Ćiro Truhelka. Nešto o bosanskim solanama. GZM. Sv. 3. 1900. Str. 575-580.
◊575
Priopćio dr. Ćiro Truhelka.
Gosp. L. pl. Taloci (Thallóczy) iznio je u svojoj radnji o postanju imena Bosne ("Glasnik", 1889.) i onu Strabonovu vijest, po kojoj su se Autarijati, najsnažniji ilirski narod, borili sa svojim susjedima Ardiejcima radi slanih vrela, koja su izvirala na njihovoj granici. Ta slana voda izvirala bi osobito proljećem, a kada bi je nešto nagrabili slegla bi se sô nakon pet dana.
Ovi ratovi, što ih Strabo spominje, bili su u doba prije keltske invazije, jer su Kelti za svojih provala na Balkanu Autarijate sasvim raspršili te im nestaje spomena u povijesti, a Ardiejce potisnuše prema obali, gdje ih je Plinij nalazio u tek još malo centurija.
Prva keltska invazija vrsta se u V. vijek prije Hrista. Prema tome bilo bi to dokazom, da je već u prvoj poli prvog milenija pr. Hrista cvala u Bosni industrija proizvađanja soli, a njeni vlasnici bili su po Strabonu ušljed međusobnog ugovora Autarijati i Ardiejci.
Dr. pl. Taloci dokazuje u svojoj radnji, da su ta prethistorijska slana vrela ista, što ih danas u velike imademo u Tuzli, pak dovodi i današnje ime Bosna u vezu s tijem solima.
Tu svoju hipotezu, da je naime ime Bosna postalo od riječi "bos", zabilježene u Rosijevom albaneškom rječniku u značenju "slanice", napustio je međutim pisac, jer tu riječ nije nigdje drugdje nalazio. I ja držim, da ta riječ nije albaneška, jer dosele nijesam mogao naći ni u literaturi ni u živom govoru te riječi, a niti korjena "bos", da bi bio osnovom kojoj drugoj arnautskoj riječi. Nema sumnje da je ta riječ bossa nastala time, što se je pokvarila koja tuđa riječ, možda talijanska fossa.◊576
Da nađem tumač riječi Bosna nadovezao sam na stari naziv rijeke Bosne, koju Rimljani nazivahu Basante.
Ta je riječ složena od bas i ante; bas je istovjetno sa arnautskim mbas, a ono mb je poseban glas arnautskog jezika, koji i danas u Arnautluku različito izgovaraju. U Toska i Malisora čuje se jasno i m i b, u zapadnoj Albaniji izgovaraju m a b se ne čuje, u istočnoj opet čuje se tek b a m se prešutkuje.
Tako se ovo mbas izgovara i mas i bas, a znači za, iza. Da je taj glas, složen od dva konsonanta, bio i u staroilirskom jeziku, najbolji nam je dokaz, da ćemo za stari naziv rijeke Margus naći i varijantu Βαργοσ.
Drugi dio naziva jest ante, a nalazimo ga tek metatezom vokala u nazivu druge bosanske rijeke Neretve, koja se zvala Narenta.
Da se u te osnove vokali a i e izmjenjuju, dokazuje nam, da to nijesu od starine jasni vokali, već poluvokali, slični našemu ь, koji se također nadomješćivao bilo sa a ili sa e, i s kojima obiluje i današnji arnautski jezik. Osnova u toga ante ili enta glasila je dakle prvobitno ьntь ili etimološki ьnd, a ta osnova nalazi se u riječi nd-i, koja označuje osnovu ili lanac u tkanja i u glagola me nd (me end) = tkati, osnovati.
Da se pojam tkalačke osnove ili lanca prenaša često na nazivlje gorskih lanaca, dokazuju nam romanski i germanski jezici, a da se i drugi tkalački nazivi prenose na gorske formacije, dokazuje naša riječ greben, a njemačka "Kamm".
U našem slučaju ono ьnd označuje gorski "lanac" koji opasuje Neretvu, jer nar-ent znači "među ili blizu gorskog lanca" a bas-ent ono što je za "gorskim lancem"; dakle Basante nam označuje kraj, koji se nalazi s onu stranu istog gorskog lanca, koji opasuje Neretvu. Da je ta oznaka geografski posve tačna, o tom nema sumnje.
Ako dakle ime zemlje Bosne nije u savezu sa slanim vrelima, već je tek oznaka geografskog položaja, nema sumnje, da su slana vrela tuzlanska bila već u prethistorijsko doba poznata pražiteljima Bosne.
Nu u srednjem vijeku kano da usahnuše ova slana vrela, ili je narod na njih zaboravio, jer zaista ne nalazimo nigdje ni najmanjega spomena, da su tu varili sô.
Uspomena im se samo sačuvala u nazivu one župe, u kojoj se nalažahu ta slana vrela, jer je prozvaše "Soli". Ta župa obuhvaćala je kraj oko Spreče, današnji tuzlanski, kojemu je i današnje ime Tuzla tek turski prijevod sredovječnog naziva soli.◊577
Za srednjega vijeka trošila se u Bosni, Srbiji, Bugarskoj i u Arnautluku samo morska sô, a dubrovački trgovci za rana prihvatiše tu korisnu trgovinu te svojim karavanima dopirahu do u najzabitnija mjesta balkanskog poluostrva.
Produkcija i prodaja soli najstariji je državni monopol, koji se je do danas održao. Već spomenuti ratovi između Autariata i Ardieja dokazuju, da su se ti narodi borili oko tog slanog monopola, a u srednjem vijeku prisvajaše kruna pravo na taj monopol, te je iz njega vadila znatan dobitak.
U srednjem vijeku nije državno ustrojstvo još bilo tako napredno a da bi kruna bila kadra vršiti korisno svoja monopolna prava sama na svoj račun, već je ta prava obično za gotov novac davala kojemu zakupniku u najam. Gdje god je bio na Balkanu koji monopol ili kako regalno pravo, tu su bili Dubrovčani zakupnici, koji se već za rana osiguraše ugovorima za proizvađanje i varenje soli.
Najstarija opširna vijest o prometu soli u Bosni za srednjega vijeka sačuvala se iz god. 1253. Onda su Dubrovčani sklapali savezni ugovor sa bugarskim carem Mihajlom Asjenom protiv srpskog kralja Uroša. Pošto su se nadali, da će taj silni car savladati raški narod i protegnuti svoju vlast do obala Adrije, isposlovali su, da im je Asjen unaprijed potvrdio sve trgovačke povlastice, koje su u tim krajevima imali ili su željeli da ih postignu. I Asjen im obeća, da "po starom zakonu" od Drine do Neretve ne smije biti druge slanice do li u Dubrovniku i da se ne će smjeti prodavati u tim krajevima druga sô van dubrovačka, a za to da će od one soli, što ih Dubrovčani prodadu "raškim ljudima", plaćati caru polovinu čista prihoda. (M. 38.)
Iz ove listine razabiremo dakle, da su Dubrovčani u XIII. vijeku plaćali za zakupninu soli 50% čista prihoda i da u ono doba u Bosni nije bilo solane.
Ova potonja vijest nešto je sumnjiva, jer je lako vjerovati, da su Dubrovčani bugarskome caru, koji je sigurno bio nevješt bosanskim prilikama, mogli ustvrdnti, da u Bosni ni nema solane, te tako, ako vojna Asjenova uspije, osigurati monopol svojoj dubrovačkoj solani. Na osnovu tog ugovora bilo bi im lako isposlovati, da se dokinu sve druge solane.
Toj vijesti protivi se i činjenica, da se u onome kraju, koji se proteže zapadnim stranama balkanskog poluostrva, već za rana spominju četiri solane: u Dubrovniku, u Drijevima na Neretvi (danas Gabela), u Kotoru i u Sv. Srđu na Bojani u Zeti, a Vojvoda◊578 Vladislav, sin Hercega Stjepana tvrdi u jednoj listini izrično, da te četiri solane postojahu od starine. Pa da i ne imademo tog dokaza protiv tvrdnje Dubrovčana, ne bismo joj mogli već s toga razloga vjerovati, što bi se protivilo sredovječnim fiskalnim nazorima, kad bi se bosanski vladari svoje volje odricali tako važnog regalnog prava, kao što je monopol soli, koji je osobito bio važan po državu, gdje se je pučanstvo bavilo većim dijelom stočarstvom. Što više, da se poveća prihod solana, podigao je kralj Tvrtko I. 1382. u Dračevici kod Novoga u Konavlimga novu solanu, ali ju je dokinuo, jer joj se usprotiviše Dubrovčani na osnovu svojih privilegija. (M. 201.)
Takova solana, u kojoj se varenjem morske vode proizvađala sô i koja se je trgovcima u velike prodavala, nazivlje se u sredovječnim listinama slanica, solilo, solište ili naprosto sô. Najstariji naziv je "Kumjerak soli" od novogrčke riječi κομερκιον, a biti će da je to korumpirani latinski naziv za mercatum.
Sô se je prodavala na tovare, ili na spudove. Ovaj potonji naziv jamačno je srodan ruskomu pud, a da je vrlo star dokazuje nam to, što ga nalazimo već u god. 1198.—99.
Dubrovčani mjerili su sô također na cente ili kentenare, ali je dubrovački kentenar bio lakši nego bosanski. Iz jedne listine od god. 1406. doznajemo naime, da je cijena dubrovačkom kentenaru soli bila 44 perpera, dočim je drijevski kentenar soli stajao 66 perpera(II. 81.) ( = od pr. 97 for.). Bosanski kentenar dakle je teži ravno za po dubrovačkog, pa se za to drijevski spudovi često nazivahu i "veliki, debeli spudovi".
Zakupnina, koju dubrovački trgovci plaćahu za monopol soli davala se je kasnije u gotovu novcu, bez obzira na čisti prihod, a nama se sačuvala listina, iz koje razabiremo, da su zakupnici, sklapajući zakupni ugovor i od vladara zahtijevali stanovite garancije. Tom listinom nuđaju Dubrovčani Žive, Maroje i Martolica kralju, da će za tri godine zakupiti kotorsku solanu. Ime kralja pa i godina, u kojoj je listina pisana, ne spominju se, ali pošto ju Miklošić uvršćuje u XIV. vijek, nema sumnje da je pisana kralju Tvrtku, koji je i Kotorom vladao i u njem kovao novce. Ta trojica Dubrovčana nuđaju, da će za tri godine uzeti solanu u zakup i plaćati kralju na godinu 500 dukata zakupnine, nu kralj treba da im zajamči, da će svake godine svojim "Vlasima" prodati bar 10.000 tovara soli. Ako bi se desila godina, a da ne prodadu toliko, onda da nijesu dužni za onu godinu plaćati zakupa. (M. 246.)◊579
Pod kraj XV. vijeka, kada je Osmanlija zavladao Bosnom i Hercegovinom, postaviše još jednu slanicu u Novome u Konavlima. Na čelu te slanice bijaše amaldar hercegovačkog sandžak-bega. Da je to mjesto bilo prilično za slanicu, dokazuje nam, što je već Tvrtko htio da u Dračevici kod Novoga osnuje slanicu, i što su se Dubrovčani radi konkurencije često potužili kod porte. Oni istina nijesu mogli da se protive utemeljenju te slanice, ali su bar nastojali, da njihova trgovina soli ne štetuje odveć zbog turske konkurencije, koja se nije puno brinula za stare povlastice dubrovačke.
Najviše se tužili Dubrovčani, koji se zovu "haračnicima carevima", da amaldar novski ne prodaje samo sô, što ju proizvađa novska solana, nego kad je rasproda, da iz tuđine pod jeftinu cijenu kupuje sô i prodaje je pod svoju. Time se nanašala šteta dubrovačkim solanama, koje nijesu bile kadre da sô prodaju u bescijen pak su molili po više puta u sultana, da tomu učini kraj. Sultan Mehmed II. dvaput je pisao sandžak-begu hercegovačkom, a Bajazit jedanput, te mu naložio, da se u Novom ne smije prodavati druga sô van ona što se u Novome svari, a ako ne bi dostajalo, da je amaldar kupuje u Dubrovčana, a ne gdje drugdje. (M. 474., 475., 528.)
Ove primorske slanice srednjega vijeka kanda propadoše za Osmanlijske vlade, a mjesto njih opet proradiše tuzlanska vrela. Tu je narod crpao slanu vodu te ju u velikim gvozdenim tepsijama vario, dok se na dnu sô ne bi slegla i skrutnula. Taj postupak bijaše vrlo spor i mukotrpan, ali se je lako dobivala čista i dobra sô.
Osim ovoga postupka poznajemo i drugi, kojim se doduše dobivala sô slabije vrste, ali je se proizvađalo mnogo više, a uz manje troška.
Dubrovčanin Atanasija Đorđić, koji je po nalogu austrijske vlade u god. 1626. proputovao Bosnu te o tom svom putovanju podastro caru vrlo zanimljiv i kako se čini vjeran opis, spominje u njemu i postupak, kako se dobiva sô iz tuzlanskih slanica. Dok se finija sô, kako rekosmo varila u tepsijama, dobivala bi se krupnija u velikim, do dva ljudska boja dubokim rupama. Na srijedi tih rupa načinili bi golemu lomaču drva, ozidanu u obliku piramide te bi u nju nametavali uz klade i suho granje. Tu bi lomaču zapalili, a kada bi se dobro ražarilo, polili bi i nju i zemlju, koja je pasala jamu, slanom vodom.
Na vrelim duvarovima jame i na razgorenom granju brzo bi se isparila voda a osušena sô prihvatila bi se uza nje. Tu je dakako valjalo paziti, da se plamen i žar ne pogase, nego da uvijek uzmognu◊580 iznova planuti. Lijevajući tako slanu vodu sve dok ne bi ponestalo žara, sakupila bi se na dnu jame osušena sô u velikim grumenima. Ta sô istina da bijaše od ugljena i pepela mrke, kaljave boje, nu posve je dobro služila za marvu, koja ju je rado lizala.
Taj postupak sigurno je zanimljiv, a ne valja ga zamijeniti drugim primitivnim postupkom, koji je sastojao u tome, da bi od gusto spletena granja načinjali neku vrst sita, na koje bi polako kapajući naveli slanu vodu, te bi se ova brzo isparila, ostavljajući na pletivu skrutnutu sô. Ovaj postupak bio je tim brži, čim bi se više redova takvijeh sita polagalo jedno na drugo, tako da bi se isparivanje vode raširilo na što veću površinu, te je tako i brže išlo od ruke.
Danas ne treba tih primitivnih pomagala. Mašina ih je svuda zamijenila, a time tek postalo je moguće da se slanica posve savršeno crpe. Jedino uz takove mašine postaju ove slanice vrelom bogastva.
◊575
Nešto o bosanskim solanama.
Priopćio dr. Ćiro Truhelka.
Gosp. L. pl. Taloci (Thallóczy) iznio je u svojoj radnji o postanju imena Bosne ("Glasnik", 1889.) i onu Strabonovu vijest, po kojoj su se Autarijati, najsnažniji ilirski narod, borili sa svojim susjedima Ardiejcima radi slanih vrela, koja su izvirala na njihovoj granici. Ta slana voda izvirala bi osobito proljećem, a kada bi je nešto nagrabili slegla bi se sô nakon pet dana.
Ovi ratovi, što ih Strabo spominje, bili su u doba prije keltske invazije, jer su Kelti za svojih provala na Balkanu Autarijate sasvim raspršili te im nestaje spomena u povijesti, a Ardiejce potisnuše prema obali, gdje ih je Plinij nalazio u tek još malo centurija.
Prva keltska invazija vrsta se u V. vijek prije Hrista. Prema tome bilo bi to dokazom, da je već u prvoj poli prvog milenija pr. Hrista cvala u Bosni industrija proizvađanja soli, a njeni vlasnici bili su po Strabonu ušljed međusobnog ugovora Autarijati i Ardiejci.
Dr. pl. Taloci dokazuje u svojoj radnji, da su ta prethistorijska slana vrela ista, što ih danas u velike imademo u Tuzli, pak dovodi i današnje ime Bosna u vezu s tijem solima.
Tu svoju hipotezu, da je naime ime Bosna postalo od riječi "bos", zabilježene u Rosijevom albaneškom rječniku u značenju "slanice", napustio je međutim pisac, jer tu riječ nije nigdje drugdje nalazio. I ja držim, da ta riječ nije albaneška, jer dosele nijesam mogao naći ni u literaturi ni u živom govoru te riječi, a niti korjena "bos", da bi bio osnovom kojoj drugoj arnautskoj riječi. Nema sumnje da je ta riječ bossa nastala time, što se je pokvarila koja tuđa riječ, možda talijanska fossa.◊576
Da nađem tumač riječi Bosna nadovezao sam na stari naziv rijeke Bosne, koju Rimljani nazivahu Basante.
Ta je riječ složena od bas i ante; bas je istovjetno sa arnautskim mbas, a ono mb je poseban glas arnautskog jezika, koji i danas u Arnautluku različito izgovaraju. U Toska i Malisora čuje se jasno i m i b, u zapadnoj Albaniji izgovaraju m a b se ne čuje, u istočnoj opet čuje se tek b a m se prešutkuje.
Tako se ovo mbas izgovara i mas i bas, a znači za, iza. Da je taj glas, složen od dva konsonanta, bio i u staroilirskom jeziku, najbolji nam je dokaz, da ćemo za stari naziv rijeke Margus naći i varijantu Βαργοσ.
Drugi dio naziva jest ante, a nalazimo ga tek metatezom vokala u nazivu druge bosanske rijeke Neretve, koja se zvala Narenta.
Da se u te osnove vokali a i e izmjenjuju, dokazuje nam, da to nijesu od starine jasni vokali, već poluvokali, slični našemu ь, koji se također nadomješćivao bilo sa a ili sa e, i s kojima obiluje i današnji arnautski jezik. Osnova u toga ante ili enta glasila je dakle prvobitno ьntь ili etimološki ьnd, a ta osnova nalazi se u riječi nd-i, koja označuje osnovu ili lanac u tkanja i u glagola me nd (me end) = tkati, osnovati.
Da se pojam tkalačke osnove ili lanca prenaša često na nazivlje gorskih lanaca, dokazuju nam romanski i germanski jezici, a da se i drugi tkalački nazivi prenose na gorske formacije, dokazuje naša riječ greben, a njemačka "Kamm".
U našem slučaju ono ьnd označuje gorski "lanac" koji opasuje Neretvu, jer nar-ent znači "među ili blizu gorskog lanca" a bas-ent ono što je za "gorskim lancem"; dakle Basante nam označuje kraj, koji se nalazi s onu stranu istog gorskog lanca, koji opasuje Neretvu. Da je ta oznaka geografski posve tačna, o tom nema sumnje.
Ako dakle ime zemlje Bosne nije u savezu sa slanim vrelima, već je tek oznaka geografskog položaja, nema sumnje, da su slana vrela tuzlanska bila već u prethistorijsko doba poznata pražiteljima Bosne.
Nu u srednjem vijeku kano da usahnuše ova slana vrela, ili je narod na njih zaboravio, jer zaista ne nalazimo nigdje ni najmanjega spomena, da su tu varili sô.
Uspomena im se samo sačuvala u nazivu one župe, u kojoj se nalažahu ta slana vrela, jer je prozvaše "Soli". Ta župa obuhvaćala je kraj oko Spreče, današnji tuzlanski, kojemu je i današnje ime Tuzla tek turski prijevod sredovječnog naziva soli.◊577
Za srednjega vijeka trošila se u Bosni, Srbiji, Bugarskoj i u Arnautluku samo morska sô, a dubrovački trgovci za rana prihvatiše tu korisnu trgovinu te svojim karavanima dopirahu do u najzabitnija mjesta balkanskog poluostrva.
Produkcija i prodaja soli najstariji je državni monopol, koji se je do danas održao. Već spomenuti ratovi između Autariata i Ardieja dokazuju, da su se ti narodi borili oko tog slanog monopola, a u srednjem vijeku prisvajaše kruna pravo na taj monopol, te je iz njega vadila znatan dobitak.
U srednjem vijeku nije državno ustrojstvo još bilo tako napredno a da bi kruna bila kadra vršiti korisno svoja monopolna prava sama na svoj račun, već je ta prava obično za gotov novac davala kojemu zakupniku u najam. Gdje god je bio na Balkanu koji monopol ili kako regalno pravo, tu su bili Dubrovčani zakupnici, koji se već za rana osiguraše ugovorima za proizvađanje i varenje soli.
Najstarija opširna vijest o prometu soli u Bosni za srednjega vijeka sačuvala se iz god. 1253. Onda su Dubrovčani sklapali savezni ugovor sa bugarskim carem Mihajlom Asjenom protiv srpskog kralja Uroša. Pošto su se nadali, da će taj silni car savladati raški narod i protegnuti svoju vlast do obala Adrije, isposlovali su, da im je Asjen unaprijed potvrdio sve trgovačke povlastice, koje su u tim krajevima imali ili su željeli da ih postignu. I Asjen im obeća, da "po starom zakonu" od Drine do Neretve ne smije biti druge slanice do li u Dubrovniku i da se ne će smjeti prodavati u tim krajevima druga sô van dubrovačka, a za to da će od one soli, što ih Dubrovčani prodadu "raškim ljudima", plaćati caru polovinu čista prihoda. (M. 38.)
Iz ove listine razabiremo dakle, da su Dubrovčani u XIII. vijeku plaćali za zakupninu soli 50% čista prihoda i da u ono doba u Bosni nije bilo solane.
Ova potonja vijest nešto je sumnjiva, jer je lako vjerovati, da su Dubrovčani bugarskome caru, koji je sigurno bio nevješt bosanskim prilikama, mogli ustvrdnti, da u Bosni ni nema solane, te tako, ako vojna Asjenova uspije, osigurati monopol svojoj dubrovačkoj solani. Na osnovu tog ugovora bilo bi im lako isposlovati, da se dokinu sve druge solane.
Toj vijesti protivi se i činjenica, da se u onome kraju, koji se proteže zapadnim stranama balkanskog poluostrva, već za rana spominju četiri solane: u Dubrovniku, u Drijevima na Neretvi (danas Gabela), u Kotoru i u Sv. Srđu na Bojani u Zeti, a Vojvoda◊578 Vladislav, sin Hercega Stjepana tvrdi u jednoj listini izrično, da te četiri solane postojahu od starine. Pa da i ne imademo tog dokaza protiv tvrdnje Dubrovčana, ne bismo joj mogli već s toga razloga vjerovati, što bi se protivilo sredovječnim fiskalnim nazorima, kad bi se bosanski vladari svoje volje odricali tako važnog regalnog prava, kao što je monopol soli, koji je osobito bio važan po državu, gdje se je pučanstvo bavilo većim dijelom stočarstvom. Što više, da se poveća prihod solana, podigao je kralj Tvrtko I. 1382. u Dračevici kod Novoga u Konavlimga novu solanu, ali ju je dokinuo, jer joj se usprotiviše Dubrovčani na osnovu svojih privilegija. (M. 201.)
Takova solana, u kojoj se varenjem morske vode proizvađala sô i koja se je trgovcima u velike prodavala, nazivlje se u sredovječnim listinama slanica, solilo, solište ili naprosto sô. Najstariji naziv je "Kumjerak soli" od novogrčke riječi κομερκιον, a biti će da je to korumpirani latinski naziv za mercatum.
Sô se je prodavala na tovare, ili na spudove. Ovaj potonji naziv jamačno je srodan ruskomu pud, a da je vrlo star dokazuje nam to, što ga nalazimo već u god. 1198.—99.
Dubrovčani mjerili su sô također na cente ili kentenare, ali je dubrovački kentenar bio lakši nego bosanski. Iz jedne listine od god. 1406. doznajemo naime, da je cijena dubrovačkom kentenaru soli bila 44 perpera, dočim je drijevski kentenar soli stajao 66 perpera(II. 81.) ( = od pr. 97 for.). Bosanski kentenar dakle je teži ravno za po dubrovačkog, pa se za to drijevski spudovi često nazivahu i "veliki, debeli spudovi".
Zakupnina, koju dubrovački trgovci plaćahu za monopol soli davala se je kasnije u gotovu novcu, bez obzira na čisti prihod, a nama se sačuvala listina, iz koje razabiremo, da su zakupnici, sklapajući zakupni ugovor i od vladara zahtijevali stanovite garancije. Tom listinom nuđaju Dubrovčani Žive, Maroje i Martolica kralju, da će za tri godine zakupiti kotorsku solanu. Ime kralja pa i godina, u kojoj je listina pisana, ne spominju se, ali pošto ju Miklošić uvršćuje u XIV. vijek, nema sumnje da je pisana kralju Tvrtku, koji je i Kotorom vladao i u njem kovao novce. Ta trojica Dubrovčana nuđaju, da će za tri godine uzeti solanu u zakup i plaćati kralju na godinu 500 dukata zakupnine, nu kralj treba da im zajamči, da će svake godine svojim "Vlasima" prodati bar 10.000 tovara soli. Ako bi se desila godina, a da ne prodadu toliko, onda da nijesu dužni za onu godinu plaćati zakupa. (M. 246.)◊579
Pod kraj XV. vijeka, kada je Osmanlija zavladao Bosnom i Hercegovinom, postaviše još jednu slanicu u Novome u Konavlima. Na čelu te slanice bijaše amaldar hercegovačkog sandžak-bega. Da je to mjesto bilo prilično za slanicu, dokazuje nam, što je već Tvrtko htio da u Dračevici kod Novoga osnuje slanicu, i što su se Dubrovčani radi konkurencije često potužili kod porte. Oni istina nijesu mogli da se protive utemeljenju te slanice, ali su bar nastojali, da njihova trgovina soli ne štetuje odveć zbog turske konkurencije, koja se nije puno brinula za stare povlastice dubrovačke.
Najviše se tužili Dubrovčani, koji se zovu "haračnicima carevima", da amaldar novski ne prodaje samo sô, što ju proizvađa novska solana, nego kad je rasproda, da iz tuđine pod jeftinu cijenu kupuje sô i prodaje je pod svoju. Time se nanašala šteta dubrovačkim solanama, koje nijesu bile kadre da sô prodaju u bescijen pak su molili po više puta u sultana, da tomu učini kraj. Sultan Mehmed II. dvaput je pisao sandžak-begu hercegovačkom, a Bajazit jedanput, te mu naložio, da se u Novom ne smije prodavati druga sô van ona što se u Novome svari, a ako ne bi dostajalo, da je amaldar kupuje u Dubrovčana, a ne gdje drugdje. (M. 474., 475., 528.)
Ove primorske slanice srednjega vijeka kanda propadoše za Osmanlijske vlade, a mjesto njih opet proradiše tuzlanska vrela. Tu je narod crpao slanu vodu te ju u velikim gvozdenim tepsijama vario, dok se na dnu sô ne bi slegla i skrutnula. Taj postupak bijaše vrlo spor i mukotrpan, ali se je lako dobivala čista i dobra sô.
Osim ovoga postupka poznajemo i drugi, kojim se doduše dobivala sô slabije vrste, ali je se proizvađalo mnogo više, a uz manje troška.
Dubrovčanin Atanasija Đorđić, koji je po nalogu austrijske vlade u god. 1626. proputovao Bosnu te o tom svom putovanju podastro caru vrlo zanimljiv i kako se čini vjeran opis, spominje u njemu i postupak, kako se dobiva sô iz tuzlanskih slanica. Dok se finija sô, kako rekosmo varila u tepsijama, dobivala bi se krupnija u velikim, do dva ljudska boja dubokim rupama. Na srijedi tih rupa načinili bi golemu lomaču drva, ozidanu u obliku piramide te bi u nju nametavali uz klade i suho granje. Tu bi lomaču zapalili, a kada bi se dobro ražarilo, polili bi i nju i zemlju, koja je pasala jamu, slanom vodom.
Na vrelim duvarovima jame i na razgorenom granju brzo bi se isparila voda a osušena sô prihvatila bi se uza nje. Tu je dakako valjalo paziti, da se plamen i žar ne pogase, nego da uvijek uzmognu◊580 iznova planuti. Lijevajući tako slanu vodu sve dok ne bi ponestalo žara, sakupila bi se na dnu jame osušena sô u velikim grumenima. Ta sô istina da bijaše od ugljena i pepela mrke, kaljave boje, nu posve je dobro služila za marvu, koja ju je rado lizala.
Taj postupak sigurno je zanimljiv, a ne valja ga zamijeniti drugim primitivnim postupkom, koji je sastojao u tome, da bi od gusto spletena granja načinjali neku vrst sita, na koje bi polako kapajući naveli slanu vodu, te bi se ova brzo isparila, ostavljajući na pletivu skrutnutu sô. Ovaj postupak bio je tim brži, čim bi se više redova takvijeh sita polagalo jedno na drugo, tako da bi se isparivanje vode raširilo na što veću površinu, te je tako i brže išlo od ruke.
Danas ne treba tih primitivnih pomagala. Mašina ih je svuda zamijenila, a time tek postalo je moguće da se slanica posve savršeno crpe. Jedino uz takove mašine postaju ove slanice vrelom bogastva.
