijevo, pa kad je zapazio ovu povredu pravila simetrije, ispunio je usjeklinu krečem, koji je kasnije ispao.
Tamošnji stanovnik Pero Kalajdžija pripovijedao mi je, da je na svojem zemljištu zvanom Luke kraj Neretve češće nalazio odlomke od cigle. I ako sam to zemljište, zaraslo obilnom travom vrlo pažljivo pretražio, nijesam ipak našao ni najmanji ovakvi odlomak.
Po kazivanju Osmana Agića nalazi se u predjelu "Kukavica" jedna gradina su ostatcima zidova a na njegovom zemljištu jedno crvkišće ( = crkvišće), dakle ostatci neke crkve.
Uspjelo mi je, da u tom selu, i to na oranici Alije Lihića pronagjem nalazište onog Mithrasovog relijefa, što je opisan u našim "Wissenschaftliche Mittheilungen", sv. IV., strana 252., isporedi str. 271. i što ga ovdje iznosim u slici 15.{1 Isp. F. Cumont: "Textes et monuments figur´s relatifs aux mystès de Mithra", II., str. 335., br. 234 bis, str. 470., br. 311.b.}. Ovo◊319 nalazište leži na obronku uz desnu obalu kraj željezničkog kilometra 64, te je posuto kamenjem od zida, koje je Alija vadio iz zemlje; ovom je prigodom nagjen i taj relijefni kamen. Položaj Mithrasovog hrama sličan je u mnogočemu s onim konjičkog mithraeuma. Relijefni kamen prenesao je neki katolički seljak u Podhum te je tu zazidan desno od ulaznih vrata župnikove kuće. To je 0.44 visoka i 0.565 m široka ploča od kamena vapnenca, koja se vrlo dobro održala do odlomljenog lika (Cautes) uz desni kraj oštećenog desnog Mithrasovog lakta te se nimalo ne razlikuje od običnog tipusa ovakih Mithrasovih spomenika. U pogledu natpisa na donjem rubu L. Antonius Menander Aphrodisieus [I]nvicto aug(nsto) v(otum) f(ecit) valja istaknuti, da slova A nemaju crtu po sredini, da u 1. i 2. retku nema interpunkcije i da je u riječi invicto onaj prvi I usječen kao L.
Slika 15.
Najbliže od ovog nalazišta dosad zasvjedočeno rimsko mjesto leži u Crkvini, dalekoj 1.5 km od Lisičića.
Kad su u našim "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 266. i dalje objavljeni nadgrobni spomenici, što se nagjoše na zemljištu uz Neretvu, zvanom "Crkvina", moralo se pod brojem 4. istaknuti, da se još nije mogao pročitati natpis na jednoj ploči zbog toga, jer je vrlo istrošen. Ja ću sada na osnovu slike 16. izložiti, što mi je u tome pogledu uspjelo iza ponovnih pokušaja.
Ova ploča je 1.69 visoka, 0.67 široka i 0.29 m debela. S donje strane ima šiljak, odozgo rupu za nasagjivanje. Otražnja joj je strana hrapava, dok su one desno i lijevo nešto bolje oklesane. Lice je razdijeljeno na dva polja; u gornjem vidimo strmo zašiljeni profilirani zabat sa dva trokuta, u kojima se vidi po jedan dolje okrenuti delfin, koji upravo ždere polipa ili drugu morsku životinju.◊320
Unutar zabata prikazan je gorgoneion sa zauzlanom zmijom ispod brade. Čitanje natpisa oteščano je i time, Sto su. kako se čini, ligature obilno upotrebljavane.
Slika 16.
D(is) M(anibus).
A[e]l(ius)
........
........
..... Va[l]eri-
a[e], [q(uae?)] def(uncta est) [a]n(norum) VIIII
.......[p]a
r[e]n[tes] .....
.... fi[l]infe-
licissim[a]e
Obre.
Nadgrobni kamen, prikazan u ulici 17. a pohranjen sada u zemaljskom muzeju, izvagjen je iz potoka Rilovca. Stariji ljudi vele da je prije ležao na brdu Draganj iznad ovog potoka. Ispod ovog nalazišta provlači se preko oranica Stjepana Džalta i Pere Kavenja stara kaldrma, a kraj nje nalazi se u neposrednoj blizini groblje, koje se u čitavoj okolici zbog toga vrlo štuje "jer će ljudi i životinje, kad ne mogu puštati mokraću, odmah ozdraviti, čim obigju ili se provodaju oko ovog groblja".
Ova je grobištna ploča{1 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen". sv. IV., str. 271. Tamo navedena bilješka o ovom spomeniku osniva se na nepotpunim informacijama.} visoka 1.635, široka 0.725 i debela 0.30 m, a izdjelana je od bijelog kamena vapnenca te ima odozdo 0.21 visoki, 0.26 široki i 0.25 m debeli šiljak.◊321
Slika 17.
Postrane su plohe ponešto oklesane, dok je otražnja strana ostala neobragjena. Lice je na dva nejednako velika polja razdijeljeno bordurom od poredanih listova sa pravokutnom pločicom u sredini. U donjem, udubljenom, sa profiliranim okvirom provigjenom polju nije nikad bio uklesan natpis. Nije vjerojatno, da je na toj plohi bio natpis naslikan, već je valjda taj spomenik bio naručen za stanovitu osobu, ali se nije do kraja izveo. U Obrima ima i danas kamenoloma. U gornjem je dijelu izdubljena aedikula; njezini pilovi su nasagjeni, kako se čini, korintskim glavicama i nose izrezani luk (Archivolte). U toj aedikuli vidi se na odskok (debljina 0.10 m) izragjeno poprsje starijeg čovjeka, čije lice pokazuje, ma da je prilično oštećeno, individualne crteže. Položio je ruku, kao da govori, na grudi. Kosa i brada nakratko su podrezane. Jasno izdjelana odjeća opisana je u uvodu (vidi gore str. 308.). U kutićima kraj luka nalazi se po jedna rozeta. Sudeći po rupi, usječenoj s gornje strane imao je taj spomenik nasagjeni zaglavak, koji se nije našao.
Na glavici uz desnu obalu Seoničke rijeke leži iznad ovog sela "Crkvina", gdje se sada nalaze staje za stoku. Pretraživajući to mjesto nijesam na površini ništa našao, što bi opravdavalo tu narodnu oznaku.
Usred sela, zvanog
nagjen je kraj srednjovjekovnih nadgrobnika jedan sasvim izlizani sesterc, koji se nalazi u sabirača starog novca Muharem-age u Ostrošcu.
Osim Mithrasovog relijefa, opisanog na str. 17. (slika 15.), nalazi se u ovom selu još i zaglavak od nadgrobnog spomenika, što ga prije mnogo godina uzidaše iznad jednih vrata tamošnje katoličke crkve. Gdje je taj kamen nagjen, to se je davno već zaboravilo. Kako su tu prikazana dva lava koji leže te su prednje šape položili na glavu neke sad već nejasne životinje, okrenuvši se spram gledaoca, to se ovaj zaglavak podudara s onima iz Homolja, što su prikazani u slikama 12. i 13.◊322 (vidi gore str. 316.). Iz Podhuma dobio je naš muzej denar Titia. Babelon 2, ali se nije moglo utvrditi, da li je taj novac upravo u tome selu nagjen.
Oranice uz desnu obalu rijeke Bukovice, pritočice Neretvice, zovu se Varošišće. Kamenje od zidina leži složeno u hrpe na megjašima pojedinih parcela, a kod oranja nagju se u zemlji odlomci od cigle i novci. Iznad sela leži kod izvora Krupica jedna gradina sa ostatcima zidova. Ispod ovog vrela pokazuju seljaci jedno mjesto, gdje je nekoć, kako vele, bila crkva.
Četvrt sata daleko od željezničke stanice Ostrožac, desno od jahaćeg puta u Podhum a uz lijevu obalu Neretvice, našao je na oranici
vlasništvo Huse Zalihića iz Gorice, nadcestar M. Lipovčak iz Konjica godine 1896. spomenik, prikazan u slici 18. To je debela ploča od bijelog vapnenca, visoka 0.88, široka 0.51 i debela 0.45 m, od koje je odlomljen otražnji desni vertikalni brid i gornji ćošak. Na licu je u udubljenomu, dugoljasto pravokutnomu, uokvirenomu polju prika◊323zana Minerva. Božica stoji licem u 3/4 profila okrenuta na lijevo; kovrčasta kosa pala joj je s desne strane na rame. Uspravila se na desnu nogu, dok je lijevu ugnula u koljenu i nešto na stranu izbacila. Desnu ruku digla je visoko uz koplje, a ljevicu je spustila na rub ovalnog štita. Na glavi božice je kaciga sa trostrukom perjanicom. Odjevena je naboranim ehitonom i himationom, koji je prebacila preko lijevog lakta i noge. Na grudima raspoznaje se veliki gorgoneion s jakim krilima. Najveća uzvisina ovog relijefnog lika debela je 0.065 m. Surova je radnja dekorativno izvedena.
Slika 18.
Na desnoj stranici vidi se dobro izdjelano nekoć glatko, sada prilično oštećeno, 0.55 visoko i 0.20 široko polje, zapasano sa sviju četiri strana udubljenim okvirom.
U lijevu stranicu (isporedi sliku 19.) usječen je po čitavoj visini kamena žlijeb. a na gornjoj plohi rupa za metalnu zagvozdicu. Ove dvije udubine dokazuju, da ovaj spomenik nije stajao sam za sebe, već da je bio članak u čitavom redu slično izvedenih relijefnih kamenova (i to - sudeći po dobro obragjenoj desnoj stranici - ugaoni kamen), koji su izmegju sebe bili spojeni umetnutim otanjim pločama, isto tako visokim ali svakako mnogo širim. Ovakovo relijefno kamenje biće da je bilo poredano takogjer otraga i to počimajući kod Minervinog relijefa, jer na njegovoj otražnjoj stranici vidimo tragove žlijeba, dok se rupa za zagvozdicu ne raspoznaje.
Slika 19.
Svakako je potrebno da se na ovom nalazištu obavi iskapanje, jer se tu pod sigurno nalazi pod zemljom oveća sakralna gragjevina (hram, ara saepta ili nešta slična) božice Minerve ili cijele kapitolinske trijade, te je u toj gragjevini, i to u kakovoj balustradi, zagradi ili sličnom odjelku nekoć stajao ovaj opisani spomenik, koji je sada pohranjen u muzejskim zbirkama.
U ovom mjestu u dolini Neretvice, udaljenom od oranice Barica oko pola sata, nagjen je prije nekoliko godina lijevo uz put što vodi u Podhum u šumici Ivana Kreše iz Trusine nadgrobni spomenik, na kojem je prikazana odrasla osoba sa djetetom.
Nalazišta Barica i Boturović-polje dovode na mišljenje, da se od rimske ceste kroz dolinu Neretve odvajao put, koji je duž Neretvice vodio u Podhum.
U novoj, prije jedanaest godina kraj ove željezničke postaje osnovanoj naseobini, koja se nekoć zvala Drnopolje, dok joj je sada ime Ostrožac, sve su parcele, počevši◊324 od vrta i oranice trgovca Pere Trogelića do preko zgrade za grijanje lokomotiva, posute odlomcima cigle. Od kolodvora na istok za jedan kilometar došlo se, kad se kopao sjeverni jarak, u dubljim od 0.50 do 1 m na mnogo gragjevno kamenje i žmurnjake (krovna cigla). Kad je rečeni Trogelić gradio svoju kuću, on je potrebni kameni materijal sabrao na svojoj oranici, pa je, kako sam kazuje, razrušio substrukcije oveće, čvrsto gragjene kuće te je početkom februara god. 1897. našao nadgrobni spomenik (slika 20.) i glavicu stupa (slika 21.). Zauzimanju gospodina L. Fedy-a, glavara željezničke postaje Ostrožac treba da se zahvali, što su ova dva komada došla u zemaljski muzej.
Slika 20.
Dis) M(anibus)
Aelis Rufo
et Tattuiae,
def(unctae) ann(orum) LX,
P. Ael(ius) Verus
parentibus p(osuit).
1. Šest odlomaka ploče od tvrdog bijelog vapnenca, koji se rnogoše dobro sastaviti. Nije se našao lijevi gornji ugao i lijevi obrub relijefne slike. Čitavi je spomenik prilično istrošen; visok je 1.59, a debeo 0.235 m, dok mu širina mjeri izmegju 0.70 i 0.73 m, jer su postrane plohe ko i stražnja sasvim surovo oklesane. Izmed udubljenog, 0.49 visokog i 0.43 m širokog, s profiliranim okvirom opasanog natpisnog polja nalazi se aedikula sa profiliranim zabatom, čiju uglagjenu gredu (architrav) nose korintijski polustupovi. U sploštenom polju isklesana su poprsja ostarjelih roditelja one osobe, koja je podigla taj spomenik. Portret majke stoji i ovdje (vidi stranu 307.) s desne strane očevog lika. Obi roditelji spustili su desne laktove, koji se jedino raspoznaju, niza tijelo. Relijef ima za nas tu vrijednost, što se iz njega jasno razabire naročito ženska◊325 nošnja. K onomu, što smo o tome napomenuli u uvodu na strani 308. valja mi dodati, da su uha ukrašena malenim mengjušama.
I odjeća muškarca jc tipična (vidi str. 308.), ali se upravo ko i u trećem relijefu iz Homolja (vidi str. 315.) razlikuje od našeg glavnog lika (str. 321.) samo time, što je jače istaknut nabor, što pada sa desnog ramena.
Usred zabata usječen je gorgoneion, kojemu je lice ispod brade opasano zmijama.
Kutići desno i lijevo od zabata ukrašeni su sa po jednim dolje okrenutim delfinom, koji ždere polipa, ribu ili nešto slična.
Čitanje natpisa nije nigdje sumnjivo, samo su interpunkcije i poprječne crte u slovima A i E ponešto izlizane.
Neobično za nas{1 Isp. sastavak od E. Le Blanta u "Revue archéologique". ΧΧIΧ., str. 347.} izvedeno je slovo F u drugom i četvrtkom retku, jer su oba horizontalna poteza zamijenjena polumjesecom, koji se ne dotiče vertikalne haste: Ic. Slično je izvedeno ovo slovo i na spomenicima iz susjednih Lisičića{2 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 267., sl. 36.}, iz Bjelemića{3 Isp. dalje str. 330.}, i iz Stražine u dolini Cetine{4 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. VII., str. 152., sl. 137.}.
U protuslovlju sa sinom nema Rufus prenomen; valjda je izostavljen, jer je sastavljaču natpisa bilo teško smjestiti prenomen pred ili iza Aelis.
Kad je spomenik postavljen bila je valjda već umrla samo majka, pošto se oznaka def. ann. LX može samo na nju odnositi.
2. Polovina 0.175 m visoke glavice (kapitela) od stupa od mekog, bijelog vapnenca, gore i otraga izlizana i istrošena. U jedan red nanizani listovi acanthusa modelirani su u plitko bez ikakvog razumijevanja; da slika bude bar nešto življa, usječene su dlijetom udoline po kutovima. Donja strana, kojom je glavica počivala na stupu, uglagjena je te je provigjena rupom za nasagjivanje.
Slika 21.
S desne obale rijeke Rame tik uz mjesto gdje uvire u Neretvu, izbočio se sa sviju strana strmi greben, kojemu je ime "Gradac mala tovarnica". Na njegovom, gustom šikarom obraslom, uzanom i hridovitom vršku nalaze se sa sjeverne strane ostatci zidova, sagragjeni od lomljenog kamena u kreču. Ove su zidine vanredno oštećene◊326 jer su tu seljaci tražili blago. Kako se nigdje nijesu našli odlomci cigle, biće da su te zidine ostatci neke utvrde iz doba poslije Rimljana, koja je imala da zaštiti ovuda prolazeću cestu.
Ovaj samo za pješaka i konja podesni put vodio je iz Konjica niza Neretvu do ovog našeg Graca pa onda uz Ramu do Slatinske ćuprije, gdje se je dijelio u dva pravca: jedan koji je išao u Prozor, Bugojno i Travnik, a drugi u Jablanicu i Mostar. Na najvišoj tački ovog grebena sakriven je, kako seljaci iz okolice tvrdo vjeruju, u nekoj šćemerenoj magazi veliki kazan, napunjen do vrha zlatnim novcem. Ja bilježim to namjerice, jer nam se s nekih strana spočitavalo, da smo ovo s arheološkog gledišta silno važno mjesto dosad zanemarili.
Kod mjesta gdje Doljanka uvire u Neretvu, diže se uz lijevu obalu nekoliko metara daleko od gvozdene ćuprije oniski zaravanak, čija se pošljednja izbočina zove Ankula, dok je njegovom otražnjemu dijelu, pokrivenomu oranicama, ime Gradac. Na izbočini Ankuli strše iz zemlje dobro obragjene kamene kocke, po kojima se može naslućivati, da je na ovoj s prirodnog gledišta upravo krasnoj tački nekoć stajala masivna gragjevina. Obronak Ankule prema Doljanki zove se "Banjice", ali se usprkos ovog imena tu ne nagjoše tragovi kakve bilo zgrade.
Gromila zvana "Gradačka glavica", koja leži ispod Ankule tik uz desni jarak ceste iz Jablanice u Ramu, raskopali su neki ljudi, koji tražiše u njoj blago; nijesam mogao saznati rezultat ovog pretraživanja.
Kad se je gradila c. i kr. kasarna vele da se je našao jedan novac cara Septimiusa Severa i da su radnici nabasali na kamene čunkove nekog vrlo starog vodovoda, koji su ali upotrebljeni za gradnju te se tako već ne može ustanoviti, iz kojeg doba potječu ove vodovodne cijevi.
Na parcelama zvanim Gromile i Široka u Ribićkom polju uz desnu stranu ceste, koja vodi iz Konjica u Ostrožac (kod kilometra 71.) nagje se gragjevno kamenje i odlomci od cigle. Neki seljak našao je ovdje žrvanj (gornji kamen ili gornjac) od ručnog mlina a narod pripovijeda, da je na tome mjestu u davnini postojala čaršija. Na lijevo od mjesta, gdje Ribićki potok ostavlja po njemu prozvanu dolinu, diže se vrlo strmo brdo, označeno na specijalnoj karti sa nadmorskom visinom 408 m, na kojemu leže prostrane zidine Ribićkog grada. S ovog se mjesta otvara krasan pogled po svoj okolici. Razasuti odlomci od cigle upućuju nas, da ta gragjevina ide u rimsko doba. Kojoj je svrsi služila ta zgrada i da li je to možda bila stražarnica, to bi se dalo utvrditi tek onda, kad bi se ovo šikarom zaraslo mjesto pročistilo i pretražilo. Narod veli, da su ovdje neki ljudi tražili zakopano blago i da su tom prigodom našli razne gvozdene predmete.
Na protivnoj strani od ovog grada diže se uz desnu obalu potoka strmi greben sa šiljkom, zvanim Čalma. Seljaci pripovijedaju, da na tom vršku takogjer ima kamenih zidina, no kako sam bio zaposlen drugim radovima, nijesam mogao ispitati, da li je osnovano to kazivanje.◊327
Kad se je pregragjivala stara turska cesta kraj kilometra 71.3 m, našao se u njezinom potpornom zidu niže opisani nadgrobni spomenik, koji je odmah prevezen u zemaljski muzej (slika 22.)
To je ploča od mekog bijelog vapnenca, visoka 1.445, Široka 0.62, a debela 0.26 m, koja je imala zasebno izragjeni zaglavak, na što nas upućuje ona na gornjoj plohi ove nadgrobne ploče usječena, 0.05 dugačka, 0.04 široka i 0.035 m duboka rupa, do koje s otražnje strane vodi okomito uklesani oluk za ulijevanje olova. Otraga i po stranicama obdjelana je ta ploča dosta surovo. Lice razdijeljeno je na dva polja; u donjem polju, opasanomu profiliranim okvirom nalazi se sada već izlizani i oštećeni natpis, ispod čijeg je posljednjeg retka ostao neispisan prostor, visok 0.29 m. Možda se je mislilo ovdje nastaviti natpis, ako bi još koji član porodice umro.
Slika 22.
D(is) M[anibus)
Aur(eliae) Ti[t...
Bricussa e[t]
mtatr[i] inf[elicissimae)
de[functae) [a]n(norum) LXXV
Gornje je polje pravokutno udubljeno te pokazuje u prilično sploštenom relijefu poprsja triju žena, jedne starice i dviju djevojaka. Sva tri lika spustiše desnicu niza tijelo; odjevene su istovjetno tunikom, karakterističnom haljinom ovog našeg kraja (vidi str. 308.).
Naprotiv su glave drugojačije ukrašene, pošto možemo na osnovu ovog relijefa i onog analognog na spomeniku iz Brčana (vidi niže dolje sliku 25.) konstatovati, da su djevojke hodale gologlave, dok su udate žene nosile na glavama maramu.
U natpisu je sve ono, što se je utvrdilo pomnjivim istraživanjem, crtanjem jasnije izraženo; ovamo ide i ime Bricussa, koje mi je bilo umaklo, kad sam prvi put progovorio o ovom natpisu u našim "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 271., sl. 41.◊328
Neposredno uz istočno-pravoslavnu crkvu stere se spram zapada veliko ispašište, na kojemu se pod zemljom nahode zidine i hrpe sabranog kamenja{1 Isp. V. Radimsky: "Die prähistorischen Fundstätten", str. 162.}. Mnogobrojni, posvuda razbacani odlomci od žmurnjaka svjedoče, da ostatci prostranih zidina potječu iz rimskog doba. Odavle je maknut onaj nadgrobni spomenik, kojeg su po svjedočanstvu usječene bilješke uzidali godine 1860. iznad ulaznih vrata rečene crkve{2 Isp. P. Bakula: "Schematismus topographico-historicus custodiae provincialis et vicariatus apostolici in Hercegovina", 1867.: "Čelebići trium arcium rudera habet et novam Schismaticorum ecclesiam, cuius supra maiorem portam est statua ex pulchro lapide sanctum indeterminatum repraesentans, qui dum latino stylo exaratus esset. Schismatici alioquin imperiti inepto instrumento orientalem statuae formam tribuendi praesumentes, ipsam haud parum deturparunt. Statua porro dicta tempore P. Michaelis Kobača in Donji Čelebići penes domum cuiusdam Haćim Arnautović, Schismatici e terra eruta est, quam ubi primum Kobača suadente sacra veneratione coli coeperunt quoad animalium infirmitates ceu prodigiosam experti sunt, hodieque experiuntur. Dolendum tamen ad pedes huius statuae latinas aliquas extantes litteras significatum non referre."}. Poprsje pokojnikovo pretvoriše u obojadisan portret nekog, za istočno-pravoslavnu crkvenu općinu zaslužnog seljaka, a latinski natpis nadomjestiše u najnovije doba ćirilovskim natpisom.
Prije ovih preudešavanja poštovao se taj rimski spomenik mnogo više nego danas, što se vidi iz ovog dogagjaja. Neki musliman uzidao je taj kamen u temeljni zid za svoju staju. Kad je govegja kuga udarila u njegov hajvan, on je smjesta izvadio tu ploču te ju odnese na mjesto, gdje ju je nekoć našao pa ju ondje postavi okomito. Ovdje je ploču vidio godine 1843. fra Martin Nedić te je taj franjevac u njezinom poprsju raspoznao lik prvomučenika sv. Stjepana{3 "Arkiv za povjestnicu jugoslavensku", 1857., str. 158.}.
Ovakove metamorfoze poganskih likova, s kojima se donekle može prispodobiti takogjer preudešavanje starih hramova u kršćanske crkve, zasvjedočene su po R. pl. Schneideru{4 "Archäologisch-epigraphische Miltheilungen", IX., str. 36.} i za druge krajeve rimske Dalmacije. Neke zanimljive primjere za to priopćiše u novije doba iz Italije W. Amelung{5 "Rölmsche Mittheilungen", 1897., str. 71. i dalje.} i S. Reinach{6 "Revue archéologique", 1901., str. 350. i dalje.}.
Iz sela Čelebića posjeduje naš muzej jedan denar: Babelon, Faunia 1.
Saznao sam, da se u ovome selu na dva mjesta nagjoše odlomci rimske cigle:
1. Kraj utoka Ljutog potoka u Neretvu kod cestovnog kilometra 64.1 na mjestu "Slana voda", gdje je "Gromila Balića" pokrivena zidinama od rimskih zgrada; narod veli, da su to ruševine od starih hanova.
2. Na oranici Matiša Tomića uz cestovni kilometar 65., gdje ima srednjevjekovnih nadgrobnika.
Obadva ova mjesta leže tik uz obalu Neretve.
Dolina potoka Bjele.
U kratkoj dolini ovog potoka, koji uvire u Neretvu više varoši Konjica konstatovani su na četiri mjesta tragovi rimske naseobine, i to na lijevoj obali:◊329
1. U Jošanici na oranicama Stjepe Ljelo i Muje Prevljaka prigodom oranja; na desnoj strani doline:
2. u Madeškovićima, gdje je oranica Nikole Kesića uz lijevu obalu potoka Madeškovića (takogjer Kuti-potok) koji utiče u Bjelu, prevučena zidinama i upravo posuta odlomcima cigle i komadima sedre. Pripovijeda se, da su tu nagjeni i zemljani "čunkovi"; možda su to rimske cijevi za grijanje;
3. u Podvrabaču, gdje se isti predmeti u manjoj množini ponovno nagjoše na oranici Šćepana Alilovića;
4. na Gradini izmegju Podvrabaču i selišta Andrije Iveškovića Božića (ovo selište pripada selu Madeškoviću). Ova gradina leži na jednom bridu grebena, koji se izbočio iz dolina Vrabača i Bijele, te se sa nje može lijepo pregledati veći dio brda konjičkog kotara. Na Gradini raspoznaju se ruševine u više skupina poredanih zgrada, sagragjenih od sedre i lomljenog kamena. Kako u kreču nahodimo stučenu ciglu, imamo razloga držati da su to ruševine rimskih gragjevina. Pripovjedaše mi, da su seljaci prije više godina u ovim zidinama iskopali razno gvozdeno orugje{1 Nijesam mogao saznati, na koje se ruševine odnosi ono mjesto fra Bakule u njegovom "Schematismus topographico-historicus" od god. 1867., gdje veli na str. 123.: "Fert traditio in Biela Caesarem Diocletianum caulas animalium ferocium habuisse; interque multa ibidem aedificiorum extantia rudera, putant incolae quaedam insigniora cedesiam fuisse. Ex lapidibus sectis qui quondam in Biela aedificia constituebant, vulgo putant pontem constructum esse." Isp. O. Blau : "Reisen in Bosnien und der Hercegovina", str. 29. i dalje.}.
Za ovo mjesto zabilježio je već Ph. Ballif, "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina", sv. I., str. 36.: da se u blizini oružničke kasarne nagjoše rimske cigle. Da se jasnije ustanovi ovo mjesto pripominjem, da se odlomci rimske cigle u velikoj množini nalaze izmegju oružničke kasarne, šumareve kuće i srednjovjekovnog groblja a na oranicama Mehe Agića, Blagoja Zupca, Omera Skorupana, Ivana Šinikovića i Riste Kukića.
U ovom selu, koje leži na desnoj obali Neretve na prostranom obronku, vide se na parceli, zvanoj "Kom" ruševine zidina{2 Isp. fra Bakulu, označeno djelo str. 124.}; ovdje se nagjoše stari novci. Nijesam imao vremena da pretražim to mjesto.
Nadgrobni kamen CIL III 8489 = 12799 (isporedi Ballif, označeno djelo str. 63., tab. X., sl. 20.): D(is) M(anibus) s(acrum). Ael(ii) Pinnes et Temus parentes posuerunt filio pientissimo Pinnio, militi legionis secundes defuncto Bassianis annorum XXXII, nagjen je u Glavatičevu iznad grobišta na brežuljku Derneku, vidljivom već iz daljine. Sada je na tomu brežuljku katolička crkva, ispod koje leži uz desnu obalu Neretve tik uz cigansku mahalu sela Glavatičeva srednjovjekovno groblje, zvano "Crkvina". Tu strše iz zemlje dva antikna gragjevna kamena; jedan od njih je profilirana epistilna ploča. Na "Crkvini" ili u njezinoj blizini postojala je dakle bolje izvedena rimska zgrada. Iz Glavatičeva dobavio je naš muzej još i brončani novac Iulianusa. Cohen 1 73.◊330
U potoku zvanom Lučki potok našao je prijašnji bjelemićki učitelj Marko Hrgić niže opisani nadgrobni spomenik, koji je prvobitno svakako stajao negdje u blizini, jer taj potok ima vrlo kratki tijek i samo malo vode, koja nije kadra da nosi ili samo da pokrene ovako težak kamen.
Uz lijevu obalu stere se veliko srednjevjekovno groblje "Grkovine" a kraj desne obale izorao je Salko Tabak na svojoj oranici "Megje" sesterac Antoniusa Piusa, Cohen 1 702.
Spomenik je zauzimanjem g. C. Jakovljevića, upravitelja bjelemićke ispostave smješten u uredovnoj zgradi, jer se za sada zbog nepodesne cestovne sveze ne može prevesti u zem. muzej. - Visok je 1.02, širok 0.70, a debeo 0.485 m. Prednji gornji ćoškovi i lijeva donja strana natpisnog polja prilično su odlomljeni i istrošeni. Na obadvim postranim plohama stoji u udubljenim poljima na plinthi Attis sa dolje spuštenom bakljom. Otraga je kamen (vapnenac) hrapav, dok mu je gornja ploha glatko otesana. Natpisno polje jednostavno je uokvireno; vanjski prutići okvira ukrašeni su stiliziranim listovnim ornamentom. Slova su vrlo surova; slovo A nema horizontalne crte a glede slova F vrijedi ono, što je o njemu rečeno na strani 325.; interpunkcije nema.
Slika 23.
D(is) M(anibus)
P. Ael(io) Pro-
bo defun-
cto ann(orum)
IV
fi-
[lio f]ecit.
Iz Bjelemića posjeduje naš muzej još i ovo: denare Titusa. Cohen 1 47 i Septimiusa Severa, Cohen 142; novac Constantinusa I., Cohen 474; prstenastu fibulu od bronca, slika 24., sa promjerom od 0.033 m. Okrugla sploštena, 0.004 m široka stremenka ukrašena je s prednje strane urezanim potezima te ima izbačeni nastavak sa◊331 poprječnom gredom, gdje je zahvaćala brončana igla. Sve ovo darovao je muzeju gosp. Hrgić.
Slika 24.
Gosp. V. Zikmund, sudbeni tajnik u Krupi posjeduje novac cara Gordianusa III. i jednu Dyrrhachium-drahmu (Schlosser, "Bescheibung der altgricehischen Münzen" I., str. 55., br. 197.), koji komadi po svoj prilici potječu iz Bjelemića.
Kad sam pretraživao Bjelemićku dolinu, označiše mi još dva mjesta izmegju Odžaka i greblja Grkovine kao takova, kojima narod pripisuje historijsku važnost: brežuljak "Gradić", gdje se na površini upravo ništa osobita ne vidi i uzvisinu "Crkvine", pokrivenu srednjovjekovnim nadgrobnicima, ispod kojih izvire devet vrela. Iz ledine dižu se ovdje ruševine zidina.
Od prilike 1.5 kilometara ispred ovog sela označava narod ko Crkvinu jedno mjesto, koje leži nedaleko potoka Rakitnice na jednom brdeljku iznad srednjovjekovnog groblja; tu strši iz ledine obragjeno kamenje. Predaja, da je ovdje nekoć bila crkva, svakako je vrlo stara, jer u Umoljanima stanuju samo Muslimani.
Iznad ljetnih koliba ovog sela, kojima je ime "Gornji Umoljani", diže se kratki, vrlo strmi, po sredini izvišeni greben, čiju spram doline okrenutu stranu zovu "Gradina". Istočna i južna strana te Gradine zaštićena je nasipom od zemlje, a zapadna strana, do koje se dolazi sa sedla, utvrgjena je ovakim nasipom i jednim iza njega položenim, sada razrušenim bedemom od prikupljenog i bez kreča složenog kamenja. Sjeverna strana pada okomito i nije zbog toga trebala nikakovog branika. Na neuravnjenom vršku Gradine održali su se tragovi čatrnje. Ova utvrda, koja brani dolinu i ulaz u nju, biće da je iz prehistoričkog doba, iz kojeg je naš muzej iz Umoljana dobavio drahmu Apollonia, Schlosser, označeno djelo str. 30., br. 51.{1 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. VI., str. 214., br. 7.}.
U ovome selu saznao sam, da se od prilike jedan sat daleko nalazi gradina sa tragovima zidina, no ja nijesam mogao zbog oskudice u vremenu onamo poći.◊332
uz desnu obalu Trešanice. Zapadno od ovog hana izmegju Podorošca i Brčana nagjoše se prigodom gradnje željeznice u zimi 1890./91. skupno četiri rimska miljokaza. Njihovo nalazište nikako se ne podudara sa mjestima, gdje su prvobitno stajali. Gdje treba ova posljednja tražiti, to se do sada nije moglo ustanoviti{1 Isp. Ballif-Patsch: "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina", 1., str. 33.. 64. i dalje.}. Tri miljokaza imadu ove natpise:
1. CIL III 10164: Divo Aug(sto).
2. CIL III 10165 (isp. str. 2173.): Imp(eratori) C. Iul(io) Maximino Pio Fel(ici) e[t] C. Iu[l(io)] Vero Maxmo nobilissim[o] Caes(ari) Aug(ustis) i
3. CIL III 10166 (isp. str. 2173.): Imp(eratori) Caes(ari) M. Iulio Philippo P(io) F(elici) Aug(usto).
Miljokaz pod brojem 1. odnosi se na Augustusa te je postavljen iza njegove smrti 19. augusta godine 14. poslije Hr. To je najstariji epigrafski spomenik konjičkog kotara.
Ispod ovog sela našao se, kad se je godine 1891. gradila željeznička pruga, nadgrobni spomenik slika 25., koji se sada nalazi u zemaljskom muzeju. To je ploča od mekog bijelog vapnenca, visoka 1.745, široka 0.78 i debela 0.30 m, sa hrapavom otražnjom i slabo obragjeniin postranim plohama. Ove posljednje imadu po jedno omanje usječeno mjesto, gdje je ploča metalnim štapovima bila učvršćena uz nešto drugo. Na gornjoj plohi nalazi se 0.085 dugačka, 0.06 široka i 0.05 m duboka rupa sa usječenim olukom za ulijevanje olova te je tu neki zasebni zaglavak bio nasagjen na ovu našu ploču. Iznad sasvim istrošenog i oštećenog natpisnog polja, obrubljenog profiliranim okvirom, nalaze se dva uzdužna četverokuta jedan povrh drugog sa polustupovima s obadviju strana, a u svakom od ovih polja isklesana su po dva poprsja s licem spram gledaoca. U gornjem su polju prikazani roditelji i to majka na desno od oca. Ona drži u desnici neki okrugli predmet a ljevicom je zagrlila svojeg supruga, koji je svoju desnicu s ispruženim prstima stavio na grudi. Da li i on drži nešto u ruci, ne može se raspoznati. Ispod majke smještena je kćerka; po valovitoj kosi i haljinama razlikuje se njezin lik od onoga njezinog brata. Ruke ove djece biće◊333 da su slično položene ko one u roditelja; to se ipak može konstatovati samo kod djevojke.
Odjeća je običajna (vidi str. 308.); pâs žena čini se da je zastrt desnim laktovima. Izgleda, da djevojka ima još i maramu, sličnu na šal, koju je prebacila na lijevo rame te ju drži desnicom.
Slika 25.
Od natpisa, po svoj prilici dosta dugačkog, sačuvali su se tek neznatni tragovi; u prvom redu D(is) M(anibus); u drugom redu Aur(eliae) V.....; u trećem redu [c]oniu(gi.....
Odavle je nabavio naš muzej osrednji novac Cohen 1 30 Constantiusa Gallusa.
◊303
Rimska mjesta u konjičkom kotaru.
Piše dr. Karlo Patsch, kustos bosansko-hercegovačkog zemaljskog muzeja. (Sa 25 slika u tekstu.)
Kako su godine 1901. arheološka iskapanja bila stegnuta na najnužniju mjeru bilo je zemaljskom muzeju moguće da se opet baci na sistematsku inventarizaciju antiknih spomenika, što se nahode iznad površine u raznijem krajevima Bosne i Hercegovine. Ko jedan rezultat ovog djelovanja iznosimo ovdje spisak rimskih naseobina◊304 u konjičkom kotaru, čije središte, varoš Konjic, iznosimo u slici 1.{1 Po fotografskom snimku g. mjernika E. Tomsche u Mostaru.}. Ovaj kotar svakako je najljepši dio Hercegovine. Uz Neretvu i njezine pritočice Rakitnicu, Trešanicu, Neretvicu, Ramu, Doljanku, Bjelu i Idbar protiču kotarsko područje mnoge rječice i potoci. Bogatstvo u vodama tekućicama i šumama čine u svezi sa blagom klimom, da je konjički kotar vrlo plodan. Naročito se ističe obiljem voćaka onaj njegov kraj, koji se uz desnu obalu Neretve povlači od Lisičića i Ostrošca do preko Podhuma i Seonice, a mnogijem rodnim vinogradima kraj uz lijevu obalu spomenute rijeke. (Isporedi kartu slika 2.){2 Ova karta poslužiće, da se bez poteškoća iznagju dotična mjesta na specijalnoj karti 1 : 75.000.} Ali i ostala područja, koja spram svoje nadmorske visine nijesu osobito prikladna za poljoprivredu, kao primjerice Visočica planina i brdovita visoravan Radobolja,◊305 pripomažu u izdašnoj mjeri k blagostanju tamošnjih stanovnika time, što tu ima debelih pašnjaka, dakle svih uslova za napredno stočarstvo. Na Visočicu planinu dogoni se svakog ljeta oko 50.000 krupne i sitne stoke, naročito iz siromašnih u pašama i livadama kotara Mostar, Nevesinje i Ljubuški.
Slika 1. Varoš Konjic. (Pogled sa brda kraj željezničke stanice.)
Slika 2. Rimska mjesta u konjičkom kotaru.
K tomu dolazi još i vrlo zgodni položaj kotara za trgovački promet; po svojim putevima uz Neretvu do Konjica i prelazom preko Ivan-planine on je upravo prolazno područje za saobraćaj od Jadranskog mora u središnju Bosnu. Kako se ovuda često nagjoše drahme trgovačkih središta Dyrrhachium i Apollonia, jasno je da je ovaj put kroz konjički kotar upotrebljavan već u doba prije Rimljana{1 Vidi niže dolje str. 312.}. Od ove ceste odvajao se jedan put uz rijeku Ramu pravcem k Vrbasu i u sjevernu Bosnu{2 Isporedi naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina", sv. V., str. 213.}. Biće da je još jedna cesta, valjda sa začetkom u dolini Neretve, spajala visoko položene tačke Bjelemić i Umoljane{3 Vidi niže str. 330. i str. 331.}.
Već za imperatora Augustusa pretvoren je put kroz dolinu Neretve, pa nešto kasnije takogjer paralelni put iz Bjelopolja kod Mostara (Han Potoci) preko Porim-planine, Lipeta-karaule, Boraka i kroz dolinu Bjele do Konjica u umjetno sagragjene ceste{4 Isp. Ballif-Patsch: "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina", sv. I., str. 32., 56. i 64.}, koje se održaše u dobrom stanju najmanje do cara Deciusa (god. 249.-251. posl. Hr.), što je posvjedočeno miljokazima, nagjenim u Konjicu{5 Vidi malo dalje str. 311.} i kod Hana Viteka{6 Vidi malo dalje str. 332.}. Izgleda ipak, da su one ceste počevši od Trajana u svojoj važnosti izgubile uslijed konkurencije ceste od Salone do Servitiuma.
Za srednjeg vijeka i u novije doba dadoše prednost cestovnom pravcu Bjelopolje- Porim-Borke-Konjic-Ivan, uz koji su bile carinare (mitnice) Vrabač{7 Vidi malo dalje str. 329.} i Konjica{8 Konst. Jireček: "Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters", str. 25., primj. 76., str. 80. i "Die Bedeutung von Ragusa in der Handelsgeschichte des Mittelalters", str. 20.}. Tek od okupacije u g. 1878. dobila je Neretva opet svoju važnost ko rijeka osobito podesna za cestovni pravac te je kraj nje sagragjena izvrsna cesta i željeznička pruga.
Pogledom na ove povoljne prirodne uslove{9 O malenoj sadržini zlatnog pjeska u rijekama isp. A. Rücker, "Einiges über das Goldvorkommen in Bosnien", str. 93. i dalje.} može se a priori uzeti, da je ovaj kotar bio vrlo dobro naseljen i da je njegovo urogjeno stanovništvo stojalo pod intenzivnim uplivima iz vana. Spisak što slijedi pokazuje dosta pouzdano, da ove pretpostavke nijesu pogrješne. I ako nijesam pretražio sva mjesta i makar da je u onima što sam ih obišao mojemu oku možda izmakao po koji spomenik, jer naš narod za ovakove starine još nema dovoljnu pažnju, to se ipak već sada mogoše zabilježiti devetnaest naseobina, od kojih su šest: Konjic, Lisičići, Ostrožac, Donji Čelebić, Madeškovići i Borke imale oveći obim.
Broj stanovništva nije bio nimalo manji ni za srednjeg vijeka; svagdje se opažaju ona značajna stara groblja sa golemim stećcima i nadgrobnim pločama i mi ćemo ta groblja naći po predjelima, gdje danas nema u daljini od više sati hoda ni čovječjeg stana, dapače ne ćemo tu susr◊306
Danas nastavaju u konjičkom kotaru, velikom 22 kvadratnih milja, 22.127 stanovnika, neračunajući u taj broj aktivno vojništvo{1 "Glavni rezultati popisa žiteljstva Bosne i Hercegovine od 22. aprila 1895.", str. LVIII.}. Za predrimsko doba manjkaju nam, izuzevši maleni broj niže dolje spomenutih "gradina" (utvrda), tačniji podaci, jer ostatke onog doba valja tražiti lopatom u daleko većoj dubljini nego one iz kasnijih perioda; no ipak ima ponekih podataka za stvaranje zaključaka, jer se stare osebujnosti mimo sveg jakog tugjeg uplivisanja, koje je vrlo rano započelo, održaše srazmjerno dosta dugo. Spomenutom stranom uplivu bijahu naši zemljaci u davnini izloženi na rogjenoj grudi i u svojim zvaničnim položajima izvan zemlje: jedan čovjek iz osamljenog Glavatičeva (vidi niže str. 329.) služio je i umr’o u donjo-panonskom mjestu Bassianae (sada Dobrinci kod Mitrovice u Slavoniji){2 Isp. CIL III str. 1670.} kao vojnik legio II adiutrix{3 Isp. "Archäolog. Mittheil.", XVI., str. 84.}. A kako je u sadašnjosti? - Danas pripovijedaju ljudi iz ovog i kojeg drugog možda još samotnijeg sela o bečkim kasarnama, o šetnjama po Prateru, gradskoj šumici budimpeštanskoj i krasnim nasadima u štajerskom Gracu.
Najviše se izražava upliv Italije i njezinog područja u bogoštovju. Iupiter imao je svoj hram u udaljenom od glavne doline selu Cerići (vidi niže str. 317.); Minerva, koja inače u našoj zemlji nije zasvjedočena, imala je sama za sebe ili u zajednici sa drugim dvim božanstvima kapitolinske triade oveće svetište u dolini Neretvice u predjelu Barica (vidi niže str. 322.); Attis i sa zmijama uokvireni Gorgoneion ukrašavaju nadgrobno kamenje iz Homolja (vidi niže str. 316.), Lisičića (vidi str. 320.), Ostrošca (vidi str. 324.) i Bjelemića (vidi str. 330.).
Daleko snažnije nego gdje drugdje u zemlji rasprostrlo se u ovom kraju počevši od druge polovine II. stoljeća poslije Hr. poštivanje Mithrasa{4 "Wissenschaftliche Mittheilungen", VI., str. 208.}; u malenom razmaku već se nagjoše dvije pećine, koje su služile ko njegovo svetište: u Konjicu (vidi niže str. 311.) i u Vratnici kod Lisičića (vidi niže str. 318.). Pod kraj četvrtog stoljeća, kad je kršćanska vjera već imala značaj državne vjere, postojala je još u Konjicu Mithrasova bogoštovna općina. Kako je intenzivno bio rasprostranjen ovaj kult misterija vidi se odatle, što su njegovi simboli upotrebljavani i na nadgrobnim spomenicima (vidi niže str. 317.).
Romanizovanje našeg područja zasvjedočeno je još i graditeljstvom i plastikom. Gragjevine, izvedene od lomljenog i tesanog kamenja i od sedre bijahu i po mjestima u zabitnim dolinama pokrivene ciglom, što dokazuje, da je vladalo bogatstvo i da je bilo valjanih komunikacija. Kako su naprotiv siromašne kuće iz doba turske vladavine sa svojim krovovima od dasaka ili kamenih ploča! Jedina ćuprija, koju je u Konjicu na Neretvi sagradio Ahmed Sokolović i to po neimarima iz Italije ili Dubrovnika, stalni je spomenik iz doba te vladavine{5 Isp. K. Jireček: "Die Handelsstrassen und Bergwerke", str. 86.}. Tek u sadašnjosti dobiva konjički kraj šareniji i stalniji karakter po krovovima, pokrivenim crijepom, što se dobavlja iz Sarajeva, Ljubljane i Italije.
U predjelu zvanom Barica u dolini Neretvice dizala se neka bogoštovna gragjevina, za čiju monumentalnost govore inače u našoj domovini dosad nenagjeni ostaci od balustrade ili slične naprave (vidi niže str. 323.). U Glavatičevu nalazila se takogjer neka oveća i bolje izvedena zgrada (vidi niže str. 329.). Naprotiv bio je konjički mithraeum vrlo jednostavan{6 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen"·, sv. VI.. str. 189.}.◊307
Skulpturne radnje, koje su većim dijelom izvedene u ovom kotaru, što se razabire po upotrebljenom materijalu, pri čemu se ali dakako podražavalo importiranim urnecima{1 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. VI., str. 190. i niže dolje str. 391.}, sastoje od jedne u Konjicu nagjene mramorne glave od ženskog portretnog kipa u naravnoj veličini (vidi niže str. 310.), od relijefa Minerve (vidi niže sliku 18.) iz upravo spomenutog hrama u Baricama, od obadva Mithrasova relijefa iz Konjica i Lisičića i od prilično brojnih grobištnih spomenika. Od ovih posljednjih je najsiromašnije izragjen spomenik onog ratnika druge legije (vidi gore str. 306.) iz Glavatičeva; to je jednostavna ploča, koja sadržava jedino natpis{2 Isp. Ballif-Patseh: "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina", sv. I., tab. X., sl. 20.}. Nešto više rada utrošeno je na kamen iz Bjelemića (vidi niže str. 330.), jer mu postrane plohe pokazuju lik Attisa. Naprotiv je upravo raskošno izragjen relijef iz Lisičića{3 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 269., sl. 39.}, na kojemu je pokojnik prikazan kao jahač u lovu na jelena.
Slika 3.
Većina nadgrobnih spomenika jesu visoke, pravokutne ploče od kamena vapnenca, koje su obično otraga ostavljene neobragjene, dok su po stranama samo ponešto otesane, i na koje je u pravilu bio postavljen zasebni zaglavak. Odozdo imale su te ploče obično žabicu, kojom su se okomito učvrstile u podlogu (slika 3.). Nadgrobni spomenici iz Lisičića idu u zasebni, jednostavniji razred, jer je polje iznad udubljene natpisne plohe ukrašeno samo zabatom, flankiranim sa likovima delfina{4 Isp. dalje iznesenu sliku 16. i naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 267., n. 1., sl. 36. i n. 2.}. Ova riba, kojom se simboliziralo srećno putovanje na drugi svijet{5 O. Keller: "Thiere des classischen Alterthums in culturgeschichtlicher Beziehung", str. 231.}, nalazi se i na spomeniku iz Ostrošca (slika 20.). Ovaj spomenik i oni iz Homolja (slike 9.-11.), Obre (slika 17.), Radešine (slika 22.), Donjeg Ćelebića (strana 328.) i Brčana (slika 25.) čine drugu važniju skupinu, jer je izmegju natpisnog polja i gornjeg kraja umetnuta aedikula sa portretima pokojnika. Valja da se istakne, kako je ondje, gdje su prikazani supruzi, ženski lik stavljen uz desnu stranu muža{6 Isp. sl. 9.-11., 20. i 25.}. Za svrhe fizičke antropologije ne možemo se iz ovih kipova, jer su nevješto izdjelani, ničemu naučiti; tim više su ovi kipovi ali važni za proučavanje odjeće. Mi saznajemo iz njih - a to je mimo Mithrasovog svetišta u Konjicu najglavnija dobit našeg rada u konjičkom kotaru - na osnovu ovećeg broja◊308 kiparskih prikazivanja prvi put nešto tačnijega o tome, kako su se odijevali naši zemljaci u ono doba.
Gornja haljina žena bila je dugačka, glatka, tijesno uz tijelo skrojena tunika dugačkih rukava, koja se na obim ramenima skopčala velikim fibulama, pri čemu je vrat ostao nepokriven; ispod prsiju stezala se tunika uzanim glatkim pasom, koji se zakopčavao ili otrag ili sa strane{1 Vrsta košulje nije naznačena ni na jednom spomeniku; isp. slike 11., 20., 22., 25.}.
Uza to nose udate žene na glavi glatku maramu, koja se sa tjemena dosta duboko spušta na legja. Djevojke su gologlave; glavu im jedino ukrašava jaka kosa, koja pada sve do ušiju{2 Isp. slike 22. i 25.}.
Muškarci, bili stari ili mladi, odjeveni su tunikom dugih rukava i ogrtačem, koji se na duboko spušta; ovaj je ogrtač načinjen od jednog komada i tako je prebačen, da pokriva lijevu ruku i da je na desnom ramenu skopčan malenom fibulom, spram čega desna ruka ostaje nezastrta{3 Isp. slike 9., 11., 17., 25.}. Svi su muškarci gologlavi i nose, u koliko se još raspoznati može, kratko podrezanu kosu i bradu{4 Isp. sliku 17.}.
Od nakita raspoznaju se samo u jednom slučaju mengjuše{5 Isp. sliku 20.} a svagda već spomenute fibule. Kako su žene svakako prikazane u svojim prazničkim haljinama te se može pretpostaviti, da je u kipu predočen uobičajeni nakit i kod onih žena, koje ga u istinu ni imale nijesu, to izlazi: da u ovom našem kotaru nije vladao običaj, da se žene kite gjerdanima, narukvicama, uresnim pločama i t. d. Ona fibula, koja se vidi na ženskim haljinama, odlikuje se po svojoj velikoj, pravokutnoj nožici; original ovakove fibule nije se kod nas još našao. Fibula na muškim haljinama čini se da je kolutastog oblika, no održala se na kipovima tako rgjavo, da nemamo osnovu za analogije. Opisana odjeća konstatovana je u konjičkom kotaru u mjestima Homolje, Obre, Ostrožac, Radešina i Brčani, a izvan područja ovog kotara još u Pazariću, selu za Ivan-planinom uz obalu Zujevine{6 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 252., sl. 12.}, gdje je na jednom tamo nagjenom spomeniku ženski lik prikazan sa visoko zapasanom haljinom i sa gore spomenutom maramom na glavi. Mi smo spram toga ovlašteni na zaključak, da je ova nošnja bila općenita i da je već u predrimsko doba bila upravo narodno odijelo u ovom kraju Hercegovine i u pograničnom području Bosne. Nije ali nikako dopušteno da iz toga izvodimo daljnji zaključak: da je s obadviju strana Ivana živjelo jedno te isto pleme, jer mi isto ovakove haljine nalazimo i kod ilirsko-keltskog plemena Eravisci{7 Mommsen: "Röm. Münzwesen", str. 696.; O. Kämmel: "Die Anfänge deutschen Lebens in Oesterreich", str. 306. i dalje; Tomaschek, Pauly-Wissowa: "Realencyclopäie" pod oznakom Aravisci.}, koje je stanovalo oko Aquincuma, današnje Budimpešte{8 Isp. V. Kuzsinszky: "Jahreshefte des österr.-archäolog. Institutes", II., dodatak stupac 63. i dalje.}. Raznolikost u haljinama nije dakle, kako se čini, u davnini bila tako velika kao danas, gdje u Bosni i Hercegovini imademo više od 25 raznovrstnih narodnih kostima, po kojima se pojedina područja vidljivo razlikuju izmegju sebe.
Rimska moda zastupana je u skupini naših slika relijefom slika 10. i glavom slike 4. i 5.
Konzervativno shvaćanje tadanjih stanovnika izražava se ko u nošnji takogjer u imenskim nazivima, koja se održaše u imenima i prezimenima sve do u vrijeme divi◊309 fratres. Zasvjedočena su imena: (Aurelia) Bricussa u Radešini{1 Vidi niže str. 327.}; T. Aurelius Boio, Aurelius Dazas, Iacus, Imscelio, T. Aurelius Laiscus, Posaulio svi iz Lisičića{2 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 267. i dalje.}; Aelius Pinnes, Pinnius, Aelia Temus u Glavatičevu{3 Vidi niže str. 329.}; Aurelia Mandeta u Homolju{4 Vidi niže str. 315.} i Aelia Tattuia u Ostrošcu{5 Vidi niže str. 324.}. Od ovih su Boio i Iacus pod sigurno keltska imena{6 A. Holder: "Altkeltischer Sprachschatz" pod ovim oznakama.}, a to se može uzeti i za imena Laiscus{7 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 267. i dalje.} i Posaulio, koja se nalaze s prijašnjima na istim spomenicima, pa i za ime Imscelio zbog jednolikog dočetka sa onim Posaulio. Naprotiv su Pinnes, Dazas{8 W. Tomaschek: "Bezzenbergers Beiträge", 1885., str. 95. i dalje.} Tattuia i Temus ilirska imena. Etnografska podloga bila je dakle u konjičkom kotaru isto onako mješovita, ilirsko-keltska, kao kod plemena Iapoda{9 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 165. i dalje.}.
Autohtono stanovništvo biće da je pripadalo jakim plemenima Ardijejaca{10 Strabo VII., 5., 5. 7.. po kojemu (i. Zippel u djelu "Die römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus", str. 36. ovako lokalizira: "Ardijejci uz morsku obalu na desno počevši od utoka Neretve"; Tomaschek u Pauly-Wissowa: " Realencyclopädie" pod oznakom Ardiaioi upotrebivši tačnije u tekstu spomenute izvore slane vode "u unutrašnjosti po dolinama s obiju obala Narona i uz morsku obalu nasuprot ostrva Pharos (Hvar)".} (na zapadu) i Autarijata{11 G. Zippel na ozn. mj. veli za Autarijate, upotrebivši Pseudo-Skylaxa 24: "po brdima kraj gornje i srednje Neretve", - "u jugozapadnom dijelu Bosne i sjevernom kraju Hercegovine"; - Tomaschek na ozn. mj. pod oznakom Autariatai traži ovo pleme "od gornjeg toka Narona na istok do megje plemena Dardanoi i Agrianes. Posred njihovog područja teče Tara".} (na istoku), jer će - kako se čini - predmet njihovih vječitih bojeva, naime izvori slano vode{12 Strabo VII., 5., 11.: περὶ θαυμασίων ὰκουσμάτων 138.; isp. Appian, III., 3.}, biti identičan sa danas dosta slabim vrelima kod Orahovice{13 Vidi niže str. 328. Isp. A. Rücker u našim "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. I., str. 336.}, gdje se jedno u rimsko doba već naseljeno mjesto i dan danas zove "Slana voda"{14 Tomaschek, na ozn. mj.; isp. L. pl. Thallóczy u našim "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. I., str. 334.; V. Radimsky u istom djelu, IV. sv., str. 130.}. Oba ova plemena podjarmiše Kelti izmegju godine 370. i 360. pr. Hr.{15 G. Zippel, na ozn. mj. str. 35.} te ih malo po malo u sebe pretopiše{16 Theopomp kod Athenaensa X., 443.; Polyän VII., 42. Strabo VII., 3., 8. (isp. Appian I., 4., 6.) spominje po Ptolemaeus Lagi u god. 335. Κελτοὺς τοὺς περὶ τὸν Άδριαν. Isp. G. Zippel, na ozn. mj. str. 24. i dalje, koji ali misli, da su se Ardijejci sukobili sa Keltima na granici Liburnije i da su se tek iza ovog sukoba oni prvi potegnuli k Neretvi; L. Contzen: "Die Wanderungen der Kelten", str. 62. i dalje; Tomaschek, na ozn. mj.}. Ovo mišljenje podudara se potpuno sa rezultatima, do kojih dogjosmo na osnovu imena, sabranih sa nadgrobnih spomenika.
Nije nam poznato ime keltskog plemena, koje je održalo pobjedu nad onim ilirskim plemenima. Po Tomascheku{17 "Mittheilungen der geographischen Gesellschaft in Wien", 1880., str. 563. i dalje.} spadala je za rimskog doba dolina Rame sve do utoka u Neretvu k području Sardeata, područje planina Treskavice, Bjelašnice, Ivana, Kukavice, Bitovnje i Zeca sa dolinom Neretvice dopadoše Ceraunima, a u gornjoj dolini Neretve nastavaše Naresii. II. Kiepert{18 "Formae orbis antiqui", XVII.} pridružio se djelomice mišljenju sada već pokojnog Tomascheka, ali je pri tome (i to sa nekom dvojbom) pleme Derija◊310 stavio u doline Rame, Neretvice i Trešanice. U novije vrijeme poduzeo je L. Jelić{1 Naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. VII., str. 204. i dalje.} novo grupisanje plemena, no i njegove kombinacije nijesu dovele do ničeg stalnoga.
Starosjedioci konjičkog kotara zadobiše prirast iz velike mješavine naroda silne rimske države i ne čudimo se ni malo, da je u tome
Stanovništo, proizašlo iz ove mješavine i ukrštavanjem održalo se je svakako i poslije propasti rimskog gospodstva bar u onim od glavnih cesta odaljenijim krajevima kotara. Imena rijeka (Rama), brda (Prenj) i sela (Turija) kazuju i danas neslovenski korjen{4 Po Jirečeku "Die Handelsstrassen und Bergwerke", str. 59. i "Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters", str. 39. spominju dubrovački dokumenti još u drugoj polovini XIV. stoljeća Morovlahe, u Hercegovini Moroblache.}.
O municipalnom razvitku ne nalazimo nikakva razjašnjenja u spisku, što ga ovdje iznosimo.
Konjic.
U ovoj kotarskoj varoši poznata su nam od prije dva glavna nalazišta:
1. Mjesto zvano "Polje", koje leži uz desnu obalu Trešanice tik uz njezin utok u Neretvu; ovdje se, naročito na zemljištu gradonačelnika Ibrahim-age Hadžića, koje sada služi kao vrt tamošnje vojničke posade, nagjoše pri oranju razbijene cigle i zidine. Na ovom mjestu našla se takogjer ona u našim "Wissenschaftliche Mittheilungen", sv. IV., strana 271. i dalje opisana, ovdje u slikama 4. i 5. ponovno prikazana ženska glava.◊311 izragjena od bijela mramora, koja po namještaju kose ide u drugu polovinu trećeg ili u prva decenija četvrtog stoljeća.
Slika 4. Slika 5.
2. Obronak grebena Repovica, koji se strmo diže uz desnu obalu potoka Trešanice. Tu se je, od prilike u visini od 35 m iznad dolinske razine a 200 m daleko od stare zgrade za loženje lokomotiva (željezničke postaje konjičke), godine 1897. otkopalo važno Mithrasovo svetište{1 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. VI., str. 180. i dalje. Ondje je na str. 187. umjesto Trešanica pogrješno navedeno "Trstenica".}, koje je po dokazu tamo nagjenih novaca postojalo još krajem četvrtog stoljeća.
Ova dva nalazišta odaljena su jedno od drugog kakvih 10 minuta hoda. Na novo se njima pridružuje sada treće nalazište; ono leži kod sjeverozapadnog ćoška spremišta za kameni ugljen konjičke željezničke stanice (na jugoistok od Mithrasovog svetišta), a našao je ovdje g. nadmjernik J. Gärtner, kad se je otkapala zemlja tamošnjeg brdeljka, od prilike u dubini od jednog metra stare zidine i kraj njih miljokaz, predočen u slici 7. Nagjoše se ovdje još nekoliko ulomaka rimske cigle, djelomice oklesani četverouglasti kameni i gvozdeni klin (slika 6.), koji se upotrebljavao za razbijanje kamena, zajedno sa k njemu pripadajućim zagvozdicama.
Slika 6.
Miljokaz je kameni stup, koji prema vrhu biva ponešto tanji; prorez mu je više četverouglast nego okrugao. Gornji promjeri imaju 0.22 i 0.35, donji pak 0.38 i 0.33 m. Visina mu je bila, uzevši u račun i ponešto odbijeni vršak, nešto preko 1.91 m. Kako je za miljokaz upotrebljen kamen vapnenac, koji se teško kleše, to je izragjen dosta surovo. Za natpis uglagjena je prilično slabo ploha gore pod vrškom, od kog je gornji kraj odlomljen. Interpunkcija ne može se raspoznati. Preostali dio natpisa glasi ... ..et] C. Val(enti) Host(iliano) Mes(sio) Q(uinto) nobi(lissimo) Caes(ari). Pred ovim riječima bila su u natpisu navedena imena i naslovi oca i starijeg brata ovog princa{2 Rhoden-Dessau: "Prosopographia imperii Romani", III., str. 349.}, naime cara Deciusa i cezara Etruscusa, ko što je to slučaj na istovjetnom spomeniku CIL III 3746. Miljokaz ide u vrijeme izmegju jeseni 249 i ljeta (mjesec august?) 251{3 Isp. sada B. Pick: "Die antiken Münzen von Dacien und Mösien", str. 24. i dalje.}, te je najmlagji datirani epigrafski spomenik ovog našeg kotara i one ceste, uz koju je nekoć bio postavljen. Koja je to cesta bila, nije za nas dvojbeno, pošto se kod hana Viteka (vidi niže str. 332.) sjeverno od Konjica, nagjoše četiri miljokaza; to je cesta, koja je od Narone preko Konjica i Ivana vodila u Sarajevsko polje{4 Ballif-Patsch: "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina", sv. I., str. 32. i dalje, zatim gore str. 305.}.◊312 Koji je bio pravac te ceste kod Konjica, o tome nam ne kazuje ovaj miljokaz ništa pouzdana, jer nije nagjen na svojem prvobitnom stajalištu, što se vidi iz gore razloženih prilika pod kojima je nagjen, pa još više iz toga, što su na njemu, naročito na odlomljenim mjestima nagjeni tragovi maltera (kreča), iz čega slijedi, da je odnesen sa ceste i da je upotrijebljen ko gragjevni materijal za neku zgradu, koja je valjda služila ko radionica klesara.
Slika 7.
Od pojedinih sitnijih nalazaka nagjoše se: mali brončani novac Constantiusa I., Cohen 1 451, iskopan ispod Mithrasovog svetišta u oktobru 1897., kad se je željeznička pruga proširivala, nadalje sesterac carice Faustine mlagje, Cohen 219, koji se našao na obronku "Ispod Vrtaljice" izmegju katoličke crkve i školske zgrade.
Spram dosadašnjih opažanja ležao je dakle za rimskog doba glavni dio varoši, ko što i sada, uz desnu obalu Neretve. Uz lijevu obalu Neretve mogao sam jedino na oranici Podnevici, vlasništvo Akifa Kadića, u blizini oružničke kasarne, konstatovati odlomke rimske cigle. Inače se još našao u blizini istočno-pravoslavne crkve izlizani sesterac cara Hadriana.
Narodni muzej u Zagrebu dobio je "iz Konjica" od fra A. Šaravanje surovo od bronca izragjenu brončanu statuetu, koju je S. Ljubić u "Vjestniku", godine 1879., str. 120. i dalje, tab. IV., sl. 1. ( = "Popis arheološkoga odjela nar. zemalj. muzeja u Zagrebu", str. 100., n. 1., tab. XIV., sl. 96.) opisao kao "prehistoričku Veneru". - "U Konjicu i okolini sabirao je prijašnji župnik Otac Andrija (Šaravanja) stari novac, koji je kasnije dospio u ruke svećeniku Pavlinoviću u Makarskoj" - bilježi M. Hoernes u "Archäologisch-epigraphische Mittheilungen", sv. IV., str. 43., primjedba 3.
Rimska naseobina konjička razvila se na epihoričkoj podlozi, jer iznad te varoši ima u dolini Bjele nekoliko gromila; iz Konjica ili okoline posjeduje naš muzej drahmu Apollonia (J. pl. Schlosser·, "Beschreibung der altgriechischen Münzen", I., str. 27., n. 3.){1 O značaju Konjica za srednjeg vijeka isp. Konst. Jireček: "Die Handelsstrassen und Bergwerke", str. 25., 30., 40., 80.}.
Homolje.
Zapadno od glavne skupine kuća ovog sela leži iznad vrela Krča i naselišta Ilije Jurića na vrhu brežuljka šikarom zaraslo zemljište, kojemu je ime "Gradina". Jedan dio tog zemljišta služi ko istočno-pravoslavno groblje. U blizini njegovoj dao je katolički župnik konjički godine 1895. kopati kamen za gradnju nove crkve pa su tom prigodom, kako su radnici pripovijedali dru Ć. Truhelki, otkriveni temelji neke gragjevine, dugačke i široke po 4 m, te se je tu našlo četrdeset otesanih kamenih ploča, oklesanih komada sedre i ovdje popisani nadgrobni spomenici, koji su s jednim svojim dijelom svakako stršili iz zemlje, jer se na njima dobro raspoznaje djelovanje atmosferilija. Dapače služi još i danas donji dio jedne od ovih nadgrobnih ploča kao bašluk-kamen na novom grobištu; ta ploča, koja proviruje iz šikarja ima s donjeg kraja nožicu i dosta istrošeno polje sa profiliranim okvirom.
Gragjevina, od koje je onaj otkopani kvadratični prostor bio tek jedan dio, bila je nesumnjivo monumentalna zgrada, što je dokazano ne samo jednim kamenim balvanom, sada upotrebljenom ko nadgrobni spomenik, već takogjer i drugim od nje potičućim i nastojanjem g. nadcestara M. Lipovčaka u zemaljski muzej dospjelim gra◊313gjevnim dijelovima. Od ovih posljednjih iznosimo u slikama 8.a. b i c jednu glavicu pilastera i dvije ploče od podloge. Kako na čitavom prekopanom prostoru nijesam našao ni najsitniji komadić cigle, to držim, da ta zgrada nije bila rimska, nego po svoj prilici crkva, u koju je uzidano rimsko nadgrobno kamenje ko gragjevni materijal. Da je ovo mjesto za srednjeg vijeka bilo naseljeno, to je zasvjedočeno onim grobištnim spomenicima, što leže na gusto u čitavim redovima uz kuću gore spomenutog Ilije Jurića.
Slika 8.a.
Slika 8.b.
Slika 8.c.
Tri grobna spomenika, prikazana na niže u slikama, odgovaraju u svemu karakteristici, izloženoj gore na str. 307.
Broj 1. Nadgrobni spomenik (slika 9.), visok je u cjelini 1.66, a onaj dio što viri iznad zemlje 1.49, širina mu je 0.70 a debljina 0.28 m. Na gornjem rubu nema rupe za usagjivanje zaglavka. U aedikuli, zaokvirenoj lukom, prikazani su roditelji sa dvoje djece: ispred majke kćerka, ispred oca sinčić. Majka je gologlava, kovrčasta kosa◊314 razdijeljena joj je po sredini; obje ruke položila je na ramena kćerke, odjevene visoko zapasanom tunikom dugih rukava. I majka je odjevena tunikom, preko koje je prebačen veliki naborani ogrtač, koji pokriva zatiljak, legja, ramena i laktove. Biće da je ovaj ogrtač identičan sa onom maramom za glavu na drugim relijefima (vidi gore str. 308.), koja je ovdje spuštena na niže, da se bolje prikaže lijepa frizura. To je mišljenje tim vjerojatnije, jer je otac, koji je desnu ruku položio na desno rame sinčića, odjeven u haljine, koje su bile običajne u ovom kotaru (vidi gore str. 308.). Lijevi lakat viri iz gornjih haljina. Haljine dječaka ne mogu se raspoznati. Povrh natpisa stavljena je u prječku koja dijeli oba polja formula D(is) M(anibus). Natpisno je polje istrošeno i pukotinama oštećeno, ali se ipak jasno razabire sadržaj natpisa, izuzevši navode o starosti djece i posljednji redak:◊315
Slika 9.
Aur(elii) Maxiimu[s] et Mandeta vivi fecerun[t] sibi et (Aureliis) Μagnae, def(unctae) an(norum ... et Maxim[i]n[o], def(uncto) an(norum) II..... Mislim da je ime žene do sada još nezasvjedočeno domaće ime.
Broj 2. Nadgrobni spomenik (slika 10.), visok 1.72, širok 0.685, debeo 0.285 m, s ostatkom nožice. Ma da je ovaj spomenik vrlo rastrošan, to se ipak vidi, da je vještije izragjen od spomenika pod brojem 1. i 3. Aedikulu zatvaraju korintski polustupovi, zabat je ukrašen u središtu gorgoneionom, dok su u postranim akroterijama upotrebljene, kako se čini maske. U poprsjima nastojao je umjetnik, što se vidi iz manje oštećenog muškog lika, da izrazi što veću sličnost. Žena je odjevena spram rimske mode sa stolom i pallom, koje se prihvaća desnicom u onom preko lijevog ramena na legja prebačenom dijelu. Haljine muža, koji je obadvije ruke stavio na grudi, razlikuju se od običajnog u ovom kraju odijela time, što na obim ramenima vidimo po jednu široku vertikalnu prugu; to nikako ne može da bude fibula, već je to svakako humerale od oklopa{1 Isp. M. pl. Groller: "Der römische Limes in Oesterreich", sv. II., str. 97. i 116. i dalje.}. Ovaj pokojnik bio je dakle vojnik ili što je vjerojatnije veteran. Po ovome se razjašnjava, zašto žena nosi haljine, koje ne odgovaraju domaćem kostimu. Po držanju lakata može se pomišljati na to, da je taj čovjek bio odlikovan sa armillaeima, ali se ne raspoznaje ovo odličje pa ni koje drugo,
Slika 10.
U natpisu, koji takogjer počinje sa D(is) M(anibus), slova su tako istrošena, da se ne može protumačiti.
Broj 3. Nadgrobni spomenik (slika 11.), visok 1.70, širok O.85, debeo 0.29 m, vrlo je istrošen, odbijen i na gornjem horizontalnom bridu kasnije uklesan. U središtu zabata, koji počiva na pilovima bez podloge i glavice nalazi se peterolista rozeta, od koje se povlači po jedan list na desno i lijevo u ćoškove zabata. Kutovi s obiju strana◊316 trokuta nijesu ukrašeni. Ma da je relijef u znatnoj mjeri oštećen ipak se vidi, da je nošnja prikazanih osoba, muža i žene. istovjetna sa onom, koja je u ovome kraju bila u običaju (vidi gore str. 308.). Muž i žena spustiše ruke uz tijelo.
Slika 11.
U polju za natpis nema slovima ni traga.
Broj 4. i 5. Dva posve analogna nastavka od osovljenih nadgrobnih ploča (slika 12. i 13.), koji se izmegju sebe razlikuju jedino po veličini; onaj prvi. slika 12., visok je 0.675, širok 1.025 a na donjem bridu debeo 0.26 m, dok su u drugog, slika 13., ove mjere: Ο.51, 1.022 i 0.205 m. Ovi nastavci bili su nasagjeni na ploče klinom, što se raspoznaje po dupljama na njihovoj donjoj strani. I ako su ti nastavci izdjelani od istog materijala ko nadgrobni spomenici, opisani pod brojevima 1. i 3., to su ipak pripadali drugim, do sada još nepronagjeniin monumentima.
Slika 12.
Slika 13.
Na glatkoj plinthi, otesanoj spreda i na obim stranama, leže dva lava, okrenuta jedan od drugog, koji okrenuše glave spram gledaoca, postavljajući svoje šape na glavu ovna. Izmegju lavova stoji goli krilati dječak, koji je desnu nogu prebacio preko lijeve. Glavu je taj dječak spustio na desnu stranu a naslonio se lijevim pazuhom◊317 na baklju sa dolje okrenutim plamenom, koju je prihvatio obim rukama. U Bosni i Hercegovini, za tim u području Lima, nije dosad bila zasvjedočena ova forma grupisanja lavova{1 Isp. A. Conze: "Römische Bildwerke einheimischen Fundorts in Oesterreich", sv. II., str. 8., tab. V.; - K. pl. Schneider: "Archäologisch-epigraphischc Mittheilungen", I., str. 160.; - F. Cumont, isto djelo. XVII., str. 25. i dalje; - Ladek-Premerstein-Vulić: "Jahreshefte des österr. archäolog. Institutes", god. 1901., dodatak, stupac 75.} u svezi sa glavama ovnova kao zaglavak sepulkralnih spomenika. Ovaj specialitet našeg kotara, koji se ponavlja u još jednom eksemplaru iz Podhuma (vidi niže str. 321.), valjaće nam dovesti u svezu sa Mithrasovim kultom, koji je ovdje bio rasprostranjen; to je učinio Cumont{2 Na ozn. mj. str. 26.; - isp. V. Kuzsinszky: "Jahresberichte des österr. archäolog. Institutes", II., dodatak, stupac 59.} i glede spomenika, gdje lav ždere glavu bika. Da je ovan isto tako ko što i vepar igrao ulogu u misterijama, to smo sasvim jasno razabrali iz relijefa Mithrasovog hrama u nedalekom Konjicu{3 Naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. VI., str. 193.. tab. XI.}.
Cerići.
Na trim parcelama seoskog kneza Jove Sudarušića, izmegju sebe rastavljenim malenim usedlinama, pronagjeni su u ovom selu 10. septembra 1901. ovi ostatci ovećeg mjesta:
Slika 14.
I(ovi) o(ptimo) m(aximo) Petroni Maximin(us) et Severus.
1. Na zemljištu "Munara" nailazi se pri oranju na zidine i odlomke od cigle.
2. Na oranici "Trebeda" nagjoše se osim ovakih ostataka još i oklesani komadi sedre, zatim jedan izlizani bizantinski bakreni novac.
3. Glavna tačka ove naseobine leži kraj kuće Sudarušića, jer se tu pojavljuju debele zidine, koje će potjecati od nekog hrama, pošto se tu našla niže opisana ara,◊318 koja je više godina bila uzidana u jedan ćošak Sudarušićeve kuće, dok ju nije godine 1897. oružnički stražmeštar S. Tomljenović nabavio za bosansko-hercegovački zemaljski muzej. To je balvanasta ara (Blockara) od bijelog kamena vapnenca (slika 14.), koja je s gornje strane vrlo jako, a s lijeve i otražnje strane nešto manje obijena. Prvobitne omjere mogu se ipak ustanoviti, izuzevši visinu, koja sada iznosi 0.74. Ara je gore široka 0.495, u sredini 0.435; debela je gore 0.295 a po sredini O.26 m. Spram toga je izbočina, koja se prostire i na obadvije nešto bolje otesane stranice, dosta neznatna. Lice ističe se jasnije, pošto je polje dolje i gore provigjeno sa dvjema nejednako udubljenim brazdama. Natpisna je ploha istrošena i mjestimice istrljana; s toga se interpunkcija ne raspoznaje sasvim pouzdano.
S donje je strane are udubljena rupa, dugačka 0.037, široka 0.028 i duboka 0.048 m; pogledom na ovo bio je dakle ovaj oltar, i ako već po svojoj težini dobro stoji, postavljen na podmetnutu podlogu. Spram toga nema sumnje, da je taj oltar bio smješten na živahnom mjestu, ili su na njemu obavljeni takovi bogoštovni čini, da bi se ovom prigodom kamen bio mogao pomaknuti. Za ovo mišljenje govori i to, što u natpisu nema zavjetovne (votivne) formule. Ara je upotrebljena za nekrvne žrtve; na to nas upućuje njezina malenkost pa i mjesto gdje je bila postavljena. Kako otražnja strana i obadvije postrane plohe ne pokazuju tragove od upliva atmosferilija, to ne može biti sumnje, da je ara stajala u pokrivenom prostoru. Naprotiv je njezino lice vrlo izlizano; kamen je dakle kasnije ležao horizontalno i to sa gore okrenutim natpisom.
Na početku drugog retka nalazi se vertikalna hasta, koja je nastala pometnjom klesara, jer se ona nikako ne može smatrati niti kao kakav pridjev Jupitra, ni kao zajednički prenomen Petronijâ. Klesar je početno slovo plemenskog imena P usjekao odviše daleko na lijevo, pa kad je zapazio ovu povredu pravila simetrije, ispunio je usjeklinu krečem, koji je kasnije ispao.
Pokojište.
Tamošnji stanovnik Pero Kalajdžija pripovijedao mi je, da je na svojem zemljištu zvanom Luke kraj Neretve češće nalazio odlomke od cigle. I ako sam to zemljište, zaraslo obilnom travom vrlo pažljivo pretražio, nijesam ipak našao ni najmanji ovakvi odlomak.
Koto.
Po kazivanju Osmana Agića nalazi se u predjelu "Kukavica" jedna gradina su ostatcima zidova a na njegovom zemljištu jedno crvkišće ( = crkvišće), dakle ostatci neke crkve.
Vratnica kod Lisičića.
Uspjelo mi je, da u tom selu, i to na oranici Alije Lihića pronagjem nalazište onog Mithrasovog relijefa, što je opisan u našim "Wissenschaftliche Mittheilungen", sv. IV., strana 252., isporedi str. 271. i što ga ovdje iznosim u slici 15.{1 Isp. F. Cumont: "Textes et monuments figur´s relatifs aux mystès de Mithra", II., str. 335., br. 234 bis, str. 470., br. 311.b.}. Ovo◊319 nalazište leži na obronku uz desnu obalu kraj željezničkog kilometra 64, te je posuto kamenjem od zida, koje je Alija vadio iz zemlje; ovom je prigodom nagjen i taj relijefni kamen. Položaj Mithrasovog hrama sličan je u mnogočemu s onim konjičkog mithraeuma. Relijefni kamen prenesao je neki katolički seljak u Podhum te je tu zazidan desno od ulaznih vrata župnikove kuće. To je 0.44 visoka i 0.565 m široka ploča od kamena vapnenca, koja se vrlo dobro održala do odlomljenog lika (Cautes) uz desni kraj oštećenog desnog Mithrasovog lakta te se nimalo ne razlikuje od običnog tipusa ovakih Mithrasovih spomenika. U pogledu natpisa na donjem rubu L. Antonius Menander Aphrodisieus [I]nvicto aug(nsto) v(otum) f(ecit) valja istaknuti, da slova A nemaju crtu po sredini, da u 1. i 2. retku nema interpunkcije i da je u riječi invicto onaj prvi I usječen kao L.
Slika 15.
Najbliže od ovog nalazišta dosad zasvjedočeno rimsko mjesto leži u Crkvini, dalekoj 1.5 km od Lisičića.
Lisičići.
Kad su u našim "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 266. i dalje objavljeni nadgrobni spomenici, što se nagjoše na zemljištu uz Neretvu, zvanom "Crkvina", moralo se pod brojem 4. istaknuti, da se još nije mogao pročitati natpis na jednoj ploči zbog toga, jer je vrlo istrošen. Ja ću sada na osnovu slike 16. izložiti, što mi je u tome pogledu uspjelo iza ponovnih pokušaja.
Ova ploča je 1.69 visoka, 0.67 široka i 0.29 m debela. S donje strane ima šiljak, odozgo rupu za nasagjivanje. Otražnja joj je strana hrapava, dok su one desno i lijevo nešto bolje oklesane. Lice je razdijeljeno na dva polja; u gornjem vidimo strmo zašiljeni profilirani zabat sa dva trokuta, u kojima se vidi po jedan dolje okrenuti delfin, koji upravo ždere polipa ili drugu morsku životinju.◊320
Unutar zabata prikazan je gorgoneion sa zauzlanom zmijom ispod brade. Čitanje natpisa oteščano je i time, Sto su. kako se čini, ligature obilno upotrebljavane.
Slika 16.
D(is) M(anibus).
A[e]l(ius)
........
........
..... Va[l]eri-
a[e], [q(uae?)] def(uncta est) [a]n(norum) VIIII
.......[p]a
r[e]n[tes] .....
.... fi[l]infe-
licissim[a]e
Obre.
Nadgrobni kamen, prikazan u ulici 17. a pohranjen sada u zemaljskom muzeju, izvagjen je iz potoka Rilovca. Stariji ljudi vele da je prije ležao na brdu Draganj iznad ovog potoka. Ispod ovog nalazišta provlači se preko oranica Stjepana Džalta i Pere Kavenja stara kaldrma, a kraj nje nalazi se u neposrednoj blizini groblje, koje se u čitavoj okolici zbog toga vrlo štuje "jer će ljudi i životinje, kad ne mogu puštati mokraću, odmah ozdraviti, čim obigju ili se provodaju oko ovog groblja".
Ova je grobištna ploča{1 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen". sv. IV., str. 271. Tamo navedena bilješka o ovom spomeniku osniva se na nepotpunim informacijama.} visoka 1.635, široka 0.725 i debela 0.30 m, a izdjelana je od bijelog kamena vapnenca te ima odozdo 0.21 visoki, 0.26 široki i 0.25 m debeli šiljak.◊321
Slika 17.
Postrane su plohe ponešto oklesane, dok je otražnja strana ostala neobragjena. Lice je na dva nejednako velika polja razdijeljeno bordurom od poredanih listova sa pravokutnom pločicom u sredini. U donjem, udubljenom, sa profiliranim okvirom provigjenom polju nije nikad bio uklesan natpis. Nije vjerojatno, da je na toj plohi bio natpis naslikan, već je valjda taj spomenik bio naručen za stanovitu osobu, ali se nije do kraja izveo. U Obrima ima i danas kamenoloma. U gornjem je dijelu izdubljena aedikula; njezini pilovi su nasagjeni, kako se čini, korintskim glavicama i nose izrezani luk (Archivolte). U toj aedikuli vidi se na odskok (debljina 0.10 m) izragjeno poprsje starijeg čovjeka, čije lice pokazuje, ma da je prilično oštećeno, individualne crteže. Položio je ruku, kao da govori, na grudi. Kosa i brada nakratko su podrezane. Jasno izdjelana odjeća opisana je u uvodu (vidi gore str. 308.). U kutićima kraj luka nalazi se po jedna rozeta. Sudeći po rupi, usječenoj s gornje strane imao je taj spomenik nasagjeni zaglavak, koji se nije našao.
Trusina.
Na glavici uz desnu obalu Seoničke rijeke leži iznad ovog sela "Crkvina", gdje se sada nalaze staje za stoku. Pretraživajući to mjesto nijesam na površini ništa našao, što bi opravdavalo tu narodnu oznaku.
Usred sela, zvanog
Seonica
nagjen je kraj srednjovjekovnih nadgrobnika jedan sasvim izlizani sesterc, koji se nalazi u sabirača starog novca Muharem-age u Ostrošcu.
Podhum.
Osim Mithrasovog relijefa, opisanog na str. 17. (slika 15.), nalazi se u ovom selu još i zaglavak od nadgrobnog spomenika, što ga prije mnogo godina uzidaše iznad jednih vrata tamošnje katoličke crkve. Gdje je taj kamen nagjen, to se je davno već zaboravilo. Kako su tu prikazana dva lava koji leže te su prednje šape položili na glavu neke sad već nejasne životinje, okrenuvši se spram gledaoca, to se ovaj zaglavak podudara s onima iz Homolja, što su prikazani u slikama 12. i 13.◊322 (vidi gore str. 316.). Iz Podhuma dobio je naš muzej denar Titia. Babelon 2, ali se nije moglo utvrditi, da li je taj novac upravo u tome selu nagjen.
Kostajnica.
Oranice uz desnu obalu rijeke Bukovice, pritočice Neretvice, zovu se Varošišće. Kamenje od zidina leži složeno u hrpe na megjašima pojedinih parcela, a kod oranja nagju se u zemlji odlomci od cigle i novci. Iznad sela leži kod izvora Krupica jedna gradina sa ostatcima zidova. Ispod ovog vrela pokazuju seljaci jedno mjesto, gdje je nekoć, kako vele, bila crkva.
Četvrt sata daleko od željezničke stanice Ostrožac, desno od jahaćeg puta u Podhum a uz lijevu obalu Neretvice, našao je na oranici
Barica,
vlasništvo Huse Zalihića iz Gorice, nadcestar M. Lipovčak iz Konjica godine 1896. spomenik, prikazan u slici 18. To je debela ploča od bijelog vapnenca, visoka 0.88, široka 0.51 i debela 0.45 m, od koje je odlomljen otražnji desni vertikalni brid i gornji ćošak. Na licu je u udubljenomu, dugoljasto pravokutnomu, uokvirenomu polju prika◊323zana Minerva. Božica stoji licem u 3/4 profila okrenuta na lijevo; kovrčasta kosa pala joj je s desne strane na rame. Uspravila se na desnu nogu, dok je lijevu ugnula u koljenu i nešto na stranu izbacila. Desnu ruku digla je visoko uz koplje, a ljevicu je spustila na rub ovalnog štita. Na glavi božice je kaciga sa trostrukom perjanicom. Odjevena je naboranim ehitonom i himationom, koji je prebacila preko lijevog lakta i noge. Na grudima raspoznaje se veliki gorgoneion s jakim krilima. Najveća uzvisina ovog relijefnog lika debela je 0.065 m. Surova je radnja dekorativno izvedena.
Slika 18.
Na desnoj stranici vidi se dobro izdjelano nekoć glatko, sada prilično oštećeno, 0.55 visoko i 0.20 široko polje, zapasano sa sviju četiri strana udubljenim okvirom.
U lijevu stranicu (isporedi sliku 19.) usječen je po čitavoj visini kamena žlijeb. a na gornjoj plohi rupa za metalnu zagvozdicu. Ove dvije udubine dokazuju, da ovaj spomenik nije stajao sam za sebe, već da je bio članak u čitavom redu slično izvedenih relijefnih kamenova (i to - sudeći po dobro obragjenoj desnoj stranici - ugaoni kamen), koji su izmegju sebe bili spojeni umetnutim otanjim pločama, isto tako visokim ali svakako mnogo širim. Ovakovo relijefno kamenje biće da je bilo poredano takogjer otraga i to počimajući kod Minervinog relijefa, jer na njegovoj otražnjoj stranici vidimo tragove žlijeba, dok se rupa za zagvozdicu ne raspoznaje.
Slika 19.
Svakako je potrebno da se na ovom nalazištu obavi iskapanje, jer se tu pod sigurno nalazi pod zemljom oveća sakralna gragjevina (hram, ara saepta ili nešta slična) božice Minerve ili cijele kapitolinske trijade, te je u toj gragjevini, i to u kakovoj balustradi, zagradi ili sličnom odjelku nekoć stajao ovaj opisani spomenik, koji je sada pohranjen u muzejskim zbirkama.
Boturović-polje.
U ovom mjestu u dolini Neretvice, udaljenom od oranice Barica oko pola sata, nagjen je prije nekoliko godina lijevo uz put što vodi u Podhum u šumici Ivana Kreše iz Trusine nadgrobni spomenik, na kojem je prikazana odrasla osoba sa djetetom.
Nalazišta Barica i Boturović-polje dovode na mišljenje, da se od rimske ceste kroz dolinu Neretve odvajao put, koji je duž Neretvice vodio u Podhum.
Ostrožac.
U novoj, prije jedanaest godina kraj ove željezničke postaje osnovanoj naseobini, koja se nekoć zvala Drnopolje, dok joj je sada ime Ostrožac, sve su parcele, počevši◊324 od vrta i oranice trgovca Pere Trogelića do preko zgrade za grijanje lokomotiva, posute odlomcima cigle. Od kolodvora na istok za jedan kilometar došlo se, kad se kopao sjeverni jarak, u dubljim od 0.50 do 1 m na mnogo gragjevno kamenje i žmurnjake (krovna cigla). Kad je rečeni Trogelić gradio svoju kuću, on je potrebni kameni materijal sabrao na svojoj oranici, pa je, kako sam kazuje, razrušio substrukcije oveće, čvrsto gragjene kuće te je početkom februara god. 1897. našao nadgrobni spomenik (slika 20.) i glavicu stupa (slika 21.). Zauzimanju gospodina L. Fedy-a, glavara željezničke postaje Ostrožac treba da se zahvali, što su ova dva komada došla u zemaljski muzej.
Slika 20.
Dis) M(anibus)
Aelis Rufo
et Tattuiae,
def(unctae) ann(orum) LX,
P. Ael(ius) Verus
parentibus p(osuit).
1. Šest odlomaka ploče od tvrdog bijelog vapnenca, koji se rnogoše dobro sastaviti. Nije se našao lijevi gornji ugao i lijevi obrub relijefne slike. Čitavi je spomenik prilično istrošen; visok je 1.59, a debeo 0.235 m, dok mu širina mjeri izmegju 0.70 i 0.73 m, jer su postrane plohe ko i stražnja sasvim surovo oklesane. Izmed udubljenog, 0.49 visokog i 0.43 m širokog, s profiliranim okvirom opasanog natpisnog polja nalazi se aedikula sa profiliranim zabatom, čiju uglagjenu gredu (architrav) nose korintijski polustupovi. U sploštenom polju isklesana su poprsja ostarjelih roditelja one osobe, koja je podigla taj spomenik. Portret majke stoji i ovdje (vidi stranu 307.) s desne strane očevog lika. Obi roditelji spustili su desne laktove, koji se jedino raspoznaju, niza tijelo. Relijef ima za nas tu vrijednost, što se iz njega jasno razabire naročito ženska◊325 nošnja. K onomu, što smo o tome napomenuli u uvodu na strani 308. valja mi dodati, da su uha ukrašena malenim mengjušama.
I odjeća muškarca jc tipična (vidi str. 308.), ali se upravo ko i u trećem relijefu iz Homolja (vidi str. 315.) razlikuje od našeg glavnog lika (str. 321.) samo time, što je jače istaknut nabor, što pada sa desnog ramena.
Usred zabata usječen je gorgoneion, kojemu je lice ispod brade opasano zmijama.
Kutići desno i lijevo od zabata ukrašeni su sa po jednim dolje okrenutim delfinom, koji ždere polipa, ribu ili nešto slična.
Čitanje natpisa nije nigdje sumnjivo, samo su interpunkcije i poprječne crte u slovima A i E ponešto izlizane.
Neobično za nas{1 Isp. sastavak od E. Le Blanta u "Revue archéologique". ΧΧIΧ., str. 347.} izvedeno je slovo F u drugom i četvrtkom retku, jer su oba horizontalna poteza zamijenjena polumjesecom, koji se ne dotiče vertikalne haste: Ic. Slično je izvedeno ovo slovo i na spomenicima iz susjednih Lisičića{2 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 267., sl. 36.}, iz Bjelemića{3 Isp. dalje str. 330.}, i iz Stražine u dolini Cetine{4 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. VII., str. 152., sl. 137.}.
U protuslovlju sa sinom nema Rufus prenomen; valjda je izostavljen, jer je sastavljaču natpisa bilo teško smjestiti prenomen pred ili iza Aelis.
Kad je spomenik postavljen bila je valjda već umrla samo majka, pošto se oznaka def. ann. LX može samo na nju odnositi.
2. Polovina 0.175 m visoke glavice (kapitela) od stupa od mekog, bijelog vapnenca, gore i otraga izlizana i istrošena. U jedan red nanizani listovi acanthusa modelirani su u plitko bez ikakvog razumijevanja; da slika bude bar nešto življa, usječene su dlijetom udoline po kutovima. Donja strana, kojom je glavica počivala na stupu, uglagjena je te je provigjena rupom za nasagjivanje.
Slika 21.
Ušće Rame.
S desne obale rijeke Rame tik uz mjesto gdje uvire u Neretvu, izbočio se sa sviju strana strmi greben, kojemu je ime "Gradac mala tovarnica". Na njegovom, gustom šikarom obraslom, uzanom i hridovitom vršku nalaze se sa sjeverne strane ostatci zidova, sagragjeni od lomljenog kamena u kreču. Ove su zidine vanredno oštećene◊326 jer su tu seljaci tražili blago. Kako se nigdje nijesu našli odlomci cigle, biće da su te zidine ostatci neke utvrde iz doba poslije Rimljana, koja je imala da zaštiti ovuda prolazeću cestu.
Ovaj samo za pješaka i konja podesni put vodio je iz Konjica niza Neretvu do ovog našeg Graca pa onda uz Ramu do Slatinske ćuprije, gdje se je dijelio u dva pravca: jedan koji je išao u Prozor, Bugojno i Travnik, a drugi u Jablanicu i Mostar. Na najvišoj tački ovog grebena sakriven je, kako seljaci iz okolice tvrdo vjeruju, u nekoj šćemerenoj magazi veliki kazan, napunjen do vrha zlatnim novcem. Ja bilježim to namjerice, jer nam se s nekih strana spočitavalo, da smo ovo s arheološkog gledišta silno važno mjesto dosad zanemarili.
Gornja Jablanica.
Kod mjesta gdje Doljanka uvire u Neretvu, diže se uz lijevu obalu nekoliko metara daleko od gvozdene ćuprije oniski zaravanak, čija se pošljednja izbočina zove Ankula, dok je njegovom otražnjemu dijelu, pokrivenomu oranicama, ime Gradac. Na izbočini Ankuli strše iz zemlje dobro obragjene kamene kocke, po kojima se može naslućivati, da je na ovoj s prirodnog gledišta upravo krasnoj tački nekoć stajala masivna gragjevina. Obronak Ankule prema Doljanki zove se "Banjice", ali se usprkos ovog imena tu ne nagjoše tragovi kakve bilo zgrade.
Gromila zvana "Gradačka glavica", koja leži ispod Ankule tik uz desni jarak ceste iz Jablanice u Ramu, raskopali su neki ljudi, koji tražiše u njoj blago; nijesam mogao saznati rezultat ovog pretraživanja.
Kad se je gradila c. i kr. kasarna vele da se je našao jedan novac cara Septimiusa Severa i da su radnici nabasali na kamene čunkove nekog vrlo starog vodovoda, koji su ali upotrebljeni za gradnju te se tako već ne može ustanoviti, iz kojeg doba potječu ove vodovodne cijevi.
Ribići.
Na parcelama zvanim Gromile i Široka u Ribićkom polju uz desnu stranu ceste, koja vodi iz Konjica u Ostrožac (kod kilometra 71.) nagje se gragjevno kamenje i odlomci od cigle. Neki seljak našao je ovdje žrvanj (gornji kamen ili gornjac) od ručnog mlina a narod pripovijeda, da je na tome mjestu u davnini postojala čaršija. Na lijevo od mjesta, gdje Ribićki potok ostavlja po njemu prozvanu dolinu, diže se vrlo strmo brdo, označeno na specijalnoj karti sa nadmorskom visinom 408 m, na kojemu leže prostrane zidine Ribićkog grada. S ovog se mjesta otvara krasan pogled po svoj okolici. Razasuti odlomci od cigle upućuju nas, da ta gragjevina ide u rimsko doba. Kojoj je svrsi služila ta zgrada i da li je to možda bila stražarnica, to bi se dalo utvrditi tek onda, kad bi se ovo šikarom zaraslo mjesto pročistilo i pretražilo. Narod veli, da su ovdje neki ljudi tražili zakopano blago i da su tom prigodom našli razne gvozdene predmete.
Na protivnoj strani od ovog grada diže se uz desnu obalu potoka strmi greben sa šiljkom, zvanim Čalma. Seljaci pripovijedaju, da na tom vršku takogjer ima kamenih zidina, no kako sam bio zaposlen drugim radovima, nijesam mogao ispitati, da li je osnovano to kazivanje.◊327
Radešine.
Kad se je pregragjivala stara turska cesta kraj kilometra 71.3 m, našao se u njezinom potpornom zidu niže opisani nadgrobni spomenik, koji je odmah prevezen u zemaljski muzej (slika 22.)
To je ploča od mekog bijelog vapnenca, visoka 1.445, Široka 0.62, a debela 0.26 m, koja je imala zasebno izragjeni zaglavak, na što nas upućuje ona na gornjoj plohi ove nadgrobne ploče usječena, 0.05 dugačka, 0.04 široka i 0.035 m duboka rupa, do koje s otražnje strane vodi okomito uklesani oluk za ulijevanje olova. Otraga i po stranicama obdjelana je ta ploča dosta surovo. Lice razdijeljeno je na dva polja; u donjem polju, opasanomu profiliranim okvirom nalazi se sada već izlizani i oštećeni natpis, ispod čijeg je posljednjeg retka ostao neispisan prostor, visok 0.29 m. Možda se je mislilo ovdje nastaviti natpis, ako bi još koji član porodice umro.
Slika 22.
D(is) M[anibus)
Aur(eliae) Ti[t...
Bricussa e[t]
mtatr[i] inf[elicissimae)
de[functae) [a]n(norum) LXXV
Gornje je polje pravokutno udubljeno te pokazuje u prilično sploštenom relijefu poprsja triju žena, jedne starice i dviju djevojaka. Sva tri lika spustiše desnicu niza tijelo; odjevene su istovjetno tunikom, karakterističnom haljinom ovog našeg kraja (vidi str. 308.).
Naprotiv su glave drugojačije ukrašene, pošto možemo na osnovu ovog relijefa i onog analognog na spomeniku iz Brčana (vidi niže dolje sliku 25.) konstatovati, da su djevojke hodale gologlave, dok su udate žene nosile na glavama maramu.
U natpisu je sve ono, što se je utvrdilo pomnjivim istraživanjem, crtanjem jasnije izraženo; ovamo ide i ime Bricussa, koje mi je bilo umaklo, kad sam prvi put progovorio o ovom natpisu u našim "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. IV., str. 271., sl. 41.◊328
Donji Čelebići.
Neposredno uz istočno-pravoslavnu crkvu stere se spram zapada veliko ispašište, na kojemu se pod zemljom nahode zidine i hrpe sabranog kamenja{1 Isp. V. Radimsky: "Die prähistorischen Fundstätten", str. 162.}. Mnogobrojni, posvuda razbacani odlomci od žmurnjaka svjedoče, da ostatci prostranih zidina potječu iz rimskog doba. Odavle je maknut onaj nadgrobni spomenik, kojeg su po svjedočanstvu usječene bilješke uzidali godine 1860. iznad ulaznih vrata rečene crkve{2 Isp. P. Bakula: "Schematismus topographico-historicus custodiae provincialis et vicariatus apostolici in Hercegovina", 1867.: "Čelebići trium arcium rudera habet et novam Schismaticorum ecclesiam, cuius supra maiorem portam est statua ex pulchro lapide sanctum indeterminatum repraesentans, qui dum latino stylo exaratus esset. Schismatici alioquin imperiti inepto instrumento orientalem statuae formam tribuendi praesumentes, ipsam haud parum deturparunt. Statua porro dicta tempore P. Michaelis Kobača in Donji Čelebići penes domum cuiusdam Haćim Arnautović, Schismatici e terra eruta est, quam ubi primum Kobača suadente sacra veneratione coli coeperunt quoad animalium infirmitates ceu prodigiosam experti sunt, hodieque experiuntur. Dolendum tamen ad pedes huius statuae latinas aliquas extantes litteras significatum non referre."}. Poprsje pokojnikovo pretvoriše u obojadisan portret nekog, za istočno-pravoslavnu crkvenu općinu zaslužnog seljaka, a latinski natpis nadomjestiše u najnovije doba ćirilovskim natpisom.
Prije ovih preudešavanja poštovao se taj rimski spomenik mnogo više nego danas, što se vidi iz ovog dogagjaja. Neki musliman uzidao je taj kamen u temeljni zid za svoju staju. Kad je govegja kuga udarila u njegov hajvan, on je smjesta izvadio tu ploču te ju odnese na mjesto, gdje ju je nekoć našao pa ju ondje postavi okomito. Ovdje je ploču vidio godine 1843. fra Martin Nedić te je taj franjevac u njezinom poprsju raspoznao lik prvomučenika sv. Stjepana{3 "Arkiv za povjestnicu jugoslavensku", 1857., str. 158.}.
Ovakove metamorfoze poganskih likova, s kojima se donekle može prispodobiti takogjer preudešavanje starih hramova u kršćanske crkve, zasvjedočene su po R. pl. Schneideru{4 "Archäologisch-epigraphische Miltheilungen", IX., str. 36.} i za druge krajeve rimske Dalmacije. Neke zanimljive primjere za to priopćiše u novije doba iz Italije W. Amelung{5 "Rölmsche Mittheilungen", 1897., str. 71. i dalje.} i S. Reinach{6 "Revue archéologique", 1901., str. 350. i dalje.}.
Iz sela Čelebića posjeduje naš muzej jedan denar: Babelon, Faunia 1.
Orahovica.
Saznao sam, da se u ovome selu na dva mjesta nagjoše odlomci rimske cigle:
1. Kraj utoka Ljutog potoka u Neretvu kod cestovnog kilometra 64.1 na mjestu "Slana voda", gdje je "Gromila Balića" pokrivena zidinama od rimskih zgrada; narod veli, da su to ruševine od starih hanova.
2. Na oranici Matiša Tomića uz cestovni kilometar 65., gdje ima srednjevjekovnih nadgrobnika.
Obadva ova mjesta leže tik uz obalu Neretve.
Dolina potoka Bjele.
U kratkoj dolini ovog potoka, koji uvire u Neretvu više varoši Konjica konstatovani su na četiri mjesta tragovi rimske naseobine, i to na lijevoj obali:◊329
1. U Jošanici na oranicama Stjepe Ljelo i Muje Prevljaka prigodom oranja; na desnoj strani doline:
2. u Madeškovićima, gdje je oranica Nikole Kesića uz lijevu obalu potoka Madeškovića (takogjer Kuti-potok) koji utiče u Bjelu, prevučena zidinama i upravo posuta odlomcima cigle i komadima sedre. Pripovijeda se, da su tu nagjeni i zemljani "čunkovi"; možda su to rimske cijevi za grijanje;
3. u Podvrabaču, gdje se isti predmeti u manjoj množini ponovno nagjoše na oranici Šćepana Alilovića;
4. na Gradini izmegju Podvrabaču i selišta Andrije Iveškovića Božića (ovo selište pripada selu Madeškoviću). Ova gradina leži na jednom bridu grebena, koji se izbočio iz dolina Vrabača i Bijele, te se sa nje može lijepo pregledati veći dio brda konjičkog kotara. Na Gradini raspoznaju se ruševine u više skupina poredanih zgrada, sagragjenih od sedre i lomljenog kamena. Kako u kreču nahodimo stučenu ciglu, imamo razloga držati da su to ruševine rimskih gragjevina. Pripovjedaše mi, da su seljaci prije više godina u ovim zidinama iskopali razno gvozdeno orugje{1 Nijesam mogao saznati, na koje se ruševine odnosi ono mjesto fra Bakule u njegovom "Schematismus topographico-historicus" od god. 1867., gdje veli na str. 123.: "Fert traditio in Biela Caesarem Diocletianum caulas animalium ferocium habuisse; interque multa ibidem aedificiorum extantia rudera, putant incolae quaedam insigniora cedesiam fuisse. Ex lapidibus sectis qui quondam in Biela aedificia constituebant, vulgo putant pontem constructum esse." Isp. O. Blau : "Reisen in Bosnien und der Hercegovina", str. 29. i dalje.}.
Borke.
Za ovo mjesto zabilježio je već Ph. Ballif, "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina", sv. I., str. 36.: da se u blizini oružničke kasarne nagjoše rimske cigle. Da se jasnije ustanovi ovo mjesto pripominjem, da se odlomci rimske cigle u velikoj množini nalaze izmegju oružničke kasarne, šumareve kuće i srednjovjekovnog groblja a na oranicama Mehe Agića, Blagoja Zupca, Omera Skorupana, Ivana Šinikovića i Riste Kukića.
Kašići.
U ovom selu, koje leži na desnoj obali Neretve na prostranom obronku, vide se na parceli, zvanoj "Kom" ruševine zidina{2 Isp. fra Bakulu, označeno djelo str. 124.}; ovdje se nagjoše stari novci. Nijesam imao vremena da pretražim to mjesto.
Glavatičevo.
Nadgrobni kamen CIL III 8489 = 12799 (isporedi Ballif, označeno djelo str. 63., tab. X., sl. 20.): D(is) M(anibus) s(acrum). Ael(ii) Pinnes et Temus parentes posuerunt filio pientissimo Pinnio, militi legionis secundes defuncto Bassianis annorum XXXII, nagjen je u Glavatičevu iznad grobišta na brežuljku Derneku, vidljivom već iz daljine. Sada je na tomu brežuljku katolička crkva, ispod koje leži uz desnu obalu Neretve tik uz cigansku mahalu sela Glavatičeva srednjovjekovno groblje, zvano "Crkvina". Tu strše iz zemlje dva antikna gragjevna kamena; jedan od njih je profilirana epistilna ploča. Na "Crkvini" ili u njezinoj blizini postojala je dakle bolje izvedena rimska zgrada. Iz Glavatičeva dobavio je naš muzej još i brončani novac Iulianusa. Cohen 1 73.◊330
Bjelemić.
U potoku zvanom Lučki potok našao je prijašnji bjelemićki učitelj Marko Hrgić niže opisani nadgrobni spomenik, koji je prvobitno svakako stajao negdje u blizini, jer taj potok ima vrlo kratki tijek i samo malo vode, koja nije kadra da nosi ili samo da pokrene ovako težak kamen.
Uz lijevu obalu stere se veliko srednjevjekovno groblje "Grkovine" a kraj desne obale izorao je Salko Tabak na svojoj oranici "Megje" sesterac Antoniusa Piusa, Cohen 1 702.
Spomenik je zauzimanjem g. C. Jakovljevića, upravitelja bjelemićke ispostave smješten u uredovnoj zgradi, jer se za sada zbog nepodesne cestovne sveze ne može prevesti u zem. muzej. - Visok je 1.02, širok 0.70, a debeo 0.485 m. Prednji gornji ćoškovi i lijeva donja strana natpisnog polja prilično su odlomljeni i istrošeni. Na obadvim postranim plohama stoji u udubljenim poljima na plinthi Attis sa dolje spuštenom bakljom. Otraga je kamen (vapnenac) hrapav, dok mu je gornja ploha glatko otesana. Natpisno polje jednostavno je uokvireno; vanjski prutići okvira ukrašeni su stiliziranim listovnim ornamentom. Slova su vrlo surova; slovo A nema horizontalne crte a glede slova F vrijedi ono, što je o njemu rečeno na strani 325.; interpunkcije nema.
Slika 23.
D(is) M(anibus)
P. Ael(io) Pro-
bo defun-
cto ann(orum)
IV
fi-
[lio f]ecit.
Iz Bjelemića posjeduje naš muzej još i ovo: denare Titusa. Cohen 1 47 i Septimiusa Severa, Cohen 142; novac Constantinusa I., Cohen 474; prstenastu fibulu od bronca, slika 24., sa promjerom od 0.033 m. Okrugla sploštena, 0.004 m široka stremenka ukrašena je s prednje strane urezanim potezima te ima izbačeni nastavak sa◊331 poprječnom gredom, gdje je zahvaćala brončana igla. Sve ovo darovao je muzeju gosp. Hrgić.
Slika 24.
Gosp. V. Zikmund, sudbeni tajnik u Krupi posjeduje novac cara Gordianusa III. i jednu Dyrrhachium-drahmu (Schlosser, "Bescheibung der altgricehischen Münzen" I., str. 55., br. 197.), koji komadi po svoj prilici potječu iz Bjelemića.
Kad sam pretraživao Bjelemićku dolinu, označiše mi još dva mjesta izmegju Odžaka i greblja Grkovine kao takova, kojima narod pripisuje historijsku važnost: brežuljak "Gradić", gdje se na površini upravo ništa osobita ne vidi i uzvisinu "Crkvine", pokrivenu srednjovjekovnim nadgrobnicima, ispod kojih izvire devet vrela. Iz ledine dižu se ovdje ruševine zidina.
Umoljani.
Od prilike 1.5 kilometara ispred ovog sela označava narod ko Crkvinu jedno mjesto, koje leži nedaleko potoka Rakitnice na jednom brdeljku iznad srednjovjekovnog groblja; tu strši iz ledine obragjeno kamenje. Predaja, da je ovdje nekoć bila crkva, svakako je vrlo stara, jer u Umoljanima stanuju samo Muslimani.
Iznad ljetnih koliba ovog sela, kojima je ime "Gornji Umoljani", diže se kratki, vrlo strmi, po sredini izvišeni greben, čiju spram doline okrenutu stranu zovu "Gradina". Istočna i južna strana te Gradine zaštićena je nasipom od zemlje, a zapadna strana, do koje se dolazi sa sedla, utvrgjena je ovakim nasipom i jednim iza njega položenim, sada razrušenim bedemom od prikupljenog i bez kreča složenog kamenja. Sjeverna strana pada okomito i nije zbog toga trebala nikakovog branika. Na neuravnjenom vršku Gradine održali su se tragovi čatrnje. Ova utvrda, koja brani dolinu i ulaz u nju, biće da je iz prehistoričkog doba, iz kojeg je naš muzej iz Umoljana dobavio drahmu Apollonia, Schlosser, označeno djelo str. 30., br. 51.{1 Isp. naše "Wissenschaftlichen Mittheilungen", sv. VI., str. 214., br. 7.}.
Džepe.
U ovome selu saznao sam, da se od prilike jedan sat daleko nalazi gradina sa tragovima zidina, no ja nijesam mogao zbog oskudice u vremenu onamo poći.◊332
Han Vitek,
uz desnu obalu Trešanice. Zapadno od ovog hana izmegju Podorošca i Brčana nagjoše se prigodom gradnje željeznice u zimi 1890./91. skupno četiri rimska miljokaza. Njihovo nalazište nikako se ne podudara sa mjestima, gdje su prvobitno stajali. Gdje treba ova posljednja tražiti, to se do sada nije moglo ustanoviti{1 Isp. Ballif-Patsch: "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina", 1., str. 33.. 64. i dalje.}. Tri miljokaza imadu ove natpise:
1. CIL III 10164: Divo Aug(sto).
2. CIL III 10165 (isp. str. 2173.): Imp(eratori) C. Iul(io) Maximino Pio Fel(ici) e[t] C. Iu[l(io)] Vero Maxmo nobilissim[o] Caes(ari) Aug(ustis) i
3. CIL III 10166 (isp. str. 2173.): Imp(eratori) Caes(ari) M. Iulio Philippo P(io) F(elici) Aug(usto).
Miljokaz pod brojem 1. odnosi se na Augustusa te je postavljen iza njegove smrti 19. augusta godine 14. poslije Hr. To je najstariji epigrafski spomenik konjičkog kotara.
Brčani.
Ispod ovog sela našao se, kad se je godine 1891. gradila željeznička pruga, nadgrobni spomenik slika 25., koji se sada nalazi u zemaljskom muzeju. To je ploča od mekog bijelog vapnenca, visoka 1.745, široka 0.78 i debela 0.30 m, sa hrapavom otražnjom i slabo obragjeniin postranim plohama. Ove posljednje imadu po jedno omanje usječeno mjesto, gdje je ploča metalnim štapovima bila učvršćena uz nešto drugo. Na gornjoj plohi nalazi se 0.085 dugačka, 0.06 široka i 0.05 m duboka rupa sa usječenim olukom za ulijevanje olova te je tu neki zasebni zaglavak bio nasagjen na ovu našu ploču. Iznad sasvim istrošenog i oštećenog natpisnog polja, obrubljenog profiliranim okvirom, nalaze se dva uzdužna četverokuta jedan povrh drugog sa polustupovima s obadviju strana, a u svakom od ovih polja isklesana su po dva poprsja s licem spram gledaoca. U gornjem su polju prikazani roditelji i to majka na desno od oca. Ona drži u desnici neki okrugli predmet a ljevicom je zagrlila svojeg supruga, koji je svoju desnicu s ispruženim prstima stavio na grudi. Da li i on drži nešto u ruci, ne može se raspoznati. Ispod majke smještena je kćerka; po valovitoj kosi i haljinama razlikuje se njezin lik od onoga njezinog brata. Ruke ove djece biće◊333 da su slično položene ko one u roditelja; to se ipak može konstatovati samo kod djevojke.
Odjeća je običajna (vidi str. 308.); pâs žena čini se da je zastrt desnim laktovima. Izgleda, da djevojka ima još i maramu, sličnu na šal, koju je prebacila na lijevo rame te ju drži desnicom.
Slika 25.
Od natpisa, po svoj prilici dosta dugačkog, sačuvali su se tek neznatni tragovi; u prvom redu D(is) M(anibus); u drugom redu Aur(eliae) V.....; u trećem redu [c]oniu(gi.....
Bradina.
Odavle je nabavio naš muzej osrednji novac Cohen 1 30 Constantiusa Gallusa.
