Pretraži ovaj blog

Jelavić 1904b

Vjekoslav Jelavić. O dubrovačko-franceskim odnosima u god. 1756.-1776. GZM. Sv. 4. 1904. Str. 513-553.
◊513

O dubrovačko-franceskim odnosima u god. 1756.-1776.


Priopćio Vjekoslav Jelavić u Parizu.

Mi smo ovu našu radnju napisali isključivo na osnovi dokumenata, koje smo pregledali u arhivu franceskoga ministarstva inostranih djela i u arhivu pariške Narodne biblioteke. Sto se prvih tiče oni se nalaze pohranjeni u trima omašnim kutijama ili "Cartons consulaires de Raguse", u kojoj je sadržana prepiska franceskih konzula u Dubrovniku od početka 18. stoljeća do g. 1778. Što se tiče dokumenata o Dubrovniku u Narodnoj biblioteci, koje smo ovdje upotrebili, ti se dokumenti nalaze očuvani u jednoj kartoniranoj svesci, koja nosi naslov "Raguse", te je zavedena pod brojem 10.772 u katalogu odjela franceskih rukopisa (fonds français). Nema sumnje da bi trebalo, za svestrano rasvijetljenje dogagjaja, što su se zbili u periodi, koja nas ovdje zanima, proučiti i još druge izvore, naročito pak isprave sadržane u dubrovačkomu državnomu arhivu. Kako su naime franceski konzuli u Dubrovniku aktivno sudjelovali i to često kao zanimana stranka u sporu megju Franceskom i Dubrovnikom (u godinama 1756. do 1776.), bilo bi odveć naivno vjerovati u njihovu potpunu nepristranost i u posvemašnju objektivnost njihovih izvješća. Nama je ipak, zbog raznovrsnih razloga, bilo nemoguće poći na duži boravak u Dubrovnik i proučiti na mjestu dubrovačko arhivalno gradivo za povjest historičke periode, koju odabrasmo predmetom naše radnje. Megjutim, kako čujemo, dr. Lujo knez Vojnović pripravlja na franceskomu jeziku studiju o odnosima izmegju Dubrovnika i Franceske u 18. stoljeću, pa smo uvjereni, da će taj rad zaslužnoga pregaoca na polju diplomatske historije dubrovačke republike baciti jasno svjetlo na mnoga tamna mjesta i ispuniti mnogu prazninu ovoga skromnoga našega pokušaja. Uza sve to se nadamo, da će ova naša radnja, koja je u mnogom pogledu vijerna analiza spomenutih franceskih dokumenata, doprinijeti, da onaj dio naših čitalaca, kojima je franceski jezik nepoznat, posveti bar nešto pažnje jednoj stranci dubrovačke povijesti, koja je i u najpotpunijoj historiji Dubrovnika (mislimo Engelovu "Geschichte des Freistaates von Ragusa ") posvema neispisana.

Počamši od g. 1677. pa sve do g. 1756. franceski konzuli u Dubrovniku bijahu podanici dubrovačke republike. Posljednji Dubrovčanin, koji je obnašao čast franceskoga konzula bješe neki pop Skapić (u dokumentima Scapich). God. 1756. franceska vlada pronagje shodnim, da povjeri upravu jednom Francezu svoje konzularne agencije u◊514 Dubrovniku. Njezin izbor pade na Lemaire-a. koji je prije toga lijep niz godina službovao kao franceski konzul u raznim varošima na Istoku. On je bio vrlo vješt istočnjačkoj politici, pa kako je franceska vlada ubrajala i Dubrovnik u kategoriju istočnih skela, izbor se je Lemaire-ov bar prividnim razlozima mogao opravdati.

Novi franceski konzul u Dubrovniku bješe u najpotonje vrijeme konzulom u Alžiru. Na tomu je mjestu on pretrpio raznih neprijatnosti. Dej alžirski, kao i svi potentati krajeva, koje Francezi nazivahu skupnim imenom "pays Barbaresques", postupaše s izvanjskim konzulima na osobit način. Pošto su naime strane vlasti imale običaj, da prilikom dolaska novoga konzula šalju tim vladarima gusarskih država razne darove, potonjima je išlo u račun, da se konzuli što više mijenjaju, pa kad su smatrali, da je ovaj ili onaj konzul ostao dovoljno vremena kod njih, oni nastojahu, da ga na svaki način maknu s njegova mjesta. Pri tomu su se dakako služili sredstvima, od kojih se je u Evropi ako nikako, bar javno zaziralo. Tako se je dogodilo i s Lemaire-om. U početku njegova boravka u Alžiru, sve je išlo kao po tenanu. Dej Alija postupaše s njime vrlo ljubezno, te ga u poslanicama upravljenim franceskoj vladi hvaljaše kao čovjeka "pametna, razborita i iskrena"{1 Plantet: Correspondance des Deys d'Alger avec la Cour de France. (1579—1833), t. II.}. Ali malo po malo, što je Lemaire duže boravio u njegovomu dejluku, dej sve više ohladnjivaše prama njemu, dok ga napokon ne poče i otvoreno proganjati. Tako u svojim poslanicima u god. 1756. dej Alija, ili kako se on potpisuje "jadni Alija", neprestano preklinje francesku vladu, da ga riješi Lemaire-a, koga on sada opisuje kao "frivolna čovjeka" i "velikoga spletkara". On je išao tako daleko, da je franceskoga konzula na koncu bacio u robijaški "bagno". Franceska se je vlada sada odlučila, da makne Lemaire-a s njegova mjesta i da ga spremi za konzula u Dubrovnik.

Ne će biti zgorega, da iznesemo i sadržaj instrukcije, što ju je Moras, franceski državni tajnik za mornaricu, spremio Lemaire-u pred njegov polazak na novo mjesto. Ta instrukcija glasi doslovce: "Dubrovačka je republika malena i nema odveć velike važnosti za Francesku; ali zaslužuje ipak, da joj se s trgovačkoga gledišta posveti izvjesna pažnja. Do sada je u tomu pogledu Franceska izvukla odatle vrlo malu ili bolje nikakvu korist i pokušaji, koji su bili učinjeni da se franceskoj pomorskoj trgovini otvori novi put na Istok ostadoše bez uspjeha. Dubrovnik je silno napredovao s obzirom na razvitak njegove mornarice; ali je taj napredak u tolikom nerazmjeru s njegovim faktičkim silama, da je pala na njega sumnja, da pozajmljuje svoje lagje susjednim državama. Broj Francuza, nastanjenih u Dubrovniku vrlo je neznatan. Potonji se još uz to prilično hrgjavo ponašaju i umjesto solidarnosti megju njima vlada razdor. Oni se nadalje neprestano tuže, da ih Dubrovčani ne gledaju prijaznim okom i da ih svakojakim šikaniranjem nastoje odstraniti iz svoga grada. D. Herculès{2 Tako se zvaše jedan franceski trgovac iz Marselja nastanjen već više godina u Dubrovniku.}, koji posjeduje više mašte nego li suda, dao je u svojim mnogobrojnim izvješćima pojam o važnosti Dubrovnika za francesku trgovinu. Treba sada uvjeriti dubrovačku vladu, da je u njezinomu interesu da se u Dubrovniku razvije tugja trgovina. Ona je u početku rata (izmegju Franceske i Engleske) nastojala, pod izlikom zlo shvaćene neutralnosti, da spriječi francesko pomorstvo, pa se je pri tomu služila raznim marifetlucima, te je čak molila papu da intervenira njojzi u prilog kod franceskoga kralja. Nego kako se Franceska ne pokaza nimalo raspoloženom, da udovolji njezinim zahtjevima, ona obeća na koncu da će učiniti po volji Njegovom Veličanstvu.◊515

"U koliko nam je poznato megju Dubrovnikom i Franceskom ne postoji nikakav ugovor ili konvencija, a nije nam poznat niti carinski cijenik dubrovački, pa niti način, na koji Dubrovnik postupa sa stranom trgovinom. Njegova zavisnost od Porte mogla bi služiti podlogom za pretpostavku, da se i u tomu gradu poštuju običaji, koji vladaju po ostalim istočnim zemljama. Isto nam tako manjkaju pouzdani podaci i upute za prepoznavanje dubrovačkih lagja, kakovi postoje megju ostalim pomorskim državama, a kojima je svrha, da se izbjegne svim mogućim zloupotrebama, iznenagjenjima i pometnjama.

"Dubrovačka republika je valjda privržena Franceskoj; ona svakako nastoji da nas o tomu uvjeri{1 Franceski ministar čini očito aluziju na razne poslanice dubrovačko vlade franceskomu dvoru, u kojima se uvijek ističe "nepokolebiva vijernost i privrženost" Dubrovnika Franceskoj. To nije spriječavalo Dubrovčane, da često izražavaju istodobno slična čuvstva i neprijateljima franceskoga kralja.}… Megjutim kako su Dubrovčani čeljad gipke hrptenjače, okretni i lukavi, koji u poslovima uvijek okolišaju (étant souples et avisés et remplis d'astuce et de detour dans les affaires), dobro će biti, da novi konzul udesi svoj rad prama ovom njihovomu harakteru."{2 Ovaj sud o Dubrovčanima ne iznenagjuje nas kod Franceza. Potonji su u istinu već odavna smatrali Dubrovčane kovarnom i spletkarskom čeljadi. Tako n. pr. u jednoj depeši franc. poklisara Aramont-a, upravljenoj iz Jedrena kralju Franji I. 4. maja 1547., franc. diplomat priča, kako su Dubrovčani, na glas o bolesti franc. kralja, odmah skovali i rasturili lažnu vijest o njegovoj smrti. Poklisar pripisuje to izopačivanje istine "zlobi, koju odavna Dubrovčani imaju u svom želudcu" (malice que de longtemps les Ragusais ont dans leur estomac).}

Lemaire stiže u Dubrovnik 17. marta 1758. Odmah drugoga dana po svomu dolasku on zatraži audijenciju u rektora, koji ga vrlo lijepo primi. Njegov predšasnik Skapić uvjeravao ga je, da je s posjetom kod kneza zadovoljio svim zahtjevima etikete, ali Stella, diplomatski agent napuljskoga dvora, povjerljivo saopći svomu novom drugu, da ga je Skapić obmanuo i da mu još treba tražiti audijenciju u Maloga Vijeća, koje predstavlja pravi savjet republike i kojemu on treba da preda svoju vjerodajnicu. Konzul učini po Stellinim naputcima i bi primljen u Malomu Vijeću, gdje ga nakon prigodnih poklona rektor oslovi istim riječima, kojim se je služio, kad ga je novi franceski konzul prvi put pohodio. Kasnije ćemo imati priliku vidjeti, kolike je sve poteškoće prouzrokovalo ovo pitanje o cerimonijalu megju Dubrovnikom i Franceskom.

U svomu prvom izvješću iz Dubrovnika, datiranom 3. aprila 1756., novi konzul se tuži, da mu nije bilo moguće naći stana. Gragjani su naime gradili kuće isključivo za svoju porabu, pa ih nije bilo nikako moguće skloniti, da ih izdaju u najam strancima. Trebalo je, veli konzul, da mi senat svojim auktoritetom priskoči u pomoć, pa da mi nabavi stan. Megjutim to je pitanje bilo samo provizorno riješeno i konzul se u svojim kasnijim depešama često povraća na nj, tužeći se na dubrovačku vladu, da ga potajnim rovarenjem nastoji spriječiti, da ne dogje do udobna i prikladna stana.

Konzularni ili diplomatski zbor, koji je Lemaire zatekao pri svomu dolasku u Dubrovnik, sastojao se je od napuljskoga i austrijskoga konzula. Neki zanatlija vršio je pak službu malteškoga konzula.

U svojoj depeši od 16. aprila Lemaire hvali u velike napuljskoga zastupnika, koji mu se je stavio odmah i dragovoljno na raspoloženje, te mu dao vrlo opširna uputstva o dubrovačkim navadama. Naprotiv megju austrijskim konzulom, nekim popom Milišićem, rodom Dubrovčaninom i novim franceskim konzulom došlo je odmah u početku do potajnoga trvenja, kojim su se naravski hitri Dubrovčani izdašno koristili.◊516

Austrijski konzul bješe se naime požurio, da indirektnim putem obavijesti Lemaire-a, da se nada, da mu potonji ne će poricati prednjačtva. To pitanje o prednjačtvu (preseance); na koje se još i danas mnogo obazire, bijaše u prošlim stoljećima od prvostepene važnosti, te je često dalo povoda nemilim i sablažnjivim incidentima megju diplomatima staroga režima. Lemaire traži od svoga ministra tačne upute o tome, kako da postupa u ovoj stvari. On smatra tim više nužnim, da mu se jasno odredi, kako da se vlada, što je i njegov napuljski kolega bio u potonje vrijeme dobio naslov diplomatskoga agenta i što mu je njegova vlada izrićito naložila, da prednjači franceskomu konzulu. "Dubrovački se plemići, završava Lemaire, čude ovoj pretenziji napuljskoga dvora." Vjerovatno je, da su Dubrovčani posmatrali sa zanimanjem ovo takmičenje inostranih konzula i njihovu borbu o prvenstvo; ali nema ipak sumnje da su se oni držali skroz neutralno, želeći jedino izvući kakovu korist iz ovoga suparništva predstavnika stranih vlada. Oni su u tome slijedili samo svoju tradicijonalnu politiku.

Ne može se reći, da je imenovanje novoga franceskoga konzula bilo poćudno dubrovačkoj vladi. Svi ostali konzuli, napuljski i austrijski, bijahu rodom Dubrovčani, koji su se u saobraćaju s dubrovačkom vladom pokazivali vrlo podatljivim i uslužnim. To je bio i slučaj s predšastnikom Lemaire-ovim Skapićem, koji je u svojoj susretljivosti prama vlastima republike išao do skrajnjih granica, gotovo do servilnosti. Dubrovačka je vlada zazirala od konzula stranoga porijekla naročito s toga, što se je bojala, da se u Dubrovniku ne ugnijezdi tudjinski upliv. Neobično ljubomorna na svoju unutarnju slobodu, ona je brižno otklanjala sve, što joj se je činilo, da bi moglo povrijediti tu slobodu ili oslabiti njezin sopstveni auktoritet. U tome ona nije baš imala potpuno krivo, jer svjetska povijest pruža mnogo primjera o premoći tugjinskoga upliva kao uzročnika rasklimanja unutarnjega ustroja jedne države i samoga njezinoga rasula. Osim toga su se Dubrovčani bojali, da se s tugjincima ne uvuku u njihov grad i svakojake novotarije, pogibeljne za patriarhalni režim, po kojemu se je Dubrovnik već toliko stoljeća vladao. I ova bojazan ne bijaše neosnovana, jer, kako ćemo kasnije vigjeti, s dolaskom novoga franceskoga konzula koincidira i velik razdor megju dubrovačkim plemstvom, razdor koji bijaše doveo u ozbiljnu opasnost opstanak državnih uredaba. Bilo bi doduše neumjesno ustvrditi, da je franceski konzul bio glavni faktor ovih unutrašnjih razmirica, ali mislimo, da nećemo biti baš daleko od istine, ako kažemo, da je on mnogo doprinio njihovomu razdoru.

Dubrovačka vlada nije naravski mogla zapriječiti da versailles-ki dvor ne postavi u Dubrovniku za konzula svoga podanika. Naprotiv, u poslanici upravljenoj tim povodom franceskoj vladi, opa se prečinja, kao da ju je ta odluka neobično obradovala. U stvari pak se već spremaše na to, da pokaže novome konzulu, neka ne misli, da može postupati s Dubrovnikom, kao s kakovom franceskom kolonijom. Ali, bojeći se otvorenoga konflikta, ona se pri tome laćaše sićušnih sredstava, pravih uboda igle, koji mogahu samo razdražiti osjetljivost konzulovu, a da mu ipak ne dadu razloga, da se tuži na njihovu hotimičnu i proračunanu zlu namjeru.

Slijedeći će incidenti u ostalom najbolje ilustrirati ovo ponašanje Dubrovčana spram novoga franceskog konzula:

Prije nego što će stići u Dubrovnik lagja, koja je nosila konzula, zaustavi se na otoku Lastovu. Kako potonji ragja dobrim vinom, Lemaire odluči, odmah po svom dolasku u Dubrovnik, dobaviti odatlen 500 staklenaka vina u namjeri, da ih pošlje na dar svomu prijatelju Villefond-u, franceskom ministru u Veneciji. Ali dubrovačka◊517 vlada obavijesti konzula, da će tomu vinu biti zabranjen ulaz na njezino zemljište, pošto samo domaća vina uživaju slobodu trgovanja i uvoza u Dubrovnik. Otok Lastovo bijaše pak smatran u tomu pogledu tugjim krajem. (Lastovo je u istini imalo poseban položaj. Ono se je vladalo po svojim zakonima, a nijednomu Dubrovčaninu nije bilo dopušteno posjedovati nepokretnina na tomu otoku.) Ali Lemaire ne htjede podnipošto usvojiti ovo shvaćanje dubrovačke vlade. On se pozivaše na prava i na povlastice, što ih, naročito na carinarskom području, uživahu konzuli na Istoku. Tako se on izrazi pred Ranjinom, članom Maloga Vijeća, koji ga je bio pohodio u ovomu poslu. Nakon što se je posavjetovao o tomu sa ostalim članovima vlade, dubrovački vlastelin izjavi konzulu, da je izvršno vijeće, želeći se pokazati susretljivim prema predstavniku Franceskoga kralja, pristalo, da prekrši zakon i da mu dozvoli slobodno dopremiti vino s Lastova, ali da on to ima smatrati izuzetkom i pogodnošću. Konzul opet sa svoje strane ne htjede zaostati na polju kurtoazije za dubrovačkom vladom, tim više, što nije imao volje da, upirući se odveć na svoje pravo, dade o sebi nepovoljan sud i da se prikaže odmah u početku svoga rezidiranja u Dubrovniku kao nepomirljiv i oporan čovjek. Zato on bezodvlačno spremi po jednomu čovjeku 500 staklenica na Lastovo s naručbom, da kupi za nj vino. Progje čitav mjesec dana, a vina nema. Napokon konzul primi staklenice — prazne, kako ih je bio i poslao. Lemaire je kasnije doznao, da je onomu čovjeku, koga on bješe poslao na Lastovo, bilo od dubrovačke vlade potajno zabranjeno, da izvrši konzulovu naručbu.

Još jedna ne manje karakteristična anekdota.

Na istočnim vratima Dubrovnika nedaleko od carinarskoga ureda ima svod, a pod tim svodom klupa, na kojoj običavaju sjediti dubrovački gospari. Kad se potonji tu nalaze u razgovoru, niko od pučana ili seljaka ne smije se primaći klupi, već se u znak poštovanja drži podaleko, tako da se vlastela mogu mirno i slobodno razgovarati. Stranci, nada sve pak Turci i Mlečani, malo haju za taj običaj. Megjutim, kad je novi franceski konzul došao u Dubrovnik, bi mu povjerljivo saopćeno, da plemići neće podnipošto dopustiti, da kogod od njegove družbe ili službe sjedne na onu klupu. To je u velike razljutilo konzula, koji se u depeši svojoj vladi tuži, da dubrovačka gospoda nastoje na svaki način da ponize franceske podanike, nastanjene u Dubrovniku, koji se bave trgovinom, "pa zaslužuju, da ih se poštiva ne manje od samih plemića."

Kako se vidi, novi konzul nije bio oboružan s dovoljno flegme i filozofije da odolijeva ovim malo ozbiljnim šikanama, koje je on prikazivao kao prave napadaje na dostojanstvo franceskoga naroda. Ovo raspoloženje konzulovo mora se u neku ruku pripisati utjecaju trgovca Herculès-a, koji je sâm više puta bio došao u sukob s dubrovačkom vladom, pa nije imao nikakva razloga, da bude prijazan potonjoj. Konzul je suviše bio neko vrijeme kod njega na stanu. Hercules je na svaki način dražio konzula protiv Dubrovčana, o kojima je govorio kao o iskonim neprijateljima svega, što je francesko. Taj upliv marseljskoga trgovca opaža se već u prvim depešama konzulovim. Lemaire je naime bio zaboravio onu stavku njegovih instrukcija, u kojoj je upravo riječ o tome Herculès-u, i u kojoj se o njemu veli, da ima više mašte nego li suda. Mi bismo rado dodali više strasti, jer je on spadao u kategoriju ljudi, koji nastoje, da sve podvrgnu svojim ličnim interesima, pa ako im nije učinjeno po volji ili ako njihovi posli ne uspijevaju kako bi htjeli, onda su oni gotovi da čitavi svijet okrive, da se je protiv njih urotio. Novi konzul je imao dakle krivo, jer nije primao s nešto više rezerve Herculès-ove informacije i jer je posmatrao na Dubrovnik kroz◊518 naočari čovjeka, čija mišljenja bijahu skroz pristrana. Doduše Lemaire se brani, kao da bi se u svojim izvješćima inspirirao podacima, primanim izključivo od Pavla Herculès-a. On se pozivlje kadšto i na napuljskoga konzula, koji da mu je jednom prilikom rekao, da se od Dubrovčana neda ništa postići bez sile. Ta je izjava učinila na nj tim dublji utisak, što je sam Stella bio rodom Dubrovčanin, te je morao vanredno dobro poznavati narav svojih zemljaka. Prva depeša Lemaire-ova, u kojoj se novi konzul ozbiljno tuži na postupanje dubrovačke vlade, jeste od 30. jula 1758. On veli, da Dubrovčani upotrebljuju sva moguća sredstva, da spriječe razvitak Franceske trgovine u njihovomu gradu. Za svoga predšasnika Skapića kaže, da je posvema žrtvovao Franceske interese, te da je svoju uslužnost prama dubrovačkoj vladi bio dotle dotjerao, da je senatu čitao pisma, što ih primaše od svoga ministra. Toj svojoj depeši konzul bješe priložio izvješće iz pera Pavla Herculès-a, u kojemu potonji ovako crta neraspoloženje dubrovačke gospode prama Francezima:

Protu-franceska stranka ima prevlast u dubrovačkomu senatu. Ta se stranka sastoji od sedmero braće Sorga prozvanih "Debbo", koji uz to imaju toliko pristaša, da poput pravih tirana vrše neograničenu vlast u republici. Jedan od glavnih njihovih pristaša je Savino Pozza, koga Herculès zove "najpodlijim i najglupljim" (le plus vil et le plus borné) čeljadetom u Dubrovniku. Za ostale pak veli, da su ljudi bez mrve značaja, koji bi postali "Englezi, Francuzi ili Turci", kako im naime narede njihovi vogje. Stranka, prijazna Francezima, toliko je opet zastrašena od svojih protivnika, da se ne usugjuje javno isticati svojih simpatija. Glavni članovi te stranke jesu Marin i Antun Sorgo, Rafo i Nikola Gozze, Mato Ghetaldi i Nikola Bona. Glavno sredstvo, kojim se dubrovačka vlada služi da zapriječi Francezima, da se ne nastane u Dubrovniku ili da ih prisili da ostave ovaj grad, sastoji se u nastojanju oko toga, da im neda doći do stana, pa kako raspolaže sa svojim podanicima kao sa svojim robljem, ona im potajno zabranjuje, da iznajmljuju svoje kuće Francezima. Herculès priča, kako je on sam htio kupiti kuću u društvu s trgovcem dubrovačkim Petrom Remedelli, pa kako je senat njegovoga ortaka bio zbog toga osudio na smrt, od čega ga je megjutim spasilo posredništvo nekih visokih ličnosti, koje se bjehu za nj zauzele.

Franceski konzul potvrgjuje sve navode ovoga izvješća, sastavljena u obliku pravoga rekvizitorija protiv dubrovačke vlade, izuzam afere Remedelli-eve. On veli, da je potonji bio okrivljen, da je zajedno s Herculès-om kriomčario solju, zločin, koji je bio strogo kažnjen u Dubrovniku.

Lemaire pripovijeda nadalje, da su ga već u početku njegova boravka u Dubrovniku dubrovački plemići i gragjani bez razlike ignorirali. I on to njihovo držanje pripisuje tajnim napucima dubrovačke vlade. Jedina osoba (izuzam dakako njegovih sunarodnjaka), koja dolažaše k njemu, bijaše neki bosanski pop dum Miho, koji, kaonoti turski podajnik, se nije bojao zamjeriti se senatu. Megjutim dubrovački nadbiskup, potajno upućen od vlade, zabrani pod prijetnjom teške duhovne kazne popu Mihu svako daljnje općenje s franceskim konzulom{1 Taj se je pop bio opet pojavio u konzulovoj kući, ali ovaj bijaše sada na oprezu, jer mu je bilo povjerljivo dojavljeno, da je Savino Pozza bio potkupio dum Miha, kako bi doznao konzulove tajne.}. Konzul veli, da Turci i Mlečići postupaju s Dubrovčanima à coups de baton (udarcima batine) i da na taj način postižu od njih sve što traže. On savjetuje svojoj vladi, da se ugleda u njihov primjer i da se pokaže energičnom prama Dubrovniku. On dodaje, da će Dubrovčani raditi, da ga svakako maknu iz Dubrovnika i da će svojim intrigama uspjeti, da pribave zaštitnika◊519 i posrednika u samoj kraljevoj okolini, pa zato moli ministra, da ga uzme pod svoje okrilje.

Konzul se u svojoj potonjoj pretpostavci nije varao i mi ćemo malo dalje vidjeti, da je dubrovačka vlada zbilja poduzela ozbiljne korake u svrhu, da ga ukloni s njegova mjesta.

Nego pokraj podataka lične naravi u Lemaire-ovoj prepisci ima mnogo pojedinosti, koje je konzul bio doznao u Dubrovniku i o kojima on informira svoju vladu. Tako on bilježi sve što se tiče razvitka dubrovačke trgovine. On javlja, da Dubrovčani vuku znatnu korist iz vagjenja koralja na malim ostrvima pokraj Rodosa; te ako njihova trgovina ima prednost nad ostalim narodima, koji trguju s Turskom, da to treba donekle pripisati i malom novcu{1 Taj se novac zvaše "vižlin". Njime se Dubrovčani služahu u prometu s istočnim narodima.}, što ga oni kuju u Dubrovniku, a koji prolazi po čitavom Istoku. On veli da će nastojati doznati sve, što se tiče kovanja toga novca, te malo kasnije šalje u istini svojoj vladi opširno izvješće o tomu predmetu. Tada se ragja, ne znamo da li na pobudu konzulovu ili njegovoga ministra, ideja o potrebi, da se sklopi trgovački ugovor s Dubrovnikom. Ova će osnova biti oživotvorena tek nekoliko godina docnije, ali iz konzulove depeše od 5. juna 1759. razabiremo, da je Lemaire učinio već u to doba prve korake kod dubrovačke vlade u navedenoj svrsi. Konzul ne kaže, kako je dubrovačka vlada primila njegove razloge, ali smo uvjereni, da mu ona ili nije ništa odgovorila, ili mu je navela zapreke, zbog kojih joj nije moguće o toj stvari ozbiljno raspravljati. U ostalom jedan od najjačih argumenata, koji je znala prizvati u pomoć, bješe trajanje rata megju Franceskom i Engleskom, koji joj je diktirao neutralno i rezervirano držanje. Pored trgovačkoga, trebalo je naime sklopiti i plovidbeni ugovor, u kojemu bi Dubrovnik bio morao učiniti raznih koncesija Franceskoj. To bi ga pak nesumnjivo dovelo u nepriličan položaj prama Engleskoj, s kojom su Francezi upravo vodili na moru i u svojim preko-oceanskim naseobinama strašan rat. Dubrovčani su pak imali tim manje razloga da se zamjere Engleskoj, što je, kako čitamo u Lemaire-ovoj depeši od 10. aprila 1759., engleski poklisar u Carigradu bio malo prije toga spremio dubrovačkoj vladi notu, u kojoj ju opominjaše, da strogo poštuje pravila neutralnosti i da ne ugagja nijednoj od dviju ratujućih stranaka "ako ne želi na se navući srdžbu njegovoga dvora". Konzulu nije poznat odgovor dubrovačke vlade, ali ga nije teško zamisliti{2 Iz konzulove depeše od 11. decembra 1759. doznajemo, da se je dubrovačka vlada bila obratila engleskomu admiralitetu, moleći ga, da dade nalog svojim ratnim lagjama, da štede dubrovačke, brodove. Engleska je vlada odgovorila, da će to rado učiniti uz pogodbu, da dubrovačke lagje ne krše zakona i propisa neutralnosti.}. Svakako, čas ne bijaše zgodan za malu dubrovačku republiku, da potpisuje s Franceskom trgovački i plovidbeni ugovor.

U to doba dubrovačka republika bijaše poslala u Carigrad dva izaslanika - Bonu i Sorga. Lemaire upotrebljuje tu priliku, te piše Vergennes-u, franceskom poklisaru kod Porte, da su ta dva plemića vogje protu-franceske stranke u Dubrovniku i da će za sigurno spletkariti protiv Franceske u Carigradu. Mi ćemo ipak ovdje — onako nuzgred natuknuti, da je postupanje Vergennes-ovo s Dubrovčanima bilo skroz različito od postupanja Lemaire-ova. Dočim je naime franceski konzul u Dubrovniku nastojao u prvomu redu uvjeriti Dubrovčane o svojoj moći i auktoritetu, te im je pri tome umio kadšto i pokazati zgrčenu pijest, Vergennes je, prema tradiciji, usvojenoj franceskom ambasadom u Carigradu, uzimao dubrovačke interese u zaštitu i podupirao u mučnim časovima njihova poslanstva. Vergennes se je uvijek pokazivao dobrim pri◊520jateljem Dubrovčana i kasnije, kad ga je kralj imenovao svojim ministrom inostranih djela, dubrovačka se je vlada često na nj obraćala, uvjerena unaprijed, da će njezine molbe biti uslišane. U razmirici, koja se je bila zapodjela megju dubrovačkom vladom i konzulom Lemaire-om poklisar je bez svake sumnje stajao na strani prve, te su njegova izvješća morala mnogo doprinijeti tomu, da Lemaire bude maknut sa svoga mjesta.

U konzulovoj korespondenciji nalazimo dvije epizode, koje doduše ne spadaju, strogo uzevši, u okvir ove naše radnje, ali su ipak vrlo zanimljive, pa zaslužuju da ih navedemo :

U svojoj depeši od 8. oktobra 1759. konzul priča, kako se u Dubrovniku nalazi neki stranac, koji se izdava za hrvatskoga plemića; ali uza sve to taji svoje pravo ime, rod i cilj svoga putovanja. Neki mletački pukovnik bješe preporučio ovoga neznanca konzulu. Lemaire je pak bio indirektno saznao, da je taj stranac porijeklom Rus. Napokon mu je potonji sam povjerio, da je u istini pukovnik u ruskoj vojsci i da je došao pregovarati s crnogorskim vladikom, s kojim se je bio upoznao u Rusiji. "Ti su Crnogorci — veli konzul — grčko-istočnjaci (grecs) iz Albanije, narod surov, divlji i razbojnički, kojega još niko nije mogao ukrotiti." Megjutim, unatoč svega njegovoga raspitkivanja, konzulu ne pogje ipak za rukom otkriti pravu svrhu putovanja tajinstvenoga Rusa, čije ime navodno bijaše Stjepan Pučkov. Prije nego što će stići u Dubrovnik, potonji se bijaše zaustavio u Trstu i u nekim dalmatinskim varošima, gdje je trošio silan novac, što je dakako odmah pobudilo sumnju u Mlečana. Konzul smatra, da je taj Rus kakov tajni agent petrogradskoga dvora i da je poslat u Crnu Goru s misijom, da potakne Crnogorce na rat protiv Turaka. Već od vremena Petra Velikoga Rusija se je služila Crnogorcima kao sredstvom za izvagjanje diverzija korisnih njezinim vojničkim operacijama protiv Turaka. Pojava onoga ruskog oficira u Dubrovniku i njegov put u Crnu Goru, da se dogovara s vladikom, navela je dakako franceskog konzula na misao, da Rusija nešto snuje protiv Turske. Dogogjaji u Crnoj Gori zauzimaće od sada prilično važno mjesto u prepisci franceskih konzula u Dubrovniku.

Lemaire je imao o dubrovačkoj državi vrlo slabo mišljenje, pa ju i smatraše faktičnom pokrajinom Turske. Da naturi to svoje mišljenje i franceskoj vladi, on joj priča u depeši od 28. septembra 1760. slijedeći incident, pridajući mu lično neku osobitu važnost: Na jednim vratima Dubrovnika stoje dva časnika{1 Zvahu se "omini". Njihova se je služba sastojala u pobiranju posebne daće na robu, koja se je iz Turske uvozila u Dubrovnik i iz Dubrovnika u Tursku. Oni imagjahu i pravo jurisdikcije nad turskim podanicima u Dubrovniku. Nakon Požarevačkoga mira Turska je imenovala emine i po svim važnijim mjestima mletačke Dalmacije.} bosanskoga paše. Oni primaju izvjesne daće udarene na robu, te istodobno vrše dužnost sudije u parnicama koje zanimaju trgovce iz Turske u Dubrovniku. Ovi časnici još prije konzulova dolaska bjehu ponastojali, da se u Dubrovniku sagradi turska džamija. Bosanski ih paša živo pri tomu podupiraše; ali Dubrovčani uspješe, da pomoću franceskoga poklisara u Carigradu osujete ovu osnovu. Stvar se je dakle svršila po želji Dubrovčana. Megjutim konzul opazi na svoje veliko čudo, da svakoga dana neki turski mujezin izlazi na jedno uzvišeno mjesto i pozivlje vijernike pet puta dnevno na molitvu. Konzul dolazi do zaključka, da se ovaj spoljni znak javnoga vjeroispovijedanja ne razlikuje bitno od povlastice, da se sagradi džamija. Lemaire je želio saznati, od kada postoji ovaj običaj u Dubrovniku, pa je od svakoga dobio odgovor: odavno; ali mu niko ne htjede odrediti tačno datum njegova postanka. On pak uvjerava, da taj običaj nije nipošto posto◊521jao prije njegovoga dolaska u Dubrovnik i da je uveden najviše pred godinu dana. Pozivljući se na muslimanske teologe, koji tvrde, da sve zemlje, u kojima se može javno kujisati, pripadaju sultanu, Lemaire izvodi, da je Dubrovnik mogao bez predhodne objave rata biti pripojen turskoj carevini. "Zaštita, što ju dubrovačke lagje uživaju u Turskoj" završava franceski konzul svoje subtilno razlaganje "i naslov podanika turskih, pod kojim su Dubrovčani označeni u raznim carskim fermanima, izdanim u tu svrhu, doveli su ovaj narod u odnošaj tako uske zavisnosti spram Timske, da se ne bi trebalo nipošto čuditi, da vremenom postane prava raja, poput Vlaške i Moldavske." Franceski konzul prosto zaboravlja, da su se Dubrovčani čisto iz političkoga oportuniteta nazivali u izvjesnim prilikama turskim podanicima. Oni su za to svoje samoodricanje i žrtvovanje ličnoga ponosa, dobivali golemih povlastica u svojim trgovačkim odnosima s osmanskim carstvom. Njihovi poslanici, odregjeni da ponesu danak u Carigrad, bijahu imenovani po čitavu godinu unaprijed, a to za to, da mogu pustiti bradu i izaći pred sultana, kao pravi podanici pred svoga gospodara. Ali su oni donosili iz Carigrada privilegija, koji dozvoljavahu Dubrovčanima, da u velikom stilu razviju po Istoku svoju pomorsku i suhozemnu trgovinu i na kojima im druge, mnogo veće države zavigjahu. Megjutim mi nanosimo nepravdu konzulovoj inteligenciji, pretpostavljajući kod njega ovako grubo nepoznavanje temeljnih principa dubrovačke diplomacije na Istoku. Naprotiv ona njegova gornja kazuistička argumentacija i istovjetovanje Dubrovčana s običnom turskom rajom nije drugo ne pokušaj, da ponizi i omalovaži Dubrovnik u očima franceske vlade.

Da se vidi, kako je sustavno franceski konzul nastojao odmagati Dubrovniku pri svomu dvoru, iznijećemo još suštinu njegove depeše od 14. decembra 1759. U toj svojoj depeši konzul naime spominje, kako je cesar, želeći nagraditi Dubrovnik za usluge učinjene Karlu VI. u vrijeme rata s Franceskom (rat za španjolsko nasljedstvo), bio ga oprostio godišnjega danka od 500 dukata, koji Dubrovčani plaćahu za zaštitu, koju im Habsburška kuća pružaše. Konzul veli, da za ovu carsku milost Dubrovčani trebahu blagodariti zauzimanju jednoga njihova zemljaka, generala u austrijskoj vojsci. "Nego kako trajanje rata u Evropi namiče državama goleme novčane žrtve" insinuira konzul dalje "pa kako je Austrija saveznica Franceske, te bi bilo dobro skloniti ju, da traži od Dubrovnika da nastavi plaćanje danka, koje je bilo carskom milošću samo privremeno prekinuto." Konzul čak i računa da bi svota, što ju predstavlja zaostatak danka, neplaćenoga u periodi od 50 ili 60 godina, iznosila kakovih 300 hiljada franaka.

Megjutim ovo pitanje o potrebi, da Dubrovčani plaćaju i dalje danak Austriji, najmanje se tiče franceskoga konzula u Dubrovniku, pa je zaista čudnovato, da ga on dotiče u svojoj službenoj korespondenciji. On to u ostalom regbi i sam osjeća, pak da opravda svoju neumjesnu revnost, nastoji da uvjeri svoju vladu, kako su uslijed neplaćanja spomenutoga danka i interesi Franceske, kao no ti saveznice austrijske, ozlijegjeni. Njegova je namjera bila jedino da škodi Dubrovniku.

U svojoj depeši od 15. januara 1761., Lemaire, osokoljen valjda time, što je njegov dotadanji rad naišao na odobrenje franceske vlade, nastavlja svoju kampanju protiv Dubrovnika. On se tuži, da dubrovačka vlada nastoji svakom prilikom, da izigra "pravo utočišta", koje proističe iz načela nepovrjedivosti njegovoga stana. Pod pravom utočišta (droit d'asyle) razumijeva se pravo, priznato diplomatskim agentima, da mogu zaštititi od sudbenoga i redarstvenoga proganjanja sve one, koji traže utočišta u njihovoj kući. Ta je povlastica posljedica takozvane fiktivne eksteritorijalnosti, po kojoj se◊522 naime kuća dotičnoga diplomatskoga agenta smatra tugjim zemljištem, na kojemu javni organi države, u kojoj je diplomatski agent ovjerovljen, ne smiju nipošto bez njegovoga predhodnoga i izričitoga ovlaštenja uredovati. O dosegu prava utočišta vladaju, uslijed pomanjkanja stalnih i dobro utvrgjenih pravila, različita mišljenja. U istinu, dočim teoretičari nastoje da to pravo prošire, vlade gledaju, da što većma stijesne njegovo vršenje. Danas se, pri primjeni toga prava, čini razlika megju zločincima obične vrste i političkim krivcima. Prvi se u istinu ne mogu koristiti tim pravom, te ako neko, nakon što je počinio kakav obični zločin, potraži utočišta u kući diplomatskoga agenta, dotični je dužan izručiti ga teritorijalnim vlastima. Što se pak tiče zločinaca političkih, nepovrjedivost stana diplomatskoga agenta štiti ih od proganjanja domaćih vlasti. To je općenito primljena moderna teorija o t. zv. "pravu utočišta". Ipak se ne dozvoljava, da diplomatski agenti mogu zlorabiti tu svoju povlasticu te se ne dopušta, da njihov stan postane ognjištem političke agitacije ili da se u njemu kuju zavjere protiv sigurnosti treće države. U potonjemu naime slučaju ima vlada zemlje, u kojoj dotični diplomatski agent rezidira, pravo da uskrati imunitet njegovomu stanu.

Franceski se konzul do duše ne tuži, da dubrovačka vlada direktno vrijegja imunitet njegovoga stana; već samo, da tobože poprima mjere, koje njegovomu "pravu utočišta" oduzimlju svaku djelotvornu snagu, te ga čine skroz iluzornim. On navagja u svojoj depeši slijedeći primjer:

Neki stolar bješe udario zaušnicu jednomu čizmarskomu pomoćniku. Na pritužbu roditelja potonjega stolar je bio uhvaćen, ali dok su ga redari vodili u tamnicu, njemu pogje za rukom, da im izmakne iz ruku i da se skloni u franceski konzulat. Dubrovačke vlasti, ne usugjujući se provaliti u konzulov stan i silom izvući odatlen krivca, obećaše potonjemu, da će mu počinjeni prekršaj biti oprošten, samo ako izagje iz kuće franceskoga konzula i zatraži u roditelja onoga šegrta oproštenje. Stolar povjerova ovim riječima i ostavi svoje zaklonište; ali netom bi na polju, kad ga redari zgrabiše i odvukoše u uze, gdje bi zakovan u gvožgja. Ova prekomjerna strogost, kojom je bio kažnjen jedan tako mali prestupak, imagjaše jedino svrhom, da uvjeri svakoga Dubrovčanina o opasnosti, koja mu prijeti, ako bude tražio utočišta u franceskomu konzulatu. Konzul nadodaje, da su u tajnoj sjednici, u kojoj se je raspravljalo o ovoj stvari, peterica senatora, čija su mu imena poznata, izjavila, da treba na svaki način zapriječiti, da se u prostomu puku ne uvriježi mišljenje, e franceskomu konzulu pripada pravo, da dubrovačke gragjane uzimlje u zaštitu i da vršenjem "prava utočišta" oslabljuje krijepost zakona republike.

Dvojbeno je megjutim, da li je franceski konzul u načelu mogao vršiti "pravo utočišta". Potonje naime spada isključivo u prerogative diplomatskoga osoblja, a konzularni agenti imagjahu samo iznimno ovo pravo: ako im je naime isto bilo priznato ugovorom ili u njihovomu exequatur-u ili, ako je vlada države, u kojoj rezidirahu dozvolila vršenje prava, nakon što ga je prethodno javna i dugotrajna navada posvetila. Nego, kako su mnogi konzuli zlorabili ili pak neovlašteno vršili tu povlasticu, franceska vlada zabrani g. 1775 izričito konzulima, da uzimlju u zaštitu i da primaju pod svoj krov razne tugje prestupnike i zločince. Moramo ipak primijetiti, da su bili čisto specijalni razlozi, kako ćemo viditi kad o tomu bude riječ, koji navedoše francesku vladu, da svomu konzulu u Dubrovniku oduzme "pravo zaštite". U istinu, kako se razabire iz spomenutih instrukcija Lemaire-ovih, franceska je vlada bila asimilirala Dubrovnik ostalim istočnim skelama, pa je po tome i njezin tamošnji konzul uživao prerogative, koje ne pripadahu njegovim drugovima u zapadnom svijetu.◊523

U svojoj depeši od 26. aprila 1762. konzul se tuži, da dubrovačka vlada ne poštuje tajnu njegove zvanične prepiske, te za dokaz tome navodi, da su neka pisma, što ih je Franceski poklisar u Carigradu, grof Vergennes bio na njega upravio, bila otpečaćena i u dubrovačkom senatu pročitana. On još priča, kako je bio povjerio jedno pismo za grofa Baschi-a, franc. poklisara u Veneciji, nekomu pomorskomu kapetanu iz Dubrovnika, koga mu jedan njegov znanac, dubrovački plemić, bijaše preporučio. To pismo ne stiže nikada na svoju adresu. Konzul dodaje, da Dubrovčani običavaju otvarati pisma, što ih austrijski poklisar u Carigradu šalje tršćanskomu namjesniku. Kadgod bi se pak zbog toga činile predstavke dubrovačkoj vladi, potonja se uvijek izgovaraše, da se je to "nehotice" ili "nepažnjom" slučilo. Konzul uvjerava, da je najsigurniji put za korespondenciju preko Napulja, čime je naravski dao razumjeti, da mu niti mletačka vlada ne ulijevaše povjerenja. Iz gornjega se vidi, da je i u Dubrovniku postojao t. zv. "crni kabinet", rek bi samo da činovnici, kojima je taj posao bio povjeren, ne bijahu osobito vješti.

Konzul ne propuštaše nijedne zgode, kada se je nadao pobuditi nepovjerenje svoje vlade prama Dubrovniku. On se je u tu svrhu znao okoristiti i najobičnijim incidentima. "Neki maročki gusari," pripovijeda on u svojoj depeši od 30. novembra "bjehu zaplijenili jednu dubrovačku lagju, koja je krcata svakovrsne robe, putovala iz Genove u Španiju. Ali maročki sultan, prije nego je od strane dubrovačke vlade mogao biti učinjen ma kakov korak, samo što je vidio carsku povelju, kojom je dubrovački kapetan bio snabdjeven, dade odmah nalog, da se brod oslobodi i da se povrati zaplijenjena roba." Ovomu nadovezuje franceski konzul slijedeću vrlo sugestivnu primjedbu: "Ovaj je slučaj bez primjera i nema sumnje, da će on znatno podići ugled dubrovačke zastave, tako da će Dubrovčani zauzeti prvo mjesto u obalnom plovljenju po Sredozemnom moru, a dijelom i po Oceanu." Drugim riječima, konzulu je bila svrha, da svrati pažnju svoje vlade na opasnost, koja je prijetila franceskoj pomorskoj trgovini od konkurencije dubrovačke plovidbe.

G. 1762. bijaše buknuo u Dubrovniku razdor megju vlastelom. Potonja se bjehu podijelila u dva neprijateljska tabora: u staru vlastelu ili Salamankeze i u novu ili Sorboneze. Kako je ovaj dogogjaj od velike važnosti za daljnji tok dubrovačke unutarnje politike, biće zanimljivo znati, što o njemu javlja Lemaire franceskoj vladi u svojem izvješću{1 To izvješće nosi u konzulovoj korespondenciji naslov: "Précis de troubles de Raguse en 1762—1763."} od 12. februara 1763:

"Već je jedno stoljeće, piše konzul, od kako u dubrovačkoj republici vladaju spletke i stranke, koje tlače narod i progone plemiće, koji im nijesu privrženi. Dubrovački se senat sastoji od 45 članova, ali obični broj senatora nije veći od 30 ili 36, pošto ostali, spriječeni bolešću ili starošću, ne dolaze na sjednice. Na taj se je način porodica Sorgo sa svojim pristašama dobavila prevlasti u senatu. Ona je odabrala za vogju Saba Pozzu, Čovjeka silovite i bijesne ćudi, koji nije manji neznalica od ostalih, ali je ipak smion i vješt u spletkarenju, tako da mu je vremenom pošlo za rukom, da usredotoči u svojim rukama čitavu vlast te da već od kakovih 15 godina upravlja Dubrovnikom poput pravoga silnika. On i njegovi pristalice muče i zlostavljaju na najružniji način dubrovački narod. Njihova su nedjela na koncu izazvala otpor. Jedna se je stranka ustrojila, koja je preuzela zadaću, da uništi ovaj tiranski režim. Ona predstavlja doduše u senatu manjinu, ali je uza nju ipak pristala polovica dubrovačke aristokracije, a i svakolika mladež joj je privržena. Nova stranka traži, da se dokinu postojeće◊524 zloporabe i da se ujedno stvore jaki zakoni, koji će spriječiti, da se nove zloporabe ne uvriježe. Njihovi se prijedlozi dadu svesti na troje.

Prvo, da se iz senata izključe četiri brata Sorga, ali da ih se ipak ne liši naslova senatora ni časti, koje su skopčane s tim dostojanstvom, i da im se pričuva pravo, da nakon smrti ostale trojice oni opet postanu aktivnim članovima senata.

Drugo, da svi državni činovnici budu u buduće imenovani ždrijebanjem. Na taj bi se način učinio kraj spletkarenju i podmićivanju. Ali se istovremeno imadu poduzeti mjere, kako ne bi javne službe dopale nevrijednike.

Treće, da se senatori biraju po dobi, naravski uz gornju rezervu.

Stara stranka neće megjutim ni da čuje za ove novotarije. Duhovi su toliko uzrujani, da za posljedna dva mjeseca minule godine (1762.) nije nijedna zakonita skupština mogla biti održana ni u Velikom Vijeću ni u senatu; niti kad se je radilo o važnim državnim poslovima, niti kad je trebalo birati činovnike za g. 1763.

31. decembra, kada se je stranka stare vlastele bila sabrala u dvoru, da bira rektora i članove Maloga Vijeća, dogjoše pristaše nove stranke pod oružjem, u očitoj namjeri, da osujete izbornu operaciju, kojoj je, po njihovom mišljenju bila jedina svrha, da produži trajanje tiranije. Nakon prijetnja i uvrijeda s jedne i s druge strane, dogje ipak do privremenoga sporazuma: bi odlučeno da svake sedmice bude izabran jedan senator, kojemu će biti povjerena interimistički kneževska čast i izvršno vijeće od sedam članova, ali samo za mjesec januar, dok bude naime moguće sklopiti konačni sporazum. Čitavi mjesec januar progje u uzaludnim pregovorima i već uslijed pristanka nekolicine plemića, koji su do tada bili neutralni, nova stranka hoćaše imati većinu, kad ali četvorica njezinih članova, potajno podmićeni, pregjoše opet u neprijateljski tabor. Megjutim ovaj neuspjeh, umjesto da umanji, još većma raspali žar novih. Stara stranka, brojeći kakovih 26 senatora, ureče za dan 30. januara skupštinu sa slijedećim programom: 1. Izbor državnih činovnika. 2. Zabačenje predloženih reforama. 3. Potvrgjenje svih članaka staroga ustava.

Nova stranka, sastojeći se od jedno 40 osoba, pojavi se naoružana i pod vodstvom najstarijih i najodličnijih senatora u velikoj dvorani senata i tu jedino svojim dostojanstvenim držanjem, bez ma kakovih prisilnih mjera, učini takav dojam na svoje protivnike, da su potonji izašli iz senata ne obavivši ništa. Dogogjaj nije ipak mogao proći bez incidenata. Na Poljani (dubrovački trg) dogje do komešanja. Množina povadi mačeve, ali blagodareći posredništvu umjerenih i razboritih elemenata, sve se svrši bez krvoprolića.

Uminu i dan 31. januara, a s njime i posljedni rok, koji je bio udaren provizornomu sporazumu, a da nije bila poprimljena nikakva mjera za daljni rad. Nijedan činovnik ne bi imenovan za tekuću godinu i republika umre tako reći bez napora i bez trzanja. Svekolike državne službe biše obustavljene, sudišta zatvorena, a straženje gradskih vrata preuzeli su dobrovoljci iz gragjanstva. Nova stranka bješe ipak uprla unatoč provokacija starih, iz svih sila da uzdrži red u gradu, kako ne bi prosti puk trpio od razdora megju plemićima. Nema ni u staroj ni u novoj povjesti primjera slične anarhije. Sve države, male i velike, bile su uzdrmane unutarnjim nemirima ili osvojene vanjskim neprijateljima ili potlačene domaćim tiranima ili je opet uništenjem svake zakonite vlasti život i imanje njihovih gragjana bilo izloženo opasnosti; ali se je ipak uvijek dogodilo, da je jedna vlada ustupila mjesto drugoj i da se je u najvećim neredima moglo uspostaviti bar prividni red. Ovdje pak niko ne zapovijeda i svatko se ipak klanja postojećim običajima. Republika nema sudišta pa◊525 ipak posvuda vlada mir. Vlada ne postoji, a nikoga se poimence ne može okriviti, da ju je uništio. Plemići izlaze iz svojih kuća oboružani do zuba, pa ipak niti se megjusobno grde, niti počinjaju kakovih nasilja. Prosti puk se bavi svojim poslovima i ne boji se ničega, a što još jače iznosi mane staroga ustava, to je činjenica, da, dočim se je do sada čulo samo tužba potlačenih, koji su patili s nestašice i s monopola, sada se posvuda opažaju znaci pokoja, obilja i jeftinoće.

Ovakova posljedica anarhije, koja je u skrajnjoj opreci s njezinim bivstvom, mora se u prvom redu pripisati zasebnomu položaju ove zemlje i naravi njezinih obitavalaca. Plemići su dugotrajnim vršenjem vlasti i neprestanim mirom, stekli toliki utjecaj na narod, da potonji nema dovoljno snage, da traži za sebe slobodu. Gragjanstvo je u ostalom malobrojno i malodušno, seljaci pak kmetovi. Potonji posmatraju na svoju gospodu kao na prave vladare, te niti ne pomišljaju da bi mogla postojati na svijetu kakova država, različita od njihove. Iz toga slijedi, da megju gragjanima i seljacima ne može doći do sporazuma i da jedni služe jedino tomu, da drugi ostanu i nadalje potčinjeni. Republika se nema česa bojati od svojih susjeda. Ona može dakle činiti, što ju je volja, bez straha da bi narod mogao zatražiti svoja prava ili da bi se mogao naći kakov tugjinac, da joj nametne kakva nova.

Na koncu izvješća konzul izražava nadu, da će nova stranka odnijeti konačnu pobjedu, bilo svojom postojanošću, bilo kakovim silovitim udarcem izvedenim u zgodnomu času. Ona se je odvažila odveć daleko, a da bi pomišljala sada na uzmak. "U ostalom bi pobjeda stare stranke" završava Lemaire svoja razmatranja "pojačala samo nesnosno stanje, zbog koga se je sav ovaj prevrat dogodio."

Stanovište, s kojega franceski konzul promatra ovaj nesklad megju dubrovačkom gospodom i njegove lične refleksije o istome, dokazuje, da je on simpatizovao s ljudima nove stranke. Ovo je njegovo raspoloženje moralo biti dobro poznato u Dubrovniku. Moguće je, da je on svojim čuvstvima dao i konkretniji izražaj i da se nije ograničio na to, da u ovoj unutarnjoj dubrovačkoj razmirici igra ulogu prostoga posmatrača; ali u pomanjkanju izravnih i stvarnih dokaza, mi to ističemo samo kao hipotezu. Nesumnjivo je ipak, da su sama vlastela izazivala izvanjsko posredništvo u tomu njihovomu sporu i, kako tvrdi Gebhardi u svojoj povijesti Dubrovnika{1 Engel veli u svojoj povjesti Dubrovnika, da je Gebhardi morao pokupiti svoje potankosti o ovoj borbi megju dubrovačkom vlastelom iz novinarskih vijesti.}, nova vlastela prizivahu u pomoć papu, dočim stara stranka prijećaše "da će i neposredno i preko franceskoga konzula u Dubrovniku i franceskoga poklisara u Carigradu iznijeti stvar pred sultana, pozvati u pomoć bosanskoga pašu i ragje predati Dubrovnik Turcima, nego li se odreći svojih staro-vlasteoskih prava". Napokon ipak prevlada u vlastele razbor i učini, te se sretno riješi kriza, u koju su stranačke strasti bile bacile Dubrovnik i koja mogaše postati sudbonosnom za opstanak republike. Više stare vlastele bijaše naime prešlo u tabor nove stranke, što pojača u tolikoj mjeri njezinu brojnu snagu, da je mogla računati na većinu od trećine glasova u Velikomu Vijeću. Izbori državnih činovnika mogoše biti provedeni i reforme predložene novom strankom zakonito prihvaćene. Kako je ipak trebalo dati i izvjesnu zadovoljštinu staroj stranci, jedan član potonje bi imenovan knezom. Porezi, koji bijahu udareni u potonje vrijeme na narod, biše dokinuti. Time je bio učinjen kraj anarhiji u Dubrovniku.

U svojoj depeši od 28. jula 1763. franceski konzul ponavlja svoje tužbe protiv dubrovačke vlade. On veli da su, nakon potpisanoga mira megju Franceskom i◊526 Engleskom, Dubrovčani postali još veći neprijatelji Franceza; jer da su saznali, da potonji misle graditi brodove u njihovomu gradu i da je Eydoux{1 Još jedan francuski trgovac u Dubrovniku.} potpisao ugovor za nabavljanjo drva iz turskih zemalja, naročito pak iz Albanije.

Konzul pretpostavlja, da dubrovačka vlada rovari potajno protiv njega s namjerom, da ga makne s njegova mjesta. "Da postigne, za čim ide" nastavlja konzul "ona ne će oklijevati niti da izopači istinu; pa s toga, ako se mojim izvješćima ne vjeruje, to će biti najbolje, da se spremi ovamo pouzdan čovjek sa zadaćom, da potanko izvidi kako stvari stoje. "

Lemaire se nije varao u svojoj pretpostavci, a vjerovatno je da je imao koliko u Dubrovniku toliko i u Parizu pouzdanika, koji su ga držali au courant glede koraka, što ih je dubrovačka vlada bila poduzela protiv njega.

Potonja je u ostalom već krajem g. 1759., to jest dvije godine nakon dolaska novoga konzula u Dubrovnik, bila uznastojala ukloniti ga s njegova mjesta. Rugjeru Boškoviću bila je povjerena specijalna misija, da izruči franceskoj vladi opširnu spomenicu, u kojoj se tražio opoziv franceskoga konzula. U toj se spomenici prikazivaše Lemaire-a kao čovjeka naprašite i nemirne ćudi, koji netom stiže u Dubrovnik, poče da pravi svakovrsne neprilike vladi republike. On se je bio združio s dva franceska trgovca nastanjena u Dubrovniku, koji su se nalazili, uslijed neuspjeha njihovih trgovačkih operacija, na rubu propasti, i koji okrivljavahu dubrovačku vladu, da nastoji na svaki način spriječiti, da se franceska trgovina ne razvije u Dubrovniku. Konzul je bez prestanka podnosio tužbe spomenutih trgovaca dubrovačkoj vladi i formulirao svaki put nove zahtjeve u njihovu korist, grozeći se (ako njegovim željama ne bude udovoljeno), da će savjetovati svojoj vladi, da poprimi energične mjere protiv Dubrovnika. Jednom riječi, dubrovačka vlada moli Francesku, da je oslobodi nepoćudnoga konzula.

Ova misija slavnoga dubrovačkoga naučenjaka ostade bez uspjeha. Franceska je vlada naime bila uvjerena o istinitosti Lemaire-ovih podataka, pa nije htjela potonjega dignuti s mjesta, na kojemu se on, barem po njezinomu shvaćanju, ne bijaše nevrijednim pokazao.

Ovaj neuspjeh ponuka dubrovačku vladu, da privremeno obustavi poduzetu akciju protiv franceskoga konzula. God. 1763. ova pokuša opet da ishodi od franceske vlade opoziv njezinoga konzula. U mjesecu julu rečene godine bi poslan u tu svrhu otac Frano Sorgo Bobali u Versailles s poslanicom dubrovačke vlade za vojvodu Praslin-a, tadanjega ministra inostranih djela kralja Luja XV. Na prolazu kroz Veneciju, Sorgo dobije takogjer jedno preporučeno pismo za francesku vladu od Rugjera Boškovića, koji je poradi svojih zasluga na znanstvenomu polju uživao veliki ugled u Franceskoj.

Otac Sorgo uspio je u svojoj misiji, ali to nije išlo u početku baš olako. U svojim izvješćima od 8. i 12. decembra 1763., koja je Lemaire bio nekako ulovio i u prevodu poslao svojoj vladi, dubrovački izaslanik pripovijeda potanko o toku pregovora, što ih je imao s vojvodom Praslin-om u Versailles-u. Potonji ga je vrlo lijepo primio, ali na tužbe, podnesene protiv konzula Lemaire-a, odgovorio mu je, da on ne može odsuditi potonjega dokle god ne sasluša i njegovo opravdanje, a to tim više, što je Lemaire bio smatran kao vrlo savjestan činovnik. On je zatražio nadalje od Sorga, da svoju optužbu protiv konzula potkrijepi vjerodostojnim dokazima. Dubrovački poslanik je na to podnio ministru opširan memoar s glavnim tužbama protiv konzula, koji je◊527 memoar vojvoda Praslin poslao Lemaire-u u Dubrovnik, pozivljući ga da odgovori, što ima u svoju obranu.

Mi ćemo navesti glavne tačke dubrovačke optužnice s opravdanjima konzulovim:

Prvo svega optužnica navagja, da je konznl uvrijedio u jednoj prilici nekoga dubrovačkoga senatora.

O tome daje Lemaire slijedeću verziju: Neke večeri pod kraj g. 1759. on se je nalazio u razgovoru s dva kapetana iz Livorna i s dva franceska trgovca na cesti, koja vodi iz dubrovačkoga predgragja Pile u Gruž. Kako je upravo prolazio skup dubrovačke vlastele, oni se bijahu poodmakli s puta. Nego jedan od spomenutih gospara odvoji se od svoje družine i primaknuvši se franceskomu skupu, izvjedljivo zaviri svakomu u lice. Francezi, misleći da dotični traži nekoga megju njima, pozdraviše dubrovačkoga vlastelina; ali ovaj, niti se ne osvrnuvši na njihov pozdrav, sustiže svoju družinu i pogje s njome dalje put grada. Ovo ponašanje uvrijedi Franceze, pa želeći saznati ime onoga gospara, krenuše i oni istim pravcem. Na gradskim vratima bi im rečeno, da je onaj gospodin senator Baldo Bucchia i oni ostaviše stvar na miru. Konzul dodaje, da ga je neposredno za tim bio posjetio jedan član Maloga Vijeća, koji ga je umolio od strane senatora Bucchíe za oproštenje. Potonji se izvinjavaše, da u mraku ne bijaše prepoznao konzula.

Dubrovačka se vlada tuži da franceski konzul baca svoj šešir u lice čeljadi, koja ga ne pozdravlja na ulici.

Lemaire se brani, da se je to dogodilo samo nekomu Dubrovčaninu iz nižega staleža i to u slijedećoj prilici: 3. februara 1760., na dan svečanosti dubrovačkoga parca (zaštitnika) sv. Vlaha, konzul se je šetao po trgu u društvu sa svojim tajnikom i s trgovcem Eydoux-om. Neki Dubrovčanin, njihov znanac, bješe im se približio i pozdravio ih. U njegovoj se je pratnji nalazio još jedan Dubrovčanin, koji ne smatraše vrijednim, da slijedi primjer svoga druga. To ražljuti konzula i da dade Dubrovčaninu lekciju učtivosti, on mu vrhom svoje palice zbaci šešir s glave.

Konzula se nadalje okrivljuje, da pozajmljivanjem knjiga sablažnjiva sadržaja kao "Pucelle", "Esprit" i dr., pogoduje širenju nemorala megju dubrovačkom mladeži.

Na ovo Lemaire odgovara, da nije nikada nikomu u Dubrovniku posugjivao škandaloznih knjiga. On da u ostalom niti nema "Pucelle" ili kakvih drugih zabranjenih djela, izuzam "Esprit"-a, što mu ga je neko spremio iz Marselja, a da mu ga on nije niti tražio. Tu je knjigu u ostalom konzul pokazao samo prvaku dubrovačkih dominikanaca, bogoslovcu na glasu, s kojim ga je vezalo usko prijateljstvo.

Konzul upotrjebljuje ovu priliku, da saopći svojoj vladi neke lične uvrede, koje su mu bile nanešene za njegovoga boravka u Dubrovniku, a preko kojih on bijaše mukom prešao u svojoj službenoj korespondenciji.

On priča, da nalazeći se, neposredno nakon svoga dolaska u Dubrovnik, pred kneževim dvorom, okružen članovima franceske kolonije, neko mu iz prisutne gomile Dubrovčana bijaše dobacio ovu latinsku frazu: "Ecce venerunt filii Belial!" (Evo dogjoše vražja djeca.)

Osam mjeseci nakon toga, tek što se je bio smjestio u kući, u kojoj sveudilj boravi i na koju bijaše postavljen kraljev grb, neka sluškinja iz susjedstva prospe u njegovu avliju sud pun svake gnjusobe, grdeći uz to na sav glas Franceze. Konzul se prituži zbog toga kod dubrovačke vlade, i sluškinja bi osugjena na nekoliko dana tamnice; ali pod izlikom, da je njezin gospodar bolestan i da se ne može proći njezine službe, ona ne nastupi nikako svoje kazni.◊528

Taj je grb dao u ostalom povoda još jednomu incidentu. Konzul bješe naime dao prikovati grb na drugomu spratu konzulata, bojeći se, ako ga postavi na visini prvoga sprata. da ga ne bi kogod tvorno poružio. Neki Dubrovčani kritikovaše konzula zbog ovoga čina, veleći da nije moguće čitati slova na grbu. Pop Klasić, dubrovački plemić, koji se je upravo nalazio u blizini konzulove kuće, učini na to glasno slijedeću primjedbu: "Blagodarite naprotiv Bogu za ovu konzulovu blezgariju, ona nas je očuvala od udarca kakvoga mahnitova, koji bi mogao prouzrokovati propast republike ".

Konzul završava svoje "tegobe" protiv Dubrovnika slijedećim incidentom: G. 1760. on je provodio ljeto na ladanju u sv. Križu i to u kući trgovca Eydoux-a. Susjedni dubrovački seljaci nabacivahu se omašnim kamenjem na tu kuću. Konzul se za to potuži senatoru, u koga su dotični seljaci kmetovali. Senator reče, da on ne može ništa učiniti i upravi konzula policiji. Konzul megjutim ne htjede poduzimati nikakovih daljnih koraka. "Neki pukovnik i dva kapetana mletačka" piše on "koji se upravo desiše u sv. Križu, bijahu svjedoci ove dubrovačke preuzetnosti i franceske strpljivosti. "

Dakako sva ova zadirkivanja i podbadanja bez svakoga ozbiljnijega zamašaja, poprimahu u malogradskom dokonomu životu proporcije pravih dogagjaja i diplomatskih incidenata. Koliko konzul, toliko i dubrovačka vlada, umjesto da ih svedu na njihove zbiljske granice, uvećavahu naprotiv namjerice njihovu važnost i pridavahu im nezasluženo značenje. Ona su im služila u istini izlikom za prikrivanje njihove izmjenične antipatije i nepodnošljivosti.

Sorgo se je pokazao vrlo revnim i okretnim diplomatom. On uvjerava u svom izvješću, da ima pristupa vojvodi Praslin-u kadgod mu se prohtije. Tako se isto nastojaše proturati u blizinu vojvode Choiseul-a, bivšega ministra inostranih djela. Choiseul je bio veliki prijatelj glasovite kraljeve milosnice markizice Pompadour, koju, piše otac Sorgo u svomu izvješću, posjećivaše dva puta dnevno. To je prijateljstvo pribavilo vojvodi Choiseul-u silni upliv na kraljevskomu dvoru i Sorgo se ne vara mnogo veleći, da on može, ako ga je samo volja, sve učiniti za njega. Megjutim Choiseul naginjaše u sporu megju Lemaire-om i dubrovačkom vladom na stranu konzulovu. Za vojvodu Praslin-a Sorgo veli, da je vrlo razborit i svakoga poštovanja vrijedna ličnost, ali da i on vjeruje više konzulu, nego li dubrovačkoj vladi. Poslanik republike obišao je nadalje i opata de la Ville, koji je obnašao čast "commis"-a (pomoćnika) u ministarstvu inostranih djela. Njemu je takogjer bio ponio jedno preporučno pismo, ali i ovaj, vrlo ljubezan i gotov na usluge u riječima, pokaza se neobično sustežljivim, kad je trebalo s riječi prijeći na djelo. Fini opat napućivaše dubrovačkoga izaslanika, da podupre jakim dokazima ono, što je u svomu memoaru navodio protiv franceskoga konzula. Najgore je pak otac Sorgo prošao kod Legnay-a, prvoga ministrava pomoćnika pri konzularnomu odjelu. Ovaj činovnik se dopisivaše već od dugo vremena s Lemaire-om, pa je bio stvorio o dubrovačkoj vladi vrlo nepovoljan sud. Sva uvjeravanja dubrovačkoga poslanika ostadoše bez utjecaja na nj.

Takov ravnodušni ili direktno neprijateljski milieu zateče otac Sorgo u Versailles-u. Njemu je valjalo razvrći svu silu opravdanih i lažnih žaoba, što ih za toliko godina konzul Lemaire bješe brižljivo nagomilao protiv dubrovačke republike. Fratru-diplomatu nije falilo za taj svakako mučni podhvat ni okretnosti, ni strpljivosti.

On je ponajprvo nastojao, da obori glavnu tužbu konzulovu protiv vlade dubrovačke, to jest da potonja proganja Franceze, nastanjene na njezinomu zemljištu i da im smeta pri njihovomu poslovanju. Za protudokaz ovoga navagjaše otac Sorgo, kako◊529 je i prije Lemaire-a bilo u Dubrovniku franceskih konzula i franceskih trgovaca, pa se nijedan od njih nije žalio na dubrovačku vladu kod svoga dvora. Megjutim ovaj tobožnji dokaz Sorgov ne bijaše osobito probantan, jer mi znamo da izuzam rezidenata iz druge polovice 16. stoljeća i u 17. stoljeću, čast franceskoga konzula u Dubrovniku obnašahu rogjeni Dubrovčani, uz to ljudi svojski privrženi vladi republike, od kojih se je najmanje moglo očekivati, da će se o potonjoj nepovoljno izraziti. Što se pak tiče franceskih trgovaca, nastanjenih u Dubrovniku, jedan jedini, Pavao Herculès, šiljaše prigodno izvješća franceskoj vladi o držanju dubrovačke republike prama Francezima, a mi smo imali već prilike vidjeti, u kakvomu su duhu ta izvješća bila sastavljena.

Sorgo se je pozivao protiv konzula na dvojicu Franceza, Viane-a i pekara Mireur-a, koji su živili neko vrijeme u Dubrovniku, a koje je Lemaire dao zbog navodno neuredna života protjerati. Kad se uzmu u obzir ovi osobni razlozi, bilo bi naivno vjerovati, da su svjedočanstva te dvojice protiv konzula bila zadahnuta čistom ljubavlju istine.

Dubrovački poslanik prikazivaše nadalje Lemaire-a, kao čovjeka raspuštena, pa da još bolje uvjeri svoje sabesjednike u konzulovom nećudorednom životu, on traži od svoje vlade, da mu pošlje pouzdan i vjerodostojan dokazni materijal o tome, kako je Lemaire, podmitivši služinčad, bio provalio u jednu privatnu kuću, gdje se je upravo nalazilo više djevojaka samih. Napokon ova pošljednja anegdota nije mogla ozbiljno kompromitirati konzula na dvoru, na komu je vladala jedna Pompadour.

Otac Sorgo osjećaše regbi sam, da njegovi razlozi i dokazi ne odolijevahu kritici, naročito u njegovim konverzacijama s Legnay-om ili s "prokletim Legnay-om", kako ga poslanik u svojim pismima zove. Pa da pobijedi i ovoga nevjerovnoga činovnika, Sorgo moli dubrovačku vladu, da potkrijepi tegobe protiv konzula izjavama i svjedočanstvima osoba "nezainteresovanih i tugjih", čime on dakako šutke priznaje, da ona gore navedena svjedočanstva bijahu pristrana i po tome bez svake unutarnje vrijednosti. On nagovara još svoju vladu, da učini nužne korake kod sv. Stolice i kod bečkoga dvora u svrhu, da papin nuncij i grof Stahremberg, austrijski poklisar u Parizu, podupru njegovu akciju. Grof Stahremberg mu je u izvjesnoj mjeri već bio išao na ruku. On ga je u istini bio preporučio vojvodi Choiseul-u; ali nova i izričita uputa austrijske vlade potakla bi bez sumnje ovoga poklisara, da se još življe zauzme za Dubrovnik. Kako je pak grof Stahremberg bio persona grata kod markizice Pompadour, koja faktično upravljaše franceskom diplomacijom toga vremena, dubrovački poslanik dobro predvigjaše, da bi potpora austrijskoga diplomatskoga predstavnika bila dovoljno djelotvorna, da zajamči uspjeh njegovoj misiji.

Sorgo veli, da diplomatsku potporu svete Stolice ne će biti teško dobiti putem Staja, dubrovačkoga poslanika u Rimu ili oca Rugjera Boškovića. Što se pak tiče potpore bečkoga dvora, on smatra, da će Boškoviću biti vrlo lako isposlovati ju. Poslanik moli svoju vladu, da se svakako požuri i da poduzme bez oklijevanja potrebne korake kod spomenutih faktora, a to tim više, što se on uza sav veliki broj prijatelja osjeća potpuno osamljenim u Parizu. "Ovi prijatelji" piše on dubrovačkoj vladi "radiji su me počastiti pozivom na ručak, česa mi baš nimalo ne treba, nego li me uspješno poduprijeti u ovoj mojoj misiji." On je neprestano zaokupljen poteškoćama toga svoga poslanstva. Pa i ne bijaše lako uzdrmati položaj čovjeka, koji je uživao u onolikoj mjeri povjerenje svoje vlade i koji se je pokazao tako revnim u promicanju i branjenju povjerenih mu interesa. Sorgo dakle tražaše posvuda saveznika protiv frances◊530koga konzula. Poslanici Parme i Genove davahu mu doduše izvrsnih savjeta; ali ti savjeti bjehu skroz platonski. On je još najviše nade polagao u pripomoć austrijskoga poklisara, pa s toga nuka svoju vladu, da prešno piše grofu Stahrembergu, te da mu se zahvali za usluge, do tada iskazane njezinomu punomoćniku, moleći ga uz to, da mu i nadalje poklanja svoju naklonost. Tako se isto nada, da će predobiti za se poslanika Sardinije pa računa i na potporu samoga kneza Galicina, poklisara carice Katarine. (On je u tu svrhu bio pisao Peru Natali, dubrovačkomu poslaniku u Petrogradu.) Kako se vidi otac Sorgo obijaše pragove diplomatskih predstavnika gotovo svih država evropskih, zastupanih pri versailleskomu dvoru. On pokretaše nebo i zemlju samo da poluči glavni cilj svoje misije: odstranjenje konzula Lemaire-a iz Dubrovnika. Vraćajući se na potonjega on ponovno ističe, kako konzul ne propušta nijedne prilike, kada može škoditi dubrovačkoj republici i podjariti protiv nje francesku vladu. "Ako se tomu ne učini kraj" piše Sorgo "mene je strah, da u prvom pomorskom ratu naši brodovi ne postanu žrtvom franceske pizme."

U svomu izvješću od 12. decembra 1763. dubrovački izaslanik nagovara svoju vladu, da upravi franceskomu poklisaru pri napuljskomu dvoru spomen-spis s tegobama protiv franceskoga konzula i da ga umoli, da ga pošlje njegovomu vladaru. On joj preporuča nadalje, da se obrati i na franceskoga poklisara u Rimu, "čovjeka neporočna, koji je uvjeren o krivnji konzulovoj i koji ne će pomanjkati, da se potuži vojvodi Praslin-u radi ponašanja Lemaire-ovog prama Dubrovniku".

Franceska je vlada željela riješiti spor megju dubrovačkom vladom i konzulom Lemaire-om na isti način kao i prvoga puta, to jest god. 1759. (Boškovićeva misija), kadno je naime konzulu bio podijeljen prosti ukor, bez svake dalje pošljedice. Ali Sorgo se ne htjede nipošto zadovoljiti ovom blagom mjerom, pa odgovori franceskomu ministru, da ne može ni za dlaku odstupiti od instrukcija svoje vlade, koja mu je izričito naložila, da traži po što po to konzulov opoziv. Taj je opoziv za dubrovačku vladu od prijeke nužde, pošto ona želi da dokaže, kako je do sada uvijek bila puna štovanja prama osobi franceskoga kralja i kako je prosta laž i kleveta sve ono, što je konzul Lemaire pisao o njezinomu, tobože sustavnomu neprijateljstvu prama Franceskoj.

U svomu izvješću Sorgo insinuira svojoj vladi, da bi trebalo učiniti kakov dar kraljevoj milosnici; jer da su mu osobe, koje imaju pristupa kod markize Pompadour povjerile, da, ako se želi postići od nje kakovu milost, to joj ne valja nipošto dolaziti praznih ruka. "Samo," opaža otac Sorgo, "ne bi bilo dolično republike, da se stavi pod okrilje ove gospogje", tim više, što bi trebalo, s obzirom na njezin visoki položaj, poslati joj kakov vrlo skupocjeni dar. On smatra da bi bilo najbolje, te joj on sam izruči kakov poklon, koji bi bio od cijene i istodobno u skladu sa svećeničkim zvanjem darivača, pa predlaže u tu svrhu kakovu relikviju, pohranjenu u zlatnoj kutiji, u vrijednosti od jedno 100 dukata.

Sorgo izvješćava, da je pohodio papinskoga nuncija, a da mu nije bio preporučen. Nuncij ga je uvjeravao o svojim simpatijama, te se je takogjer pokazao osvjedočenim o pravednosti stvari, koju zastupaše; ali mu ipak nije obećao svoje potpore. Na što dubrovački poslanik nadovezuje ovu gorku primjedbu: "U ovoj zemlji svako nastoji, da ugodno živi i da se nikomu ne narivava, ako baš nije na ovo prinužden nalozima od njegovih nadležnih vlasti."

Megjutim su regbi poslanika njegovi prijatelji u Versailles-u osokoljavali i poticavali, da samo ustraje u svom radu. Oni mu proricahu siguran uspjeh, ako samo bude◊531 znao strpljivo čekati. Na versailles-komu dvoru bijaše naime u tomu času sve uzbunjeno uslijed smrti nadvojvotkinje Izabele, pa je trebalo rješavati važnijih i prešnijih poslova od onoga, zbog koga je otac Sorgo bio poslat u Pariz.

Nijesu se varali oni, koji predskazivahu uspjeh Sorgovoj misiji. Već krajem januara susljedne godine 1764. bi podnešeno kralju na potpis imenovanje novoga konzula u Dubrovniku. Za to je mjesto bio predložen dotadanji franceski konzul u Nizozemskoj Prevost, koga su upravo bili naznačili konzulom u Korunu (Moreja). Njegov su izbor opravdali time, što Prevost, koji je do tada bio ovjerovljen kod vlade jedne trgovačke i pomorske republike, bijaše sposobniji, da vrši službu konzula u sličnoj republici, nego li u jednoj turskoj varoši. Naprotiv na mjesto franceskoga konzula u Korunu bi naznačen sam Lemaire, koji se je za 30 godina svoga službovanja prometao skoro isključivo po istočnim konzulatima. Nego s novim naimenovanjem Lemaire-ovim franceska je vlada htjela pokazati, da potonji uživaše još uvijek njezino povjerenje. U "feuille pour le Roy" datiranom od 29. januara 1764. veli se, da je Lemaire opozvan iz Dubrovnika, "jer je nezgodno imati za konzula u jednoj zemlji čovjeka, koji se ne svigja vladi te zemlje i da je njegov opoziv jedino sredstvo, da se svrši s parbama, kojima je njegova ličnost često dala povoda, a koje škode trgovini franceskih podanika u Dubrovniku. Ali unatoč tomu pravedno je da se pribavi novo pristojno mjesto čovjeku, koji je za više od 30 godina stajao u službi svoga vladara i iskazao mu mnogo važnih usluga".

Sličnim se izrazima služi i vojvoda Praslin u svojoj poslanici dubrovačkoj vladi od 9. januara 1764. Naglasivši, da mu je kralj naložio, da izjavi, kako je s opozivom konzula Lemaire-a iz Dubrovnika želio ukloniti svaki uzrok nesporazumku, franceski ministar izražava nadu, da će dubrovačka vlada podržavati s novim konzulom srdačne sveze.

Prevost je stigao u Dubrovnik 18. jula 1764. On se je odmah obavijestio kod svoga predšasnika o obredu pri primanju dubrovačke vlade, pa kad mu ga je Lemaire potanko opisao, on ga je našao toliko nedoličnim, da je zamolio bivšega konzula, da predstavi članu Maloga Vijeća, koji je vršio dužnost uvodioca, u kolikoj je mjeri smiješno, da se jedan franceski konzul javi Malom Vijeću i da bude primljen od njega kao kakav prosti dubrovački podanik, to jest bez svakog zasebnoga odlikovanja.

Da franceski ministar bolje shvati u čemu se sastoji rečeni cerimonijal, Prevost opisuje u svojoj depeši od 9. augusta, kako je Lemaire prvi put bio primljen u audijenciju kod rektora i kod Maloga Vijeća. Netom potonji bješe stigao u Dubrovnik njegov predšasnik Skapić povede ga rektoru, koji ga dostojno i lijepo primi. S time su, po uvjeravanju Skapićevu bile svršene sve formalnosti predstavljanja. Lemaire je megjutim bio potajno doznao od Stelle, da ga je Skapić obmanuo: da mu je još valjalo tražiti audijenciju u Maloga Vijeća, koje, dodaje konzul, predstavlja pravoga vladara. Lemaire na to prisili Skapića, da zatraži za njega i tu audienciju. Potonja bi podijeljena, ali joj Skapić ne prisustvova, bolje rekući ne bi mu dozvoljeno, da prisustvuje. Lemaire bi postavljen na klupu pri ulazu u dvoranu Maloga Vijeća i to s desne strane. On upravi sa svoga mjesta prisutnim članovima Maloga Vijeća i rektoru pozdravnu besjedu, nakon česa ostavi sam dvoranu. Na vratima potonje čekao ga je Skapić.

Prevost izvješćuje, da je saznao da su strani ministri obično primani u Dubrovniku s većim počastima. Tako su n. pr. poklisari, ministri drugoga razreda i visoki crkveni dostojanstvenici, bili primani na ulazu u dvoranu Maloga Vijeća od dvojice◊532 izaslanika i posagjeni uz desni bok rektorov, dočim je ministre nižega reda dočekivao samo jedan izaslanik, te ih posagjivao s lijeve strane, rektoru. Klupa pak, na koju je bio smješten Lemaire, namijenjena je dubrovačkim podanicima, kad im je trebalo položiti račun o izvršenju kakove naručbe ili posla, koji im je bio povjeren.

Novi konzul zatražio je, da se za "predstavnika franceskoga kralja" imaju obziri, koji odgovaraju njegovomu položaju i da mu se odadu nešto veće počasti od onih, koje se iskazuju običnim dubrovačkim gragjanima. Ali dubrovačka gospoda, koja su, po riječima konzulovim, išla samo za tim, da ponize Franceze, poslaše Prevost-u Aletti-a, prvoga državnoga tajnika, koji ga uze lijepim riječima nagovarati, da odustane od svoga zahtjeva, uvjeravajući ga o njegovoj neostvarljivosti, pošto se jednomu konzulu nije nikada iskazivalo u Dubrovniku većih počasti od onih, što su bile iskazane Lemaire-u. On je dodao, da na klupu, na koju je bio posagjen Lemaire, zasijedaju obično senatori kad se šalju u Malo Vijeće s kakvom porukom od strane senata. (Megjutim novi konzul tvrdi, da mu je Stella rekao, kako na toj klupi zauzimlju mjesto i liječnici i ranari, kad im je naime naloženo, da izvijeste o istragama, povedenim po naredbi senatovoj.) Prevost odgovori Aletti-u, kako je Lemaire bio prevaren, kako o postupanju s drugim franceskim konzulima ne može biti ni govora, pošto je Lemaire bio prvi franceski konzul, koji je došao u Dubrovnik nakon potresa; pa izjavi napokon, ako mu republika bude i dalje uskraćivala počasti, koje je on tražio za svoju ličnost i koji se sastojahn u tome, da mu se ili postavi stolica spram rektora ili da se ona klupa prevuče sagom, da on ne će nikako tražiti audijencije, sve dok mu njegov vladar to izričito ne naloži.

Kako se vidi prvi saobraćaj megju novim franceskim konzulom i dubrovačkom vladom ne bijaše baš nimalo usrdan, pa se od njega nije moglo očekivati, da će doprinijeti poboljšanju dubrovačko-franceskih odnošaja. Samo valja priznati, da novi konzul, ma kako bio nepopustljiv njegov odgovor Aletti-u, nije ipak htjeo tjerati, mak na konac. U istini, pošto ga je senat ponovno preko državnoga tajnika umolio, da ublaži svoje prvašnje zahtjeve, a pošto on ne bijaše primio od svoga ministra nikakvih specijalnih uputa, on pristade na to, da zatraži u Maloga Vijeća provizornu audijenciju; ali istodobno uruči Aletti-u jednu notu, zahtijevajući, da ista bude uvrštena u registar državnih aktova, što je i učinjeno. Ta je nota glasila, da konzul traži u rektora audijenciju po do sada uobičajenom ceremonijalu. Što se pak tiče Maloga Vijeća, on traži u potonjega samo privremenu audijenciju ne odobrivši nipošto cerimonijal, koji je u toj prilici promijenjen i obavijestivši svoju vladu o poteškoćama, što ih je to pitanje prouzrokovalo.

31. jula Lemaire povede Prevost-a rektoru, koji im izagje u susret u predsoblje svoga stana. Rektora je pri tomu pratio prvi državni tajnik. Dvanaest čuvara vrata{1 U originalu stoji "huissier", što znači čuvar vrata.} u uniformi pod vodstvom jednoga oficira bijahu poredani kod ulaza. Rektor se postavi izmegju dva konzula, davajući desnu ruku Prevost-u i u tomu redu unigjoše u treću dvoranu, gdje zasjedoše u tri naslonjača. Nakon običajnih poklona i pozdravnih govora dvojice konzula i nakon vrlo ljubeznoga odgovora rektorova, Prevost i Lemaire ostaviše kneževu palaču.

Slijedećega dana odoše oni da saslušaju Malo Vijeće i to u pratnji samo svojih sluga. Naprotiv članovi franceske kolonije ne bijahu prisutni, protiv običaja, koji u tim prilikama vladaše u svim skelama na Istoku. Stupivši u hodnik, koji vodi u dvoranu◊533 za audijencije nagjoše oni one iste čuvare vrata, koji im bijahu dan prije toga odali počasti u rektorovom stanu sa istim časnikom. Potonji pokuca na vrata dvorane Maloga Vijeća, te ih predstavi vijećniku, koji vršaše službu meštra ceremonija. Konzuli bjehu primljeni u Malomu Vijeću na isti način, na koji je Lemaire bio primljen u svoje vrijeme.

Megjutim dubrovački senat popusti doskora od svoga prcgjašnjega stanovišta u ovom pitanju o ceremonijalu. Prevost naime javlja u svomu izvješću od 10. decembra 1764., da je senat pristao na to, da udovolji želji konzulovoj, da se ona klupa u dvorani Maloga Vijeća prevuče sagom i da se dopusti konzulu, da ide u buduće na audijenciju u pratnji svojih zemljaka. Potonjima će biti nadalje dopušteno, da prisustvuju audijenciji, te će im u tu svrhu biti rezervirano prazno mjesto neposredno iza konzula.

13. decembra konzul je imao novu audijenciju u Maloga Vijeća. Kako je ta audijencija dala povoda novim incidentima mi prenosimo ono što o njoj Prevost javlja svojoj vladi u izvješću od 4. januara 1765.:

"13. decembra u 11 sati prije podne pogjoh u Malo Vijeće, praćen članovima franceske kolonije i osobljem mojega ureda, u svemu 17 lica. U predvorju Maloga Vijeća nagjoh kao i prvi put dvanaest čuvara vrata s njihovim oficirom. Potonji pokuca dva puta na vrata dvorane, u kojoj je bilo sakupljeno Malo Vijeće, nakon česa se, kao i prvoga puta, pojavi meštar ceremonija, koji me uvede po prijašnjem obredniku. On me naime uze za lijevu ruku i dovede do balustrade, pa nakon što mi pokaza mjesto, koje mi bijaše opredijeljeno, ostavi me sama. Klupa, na kojoj sam imao zauzeti mjesto, bijaše u istini prekrivena sagom. Megjutim na moje veliko iznenagjenje ja opazih, da se umjesto sedam vijećnika i rektora, koji sačinjavaju Malo Vijeće i koji su jedino ovlašteni, da prisustvuju audijenciji, u dvorani nalažaše četrnajest osoba. Nadalje za svakim sjedalom bijaše po jedan sag pribijen na zidu, tako da je čitava dvorana izgledala zastrta ćilimima, pa se je na prvi pogled moglo razabrati, da ne samo što mi zatraženo posebno odlikovanje nije podnipošto bilo udijeljeno, već da je ono naprotiv prosto bilo izvrgnuto ruglu. Ja bijah na prvi mah tako zbunjen, da ne znadoh što da radim. Napokon se ipak odlučih, da izrečem slijedeći govor:

"S istinskim zadovoljstvom prišao bih ja danas ovomu svijetlomu vijeću, kad bih ga mogao uvjeriti, kao što mi je bilo naregjeno pred moju prvu audijenciju, da je sklonost Nj. Veličanstva prama ovoj republici ostala nepromijenjena. Megjutim nastale poteškoće, koje dadoše povoda novim naredbama, što ih ja ovdje ne marim napominjati, a po kojima bi se dalo nagoviještati o protivnomu, sile me, da vam u kratko kažem, gospodo, da se najuspješnije sredstvo za očuvanje prijateljstva megju Nj. Veličanstvom i republikom sastoji u tome, da potonja usvoji načela, po kojima bi se interesi Franceza spojili s interesima ove zemlje i da će samo pod ovim uslovom republika naći kralja svoga gospodara uvijek spremna, da joj pruži sigurnih dokaza Njegova pokroviteljstva. Usugjujem se uvjeriti vas gospodo, koliko u moje ime, toliko u ime ovdje prisutnih podanika Nj. Veličanstva, da ćemo mi nastojati iz svih naših sila, da uzdržimo dobar sklad i prijateljske sveze izmegju naša dva naroda, te da ću uvijek s najvećim veseljem obaviješćivati Nj. Veličanstvo o svemu, što republika bude učinila za očuvanje Njegova prijateljstva i za pripoznavanje dobre namjere Njegovih podanika."

Za vrijeme moga govora bijaše mi doprla do uši neka buka iza mene. Ja joj u tomu času ne posvetih nikakve pažnje; ali kako docnije saznah, uzrok toj buci bijahu neki Dubrovčani, koji, pošto izagnaše franceske trgovce iz dvorane, zauzeše njihova mjesta.◊534

Kad sam bio završio moju besjedu, rektor, i ne obraćajući se izravno meni, izgovori ovo par rieči na talijanskom jeziku:

"Prepuni strahopočitanja za Njegovo Kršćansko Veličanstvo čusmo sa zadovoljstvom, da je vaša cijenjena ličnost bila poslata ovamo, pa nećemo propustiti nijedne prilike, da vam ne dokažemo našega poštovanja."

Te su riječi bile izušćene preuzetnim i bezobraznim tonom, tako da se jedva jedvice suzdržah, da ih javno ne ožigošem. Ja ustadoh sa svoga mjesta te se spremih, da ostavim dvoranu, pošto sam se osvjedočio, da se je ne samo htjelo očitovati prezir prama franceskim gragjanima, time što se nije udostojalo išta odgovoriti na riječi, koje sam bio u njihovo ime izrekao, već da se je još navlaš uznajstojalo pomiješati ih s gomilom najprostije uličarske fukare, potajno sakupljene u tu svrhu, tako da su se franceski gragjani morali upravo tući s njome, da se uzmognu probiti do mene. Ja sam napokon konstatovao, da ćilim, na kojemu sam do tada sjedio, bijaše poput svih ostalih prikovan uz balustradu.

U večer istoga dana odoh u kuću nekoga Dubrovčanina, gdje sam se za sigurno nadao naći kojega senatora. U istinu nagjoh njih više na okupu, a megju njima Saba Pozzu, bijesnoga i fanatičnoga neprijatelja Franceza, kojemu s malo riječi izrazih svoje negodovanje. Na to me ovaj vlastelin ljutitim glasom upita, da li je moja namjera, da prikažem lažcima plemiće, koje je senat bio poslao da pregovaraju sa mnom o preinaci cerimonijala i da li se ne smatram možda nečim višim od članova Maloga Vijeća. Što se pak njega (Pozze) tiče, on da mi nikada ne bi podijelio većih počasti od onih što mi bjehu iskazane u ovoj audijenciji. Na ovo ja odvratih da plemiće, koji su sa mnom pregovarali, držim za poštene i lojalne ljude, dočim manevar, izveden protiv mene, očevidno potiče od nekih zlonamjernih senatora.

Idućega se dana ja ozbiljno potužili državnomu ministru. On mi se učini vrlo začugjen radi onoga, što mu ispričah, pa mi obeća, da će o tome sastaviti izvješće i podnijeti ga senatu. On ispuni to svoje obećanje. Malo za tim me pohodi te mi izjavi od strane senata, da izmegju mene i plemića, koji su sa mnom pregovarali o ceremonijalu, ima nesporazuma, da je senat zadahnut osjećajem najdubljega poštovanja prama Njeg. Veličanstvu i prama mojoj osobi, pa da mi to i činom dokaže, on me zamoli, da dogjem na novu audijenciju, pri kojoj će se tačno obaviti sve formalnosti, što sam ih bio zatražio. On me još zamoli, da pismeno uglavim ceremonijal, koji će se u buduće doslovce poštivati. Na ovo ja odvratih, da mi se, pošto je uvrjeda bila nanesena javno, mora javno i zadvoljština dati, te da ja prepuštam senatu, da odabere za to najprikladniji način.

Dva puta me još posjeti ovaj ministar od strane senata, moleći me da pristanem na novu audijenciju. Ja učinih po želji senatu, te izradih pismeni program ceremonijala. Ja sam pri tome naročito isticao izraze, koje sam želio da rektor uvrsti u svoj odgovor na moju pozdravnu besjedu. Ja sam zahtijevao naime, da rektor spomene duboko strahopočitanje prama osobi Njeg. Veličanstva, poštovanje prama konzulu i da izrazi iskrenu želju, da mu se prilika pruži, da franceskim gragjanima u Dubrovniku dokaže, kako je dubrovačka vlada pripravna, da na isti način odgovara njihovim prijateljskim osjećajima i da usko spoji njihove interese s interesima republike.

Kad su ovi moji zahtjevi bili podnešeni senatu, Sabo Pozza i njegovi pristaše povikaše, da Francezi očito namjeravaju preoteti svu trgovinu na dubrovačkom teritoriju i da, tražeći za svoje zemljake u Dubrovniku prava jednaka onima, što ih dubrovački gragjani uživaju, oni idu za uništenjem suverenstva Dubrovnika. Isti protufran◊535ceski senatori izjaviše, da bi bilo najbolje, da se u Francesku otpremi poslanik, izabran u najodličnijemu dubrovačkomu stališu, koji će biti u stanju, da potpuno preinači nazore, koji u tamošnjim mjerodavnim krugovima vladaju o Dubrovniku{1 Zanimljivo je, da je kadgod je dolazilo do sukoba megju franceskom i dubrovačkom republikom, potonja uvijek voljela stupiti u neposredni dodir s franceskim dvorom, nego li pregovarati s franceskim konzulom u Dubrovniku. Ova izravna pregovaranja pružahu dubrovačkoj diplomaciji priliku, da živahno agitira u Versailles-u i da se uspješno okoristi uslugama mnogobrojnih prijatelja, koje imagjaše na raznim evropskim dvorovima.}.

Senat prihvati većinom glasova ovaj savjet i s mjesta predloži, da se na franceski dvor pošlje sin staroga senatora Antuna Sorga, kome je otac veoma zaslužan i pošten čovjek. Nego, pošto potonji ne htjede nipošto na to pristati, bi odlučeno, da će mi se ponajprije predložiti, da izlučim iz rektorova govora sve, što se tiče interesa franceskih gragjanina u Dubrovniku, te da mjesto toga bude umetnuto, da republika uvjerava, da će tražiti sva moguća sredstva, da dokaže franceskim gragjanima odanost njihovim interesima, koje će ona uvijek posmatrati kao svoje vlastite. Dubrovčani si naime utvarahu da bi fraza: usko spojiti interese Franceze s interesima republike; značila da se potonja obvezuje na to, da dade Francezima udjela u njezinim brodovima, na što ona dakako ne može nipošto pristati. U istinu ministar mi je došao predložiti novi tekst, ali kako sam bio saznao, da gornja pogodnost nije uskraćena ni čivutima ni grčko-istočnjacima (Grecs), nastanjenim u ovoj zemlji, ja ostadoh stalan kod svoga zahtjeva. Tada počeše podjarivati protiv mene prosti narod i plemstvo, insinuirajući im, kako sam ja pokušao nanijeti sramotu izaslanicima senatskim, koji su sa mnom vodili pregovore, predstavljajući ih kao proste lažove. Tom se je izlikom služio ne samo, da me javno poruže preko mladih plemića, zanatlija i djece, već da prisile takogjer senat, da pošlje novoga izaslanika u Versailles. Čuo sam da je za tu misiju opredijeljen republikin tajnik Astai, koga se mislilo spremiti još u vrijeme sukoba s Lemaire-om, umjesto Sorga, ali se sumnja, da će on privoljeti".

Misli li franceski konzul opata Krsta Stay-a, dubrovačkoga poslanika kod sv. Stolice? U istini potonjemu bješe data naredba, da podnese franceskomu dvoru žaobe dubrovačke vlade protiv konzula Prevost-a. Megjutim Stay, izvinjavajući se bolešću, otkloni povjerenu mu misiju. On obznanjuje u tomu, u svojoj poslanici od 22. januara, francesku vladu, moleći ju istodobno, da odloži svoju odluku u sporu megju konzulom i dubrovačkom vladom, sve dok potonja ne bude u stanju imenovati novoga poslanika. Valja reći, da bi Stay-eva misija bila skroz bezuspješna. Sekretar franceske ambasade u Rimu bješe naime saopćio dubrovačkomu poslaniku, da je za nj bolje, da ne ide u Versailles, jer da kralj ne će primiti ni njega, ni ma kojega drugoga dubrovačkog poslanika, koji bi došao s tužbama protiv konzula Prevost-a.

Dubrovački se senat bješe pored toga direktno obratio na francesku vladu (poslanica rektora i senata dubrovačkoga od 23. januara), tužeći se, da mu franceski konzul "zadava svakojake jade". On obznanjuje francesku vladu, da je na osobu konzulovu bio javno udaren interdikt, pošto se je potonji bio teško ogriješio o zdravstveni zakon republike. Konzul bijaše naime primio pismo zdravlja (patente de santé) od kapetana jedne franceske lagje, koja je bila prispjela u Gruž, nakon što se je dotakla raznih mjesta na dalmatinskoj obali, koja je dubrovačka vlada bila proglasila okuženim. Unatoč formalnih propisa i opomena zdravstvenih činovnika, konzul ne htjede uručiti spomenuto pismo zdravstvenomu uredu, da se pročisti. Zbog toga biše internirani u lazaretu nosači konzulove stolice. Sam Prevost bi osugjen od zdravstvenoga magistrata na◊536 kućni zatvor za vrijeme, dovoljno da se otkloni svaka opasnost za javno zdravlje, i pred njegovu kuću bi postavljena straža. Nego, ne mareći za sve ove mjere, konzul izagje iz svoje kuće. Želeći izbjeći sukobu i "pokazati svoje poštovanje prama prekršćanskomu kralju", dubrovačka vlada izjavi se spremnom udariti interdiktom grad Dubrovnik i čitavo zemljište republike i obznaniti o tome sve zdravstvene urede u inozemstvu, s kojima je dubrovački zdravstveni magistrat bio u saobraćaju.

Konzula se nadalje optuživalo, da, izišavši unatoč zabrane iz svojega stana, bijaše pojurio glavnom ulicom vičući iza svega glasa: "Ja sam kralj! " i držeći u ruci mač, koji ipak ne bijaše povadio iz korica. U tomu je stanju konzul došao pred vrata dvorane, u kojoj je upravo senat vijećao.

Tako je glasio javni prosvjed, što ga Petar Angjel Dromba, tajnik zdravstvenoga poglavarstva, pročita 16. januara, pred otvorenim vratima senata, velikoj gomili sakupljenoga naroda.

Konzul Prevost, koji je takogjer prisustvovao prosvjednomu aktu, pošto sasluša do kraja štivo službenoga dokumenta, izjavi glasno u svoju obranu, da, ako je unatoč zabrane bio izašao napolje, on nije imao nipošto namjeru, da time prkosi zakonima republike ili da očituje prezir nad iznimnom mjerom poprimljenom protiv njegove osobe. On je samo htio govoriti sa zdravstvenim činovnicima, koji bijahu u tomu času u senatu. On je držao mač u ruci, da mu ne smeta pri hodu i da uzmogne brže koracati. Što se pak tiče u prosvjedu izraženoga poštovanja prama njegovomu vladahu, on ne smatra nipošto to očitovanje iskrenim. Napokon izjavi konzul, da će se on sam podvrći interdiktu, pošto ne želi, da zbog njega čitav grad trpi. Taj je interdikt megjutim 5. februara bio službeno skinut s konzula. Potonji to javlja istoga dana svojoj vladi, ali ujedno baca svu krivnju zbog gornjega incidenta na Miha Giorgi-a, koji je uz čast državnoga ministra istodobno vršio i čast upravitelja zdravstvenoga odsjeka. Konzul priča, kako se je bio potonjemu potužio na jednoga dječaka, koji ga bijaše javno uvrijedio. Giorgi bješe obećao, da će pronaći krivca i strogo ga kazniti, ali ipak ne učini ništa. Što više, on uze praviti konzulu još svakojakih neprilika, tako da je, po uvjeravanju Prevost-a, u prvome redu taj vlastelin odgovoran zbog "nedoličnoga načina, na koji se je u spomenutoj zdravstvenoj aferi postupalo s jednim kraljevim predstavnikom ".

Tužbe franceskoga konzula na dubrovačku vladu nagjoše u Versailles-u odjek, kakovomu se je sam konzul jedva nadao. Neraspoloženje franceskoga dvora prama Dubrovčanima bijaše tako silno, da je, kad je dubrovačka vlada htjela, da na mjesto bolesnoga Stay-a, u Versailles otpremi oca Sorga, franceski kralj kategorički izjavio, da ne će podnipošto primiti dubrovačkoga poslanika. I trud iste bečke diplomacije, koja se i u ovoj prilici zauze za Dubrovčane, ostade uzaludan. Držanje franceskih državnika prama Dubrovčanima bijaše neprijatno. Konzul Prevost nastojaše, da još jače podjari neprestanim novim tužbama svoju vladu protiv Dubrovnika. U depeši od 10. augusta, on javlja, da u luke na dubrovačkoj obali zalaze tripolitanski gusari i da im republika daruje potrebno strjeljivo. Lako je zamisliti, kakav je utisak ova konzulova vijest učinila na francesku vladu, kad se spomene, kolikom su energijom franceske ratne lagje proganjale po Sredozemnom moru gusarske galije, čiji smioni podhvati bijahu velika opasnost po razvitak franceske pomorske trgovine na Istoku. U depeši od 10. novembra Prevost iznosi novi fakt protiv Dubrovnika: On je naime htio te godine proslaviti na osobito svečan način kraljev imen dan (25. augusta), pa se bješe obratio franjevačkomu gvardijanu sa željom, da ceremonija bude obavljena u crkvi Male Braće.◊537 Gvardijan pak zatraži za to dozvolu u senata, koji mu je ne htjede podijeliti, veleći, da se takova šta do sada ne bijaše za nikoga činilo. Konzul primi jednostavno na znanje taj odgovor i dade čitati misu za kralja u svojoj privatnoj kapeli u Gružu. Nakon božje službe on dade svečani objed, na koji pozva velik dio dubrovačkih senatora. Izuzam napuljskoga zapovjednika tvrgje{1 Zapovjednik tvrgje (governatore degli armi) bješe oficir u službi napuljskoga kralja. Potonji se je pozivao na jedan ugovor od g. 1173. (kojim se Dubrovčani bjehu stavili pod pokroviteljstvo sicilske krune), da dokaže svoje pravo da u Dubrovniku drži ovoga svoga časnika. Dubrovčani, želeći se osloboditi tugjega oficira, bjehu došli g. 1782. u ozbiljan sukob s Napuljem.} i dvojice mladih plemića ni jedan vlastelin se ne odazva pozivu. Osim toga konzul bješe dao zataći u tlo pokraj svoje kuće franceski barjak. Slijedećega dana senat posla tri svoja pisara, od kojih jedan bijaše odjeven u togu, a ostala dvojica u gragjansko ruho, a s njima osam ljudi s naredbom, da uruče konzulu pismeni prosvjed protiv ove novotarije. Dubrovačka vlada bješe takogjer prosvjedovala, u svojoj poslanici od 5. septembra, direktno kod franceskoga ministra inostranih djela protiv konzulova akta, te izražava uvjerenje, da ga je Prevost počinio iz sopstvene pobude i bez izričite naredbe franceske vlade.

Megjutim potonja se uklanjaše sustavno neposrednoj konverzaciji s dubrovačkim senatom, pa ga neprestano upućivaše, da stupi u izravne pregovore s konzulom i da nastoji zajedno s njime izgladiti nastale poteškoće. Dubrovačkoj vladi ne preostade sada drugo, ne da zapodjene pregovore s Prevost-om, koga bi bila najvoljela mimoići. U mjesecu junu bi povjerena Luci Boni i Rali Gozze zadaća, da pregovaraju s konzulom. Konferencija bi urečena u rektorovoj palači. Pri prvomu sastanku, kojemu osim spomenute dvojice senatskih zastupnika, prisustvovahu još četiri vijećnika, konzul pročita kraljevu deklaraciju a sastojala se od 10 tačaka. Od dubrovačke se vlade zahtijevaše megju ostalim, da dade zadovoljštinu zbog nanesenih uvrjeda franceskomu konzulu i franceskim podanicima, nastanjenim u Dubrovniku. Nakon što dubrovački zastupnici saslušaše kraljevu deklaraciju, izjaviše, da će o njenomu sadržaju podastrijeti vijerno izvješće senatu i da će u idućoj konferenciji donijeti senatov odgovor. Nakon 15 dana oni posjetiše konzula u njegovomu stanu, te mu saopćiše verbalnu notu{2 Verbalna nota zove se u diplomatskom jeziku, nota, koja ne nosi nikakva potpisa i koja se usmeno saopćuje stanovitomu ministru ili diplomatskomu agentu. Pismena nota uručuje se naprotiv osobi, kojoj je namijenjena. I po svojoj sadržini pismena se nota obično silno razlikuje od verbalne.}, u kojoj senat izjavljivaše, da želi živiti u prijateljskim odnosima s franceskom državom; ali kad je konzul zatražio, da senat izrazi svoje sažaljenje zbog svega, što se bješe dogodilo, izaslanici nastojahu — veli Prevost u svojoj depeši od 15. jula —, da na svaki način uklone taj njegov zahtjev. Konzul završava svoju depešu ovim zaista sugestivnim savjetima: "sve dok Dubrovčani ne ugledaju bič gotov, da ih bije, ne će se od njih ništa postići". (Tant que les Ragusois ne verront pas le fouet prêt à les battre on n'obtiendra jamais rien d'eux.) Držanje dubrovačke vlade objašnjava konzul nadalje njihovom nadom u snažnu potporu napuljskoga dvora, koji da je u tomu smislu dao uputstva svomu poslaniku u Madridu. Konzulovi savjeti ne padahu u ostalom na neplodno tlo. Franceska vlada je naime potpuno dijelila mišljenje Prevost-a o Dubrovčanima. To posvjedočava neka vrst pro-memoria sastavljena u mjesecu aprilu 1765. za kraljevo obavještenje. U tomu se spisu opisuju Dubrovčani kao jedna vrlo kovarna i spletkarska čeljad, koja se, nakon što je uspjela "prevariti" prvi put franceski dvor i od njega isposlovala, da opozove konzula Lemaire-a iz Dubrovnika, služi sada istim sredstvima protiv Prevost-a, koga gledaju takogjer maknuti s njegova mjesta.◊538 Nakon opoziva Lemaire-ova, čita se u spomenutomu memorandumu. franceska je vlada došla do uvjerenja, da sve, što se je protiv toga konzula bilo iznijelo sa strane Dubrovčana, ne bijaše drugo do klupko laži i kleveta, pa ako se nije Lemaire-a opet povratilo na mjesto konzula u Dubrovniku, to se ima pripisati jedino želji franceske vlade, da pruži Dubrovčanima novi dokaz svoje popustljivosti. Novi konzul g. Prevost bio je imenovan naročito zbog njegovoga blagoga i pomirljivoga karaktera, a instrukcije, koje mu tom prilikom biše date, bijahu sastavljene u vrlo umjerenomu duhu. Unatoč tomu poče se odmah protiv njega intrigirati i pri svakomu koraku praviti mu svakojakih poteškoća, a to sve pod krinkom lažne potčinjenosti i odanosti franceskomu kralju. Franceska vlada pomišljaše na to, da se lati energičnih sredstava, kako hi prisilila Dubrovčane, da promijene svoje ponašanje prama Fraucezima. Ta ideja prisilnih mjera, koja je imala poprimiti konkretni oblik u nekoj vrsti pomorske demonstracije protiv Dubrovnika, dozrije zapravo tek u prvim mjesecima god. 1766., kadno je naime bilo jasno, da pregovori megju franceskim konzulom i dubrovačkim senatom ne imagjahu nikakove nade na uspjeh. Knez Listenois, zapovjednik franceske ratne flote u Sredozemnomu moru, dobi naredbu, da se zaputi sa svojim lagjama put Dubrovnika. Franceski se je admiral nalazio u to vrijeme u grčkim vodama.

U njegovim uputstvima, datiranim od 31. marta 1766., ističe se, da Dubrovčani nijesu učinili otvoreno ništa, što bi izazvalo kraljevu srdžbu, koju su u ostalom uvijek znali odvratiti od sebe podlošću, lukavštinom ili tugjinskom zaštitom. (Par la bassesse ou l'astuce ou des protecteurs étrangers). Oni su produžili megjutim beskrajnom ustrajnošću uznemirivati Franceze, tako, da je na koncu kraljeva strpljivost bila iscrpljena, pa ih treba ovoga puta naučiti pameti. Doduše se ne bi dolikovalo veličini Franceske, da bez jačih razloga okrene svu svoju silu protiv jedne tako slabe države, kao što je dubrovačka republika, ali potonju ipak treba upozoriti na opasnost, koja joj prijeti, ako bude i dalje postupala s Francezima kao do tada. U tu svrhu nalaže se knezu Listenois, da pogje sa svojim lagjama u Dubrovnik, i nakon što se bude dogovorio s konzulom, da podnese senatu jasne, precizne i ujedno "pravedne i razložite" zahtjeve, kako bi se učinilo definitivno kraj neprestanim nesporazumcima megju Franceskom i dubrovačkom republikom. Nadalje će knez Listenois izraziti dubrovačkoj vladi silno negodovanje, što ga franceski dvor već od duže vremena osjeća zbog njezinoga držanja prama Francezima, te će joj takogjer izjaviti, da je poslan s misijom, da zajamči Francezima u buduće miran i napredan opstanak u Dubrovniku. Poslaniku se uz to preporuča, da govori s dubrovačkom vladom "visokim i nepovjerljivim" tonom, te da od nje traži, da mu iskaže najveće počasti.

Na koncu se instrukcije spominje, da je malo falilo, te franceska vlada u ime represalija zabrani dubrovačkim brodovima ulaz u franceska pristaništa, pa ako se je u tom pogledu promijenilo mišljenje, tomu treba uzrok tražiti jedino u bojazni, da ova mjera ne nanese kakovu štetu franceskoj trgovini. Uza sve to se ipak ne može dopustiti, da se pod dubrovačkim stijegom dogagjaju svakojake zloporabe, pa se zapovjednicima franceskih ratnih lagja naregjuje, da od sada po volji zaustavljaju (u tekstu "uznemiruju") dubrovačke trgovačke brodove i da poduzimlju na njima strogu i svestranu pretragu, kako bi se uvjerili, da li plove po općenito usvojenim načelima pomorskoga prava. U slučaju prekršaja propisuje se franceskim zapovjednicima, da dotičnu lagju uzapte i dovuku u najbliže francesko pristanište{1 Ovo je glasovito "pravo premetačine" (droit de visite), koje se vrši u vrijeme pomorskoga rata i kojemu je svrha, da se spriječi, da neutralne države ne opskrbljuju vojujuće stranke stvarima, koje spadaju u kategoriju ratnoga kriomčarenja.}. Da opravda ovoliku strogost.◊539 sastavljač instrukcija veli, da se Dubrovčani nijesu žacali, za pošljednoga francesko-engleskoga rata, izdavati Englezima Franceze, koji su se služili njihovim lagjama "akoprem treba da zahvale jedino prometu s Franceskom, ako se je njihova trgovačka mornarica do tolike visine popela".

Knez Listenois, ne mogavši sam obaviti datu mu narudžbu, odvoji od svojega brodovlja dvije fregate "Sultane" i "Chimère", te ih otpremi pod Dubrovnik. Vitezu Grasse de Briançon, zapovjedniku prve fregate, bi povjerena zadaća, da prama gornjim instrukcijama zapodjene pregovaranje s dubrovačkim senatom.

Franceske lagje prispjele u grušku luku 3. novembra. Konzul Prevost bi prva ličnost, koja se u društvu jednoga činovnika zdravstvenoga ureda pope na krov "Sultane", da pozdravi kapetana. Potonji mu izloži cilj svoje misije, te mu pokaza dobivene instrukcije. On zamoli nadalje konzula, da zatraži za njega audijenciju u Maloga Vijeća, te mu ujedno objasni kakovim ceremonijalom želi biti primljen. Slijedećega dana u jedan sat po podne dogje na fregatu jedan senatski tajnik, te najavi franceskomu zapovjedniku posjetu dvojice senatora, poslatih sa strane vlade republike, da mu zažele dobrodošlicu. Tajnik upita pri tom franceskoga zapovjednika, bi li on htio stupiti u pregovore s ovom dvojicom, na što Grasse odvrati, da on nema o čemu s njima pregovarati, sve dok ne ode u senat, da mu izrazi nezadovoljstvo njegovoga vladara. On ipak doda, da će senatore rado primiti, ali samo kao ljude, kojima je data naredba, da mu dogju na poklon. Vitez Grasse je, kako se vidi, postupao odmah u početku s Dubrovčanima doslovce prama njegovim instrukcijama t. j. s visine. U dva sata se pojavi novi glasnik, a četvrt sata nakon njega stigoše najavljena dva senatora sa svojom pratnjom. Franceski zapovjednik ponudi im sjedalo pa i sam sjede do njih. Dubrovački senatori rekoše sada, da im je dužnost izraziti čuvstvo dubokoga poštovanja, što ga vlada republike goji prama osobi franceskoga kralja; učiniše zatim propisane poklone franceskomu časniku, koje ovaj učtivo uzvrati, te se staviše potpuno na njegovo raspoloženje. Posjeta je trajala oko pola sata. Zatim se senatski izaslanici ukrcaše u filjugu, koja ih bijaše dovela, a koja ih sada poveze natrag obali. Za to vrijeme franceski zapovjednik dade ispaliti u njihovu počast devet topovskih hitaca.

Sjutradan, 5. novembra, viteza Grasse pohodi opet jedan senatski tajnik, koji mu najavi novu posjetu dvojice senatora. Zapovjednik odvrati, da on s njima ne može pregovarati, jer da mu je kralj dao izričiti nalog, da prije svega oslovi senat. Megjutim se u 2 1/2 sata na krmu franceske fregate uspeše ona ista dva senatora, te izjaviše zapovjedniku, da su ga došli, po naredbi senatovoj, upitati, kakovu vrst ceremonijala on traži za svoju audijenciju u Malomu Vijeću. Vitez Grasse odvrati, da je konzul Prevost bio poradi te stvari u senatu, koji je obećao dati odgovor u tri sata, pa njemu ne preostaje drugo, ne da čeka na senatovu poruku. Na ovo izjaviše izaslanici, da je konzulov upit bio nejasan; ali da će zapovjedniku biti učinjen doček, kakov bude zatražio ili bolje, da će mu se iskazati počasti, koje su bile nekoć iskazane franceskomu poklisaru Noailles-u, kad se je putujući u Carigrad bio zadržao u Dubrovniku{1 François de Nouilles, biskup od Aeqs, poklisar Franceske kod Visoke Porte bješe stigao u Dubrovnik 5. januara 1572., te se zadržao u tom gradu punih 19 dana, očekujući oružanu pratnju, što mu je imao poslati hercegovački sandžak, da uzmogne produžiti svoje putovanje preko Balkana. U depeši od 28. januara Noailles javlja svomu vladaru, da ga Dubrovčani "časte i poštuju koliko više mogu". Dr. L. Vojnović: Aleksandrijsko pitanje (1572.—1579.), str. 15.}. Na to zapovjednik zatraži, da ceremonijal bude uglavljen pismeno, snabdjeven potpisom senatskoga tajnika i da mu prepis bude saopćen preko konzula Prevost-a. Pošto sve to◊540 bude učinjeno, on će odrediti čas audijencije. Drugoga dana izjutra konzul dogje navijestiti zapovjedniku, da je sve u redu.

U jedan sat po podne (6. novembra) stupi vitez Grasse u pratnji viteza Tressemanes-a i svih oficira dviju fregata u čamac, koji ih uz gruvanje topova prebaci na obalu u dnu gruške luke. Tu ih dočekaše konzul Prevost, dva zdravstvena činovnika i osam vojnika. Povorka se krene put Dubrovnika ovim redom: naprijed igjahu vojnici stupajući dva po dva, za vojnicima zdravstveni činovnici, za ovima vitez Grasse imajući s desne strane viteza Tressemane, a s lijeve konzula Prevost-a, za njima dolažaše ostali časnički zbor dviju fregata, a za ovim članovi franceske kolonije u Dubrovniku. Tako povorka dogje na vrata od Pila, gdje im straža oda vojničke počasti. Unutar pak gradskih vrata čekahu ju dva senatora, poslata da ju sprovedu u kneževu palaču. Kad franceski poslanik i njegova pratnja stigoše na trg ispred dvora, vojnici, koji su tu bili postavljeni u red, iskazaše im počast, na što oni ugjoše u dvorište rektorove palače, a odatle u dvoranu Maloga Vijeća. Rektor, vijećnici, tajnici i pisari dočekaše ih stojećke. Vitez Grasse bi posagjen pokraj rektora na mjesto, snabdjeveno sagom i jastučetom za pod noge. Vitez Gressemane bi smješten na klupu, na kojoj obično sjedi konzul, to jest s desne strane dvorane, licem okrenutim prama rektoru. Za stupom, koji se je nalazio neposredno za njegovim legjima, poredaše se časnici ratnih lagja. Konzul bi posagjen na drugu klupu, postavljenu s lijeve strane dvorane, a za njim se svrstaše članovi franceske kolonije. Obje su klupe bile prekrivene ćilimima. Nakon što se na znak rektorov svi prisutni pokriše, vitez Grasse izreče slijedeći govor:

"Gospodo, ja sam poslan ovamo od strane kralja Franceske, da izjavim vašoj republici, da je Njeg. Veličanstvo već odavno nezadovoljno njezinim postupanjem, unatoč svega njezinoga nastojanja, da sakrije istinu i istodobno da zajamčim franceskim podanicima miran i zadovoljan život u ovom gradu.

"Njeg. Veličanstvo se više ne će dati varati, ni dozvoliti, da mu se pomanjka dužno poštovanje; pa ga se ne će moći unaprijed obmanuti koracima i zaskočicama, koje ste vi do skrajnosti zlorabili. Meni je naregjeno, da vam izjavim, da, ako vi opet budete postupali s Francezima po pregjašnjim vašim načelima i običajima, Njeg. Veličanstvo ne će se samo zadovoljiti time, da liši vašu republiku dobrohotnosti, koju joj je do sada očitovalo, već će smatradi Dubrovnik kao grad, koga mu se valja u svakom pogledu čuvati i koji mu treba pedepsati za njegova nedjela."

Na ovaj oštri i oporni govor franceskoga zapovjednika, koji je zvučio kao pravi ultimatum, Klement Menčetić, tadanji dubrovački rektor, odvrati slijedećom besjedom, punom diplomatskih niansa:

"Questa Republica è ripiena di rispetto e di venerazione per Sua Maestà Christianissima, d' Estima e Considerazione per il Signore Inviato comandante delle Sue fregate e di attaccamento per la nazione francese alla quale procurerà tutte le facilità per il commercio e riguardara i loro interessi come propri.

"E di più ringraziamo Iddio del felice arrivo in queste acque di Gravoza delli suoi Legni, speriamo che ciò sarà per la soddisfazione del Re e per il Ben della Republica." (Naša je republika prožeta osjećajem najdubljega strahopočitanja prama Njegovom Prekršćanskomu Veličanstvu, poštovanja prama gospodinu poslaniku, zapovjedniku njegovih fregata i ljubavi prama franceskomu narodu, kojemu će pribaviti sve moguće olakšice za njegovu trgovinu i o čijim će interesima voditi brigu kao o svojim vlastitim. Mi nadalje blagodarimo Bogu nad sretnim dolaskom u gruške vode franceskih lagja, te se nadamo, da će to služiti kraljevomu zadovoljstvu a dobrobiti republike.)◊541

Nakon rektorova govora, vitez Grasse zatraži od Maloga Vijeća, da označi dva senatora, s kojima će moći pregovarati i riješiti prijeporna pitanja. On zatraži nadalje, da ga se oslobodi zdravstvenoga interdikta, pošto je bio skoro minuo 21 dan, od kako bješe ostavio Korun, posljednje tursko pristanište; čime je bilo udovoljeno dubrovačkim zdravstvenim propisima. Rektor odgovori, da ne vidi tomu zaprjeke, pa obeća, da će predložiti stvar nadležnim vlastima. Na to franceski poslanik i njegova družba, sprovagjani kao i dotle dvojicom senatora i zdravstvenim činovnikom, ostaviše rektorovu palaču i odoše u kuću franceskoga konzula, gdje počekaše, da budu riješeni zdravstvenoga nadzora, što je iza malo vremena i uslijedilo. Idući dan, 7. novembra, vitez Grasse i njegov drug vitez Tressemane radiše zajedno s konzulom na poslu, zbog koga su bili došli u Dubrovnik; pa kad su svestrano ispitali predmet njihove misije, oni zapodjenuše pregovore (8. novembra) s dvojicom izaslanika dubrovačkoga sonata, kojima je bio pridružen jedan tajnik. Toga dana bi riješeno više tačaka. Slijedećega dana bijaše nedjelja i zbog toga druga i konačna sjednica bi urečena u ponedjeljak, 10. novembra. Toga dana franceski poslanik izloži sve svoje zahtjeve, koji su imali biti podastrti senatu na riješavanje. Četiri dana nakon toga dubrovački delegati pročitaše odgovor senatov na franceske upite i predloge. Dubrovačka vlada ponajprije nastojaše opravdati svoje dotadašnje držanje prama Francezima. Ona uvjeravaše, da nije nipošto istina, da su na njezinu pobudu tripolitanski gusari bili došli opljačkati četiri franceske lagje, koje krcate žita, bijahu usidrene u zatonskom zaljevu. Pomorski pako kapetan, koji za posljednoga englesko-franceskoga rata bijaše izručio Englezima neke franceske podanike, bio je kažnjen za taj čin na njegovomu povratku u Dubrovnik. Dubrovačka vlada mu u istini bješe oduzela patent pomorskoga kapetana, te ga na taj način lišila dozvole, da i dalje plovi po moru. Taj je kapetan megjutim kasnije zamolio francesku vladu, da isposluje za njega rehabilitaciju, pa kad je ona to i učinila, dubrovački senat nije se mogao pokazati strožim od nje i odbiti kapetanovu prošnju. Što se tiče stvari franceskih trgovaca Eydoux-a i Herculès-a, dubrovačka vlada izjavljuje, da je prvi dobio potpunu zadovoljštinu, dočim je drugi izgubio parnicu te je protiv njega izrečenu osudu potvrdio senat, koji predstavlja u dubrovačkoj republici najviši stupanj judisdikcije, tako, da protiv njegovih odluka ne može više biti uložen priziv. Vitez Grasse priznaje sam u izvješću o rezultatu svoje misije (upravljenom vojvodi Praslin-u iz Tulona 8. februara 1767.), da nije mogao više nastojavati na toj stvari, pošto se memorandum, što ga Pavle Herculès bješe podnio protiv dubrovačke vlade, ne osnivaše na dovoljno temeljitim dokazima.

Dubrovačka vlada bješe dala potpunu i bezuslovnu zadovoljštinu na prvi zahtjev franceskoga poslanika, da naime izda i u nedjelju 16. novembra pribije na svim javnim mjestima na čitavomu teritoriju republike dekret, u komu se vlada svečano obvezuje, da će, kao u prošlim vremenima, u buduće odavati najdublje poštovanje franceskomu vladaru i svoju naklonost franceskim gragjanima, nastanjenim na njezinomu zemljištu, pa istodobno stavlja na znanje svim svojim podanicima, da će strogo kažnjen biti onaj, koji se usudi pomanjkati poštovanje ili zlo postupati s kojim franceskim gragjaninom.

Dubrovačka vlada pristade takogjer na to, da oprosti carinskih daća drvo za gradnju brodova, opredijeljeno franceskim arsenalima, koje se bude prevozilo morem ili kopnom preko njezinoga zemljišta ili prekrcavalo u njezinim teritorijalnim vodama iz jedne lagje u drugu. Ona privoli još, da oslobodi carine izvjesnu količinu živeža i vina, što ga bude franceski konzul u Dubrovniku uvozio, izuzam s ostrva Mljeta i Lastova, Preostajaše još deseta i posljedna tačka franceske note, na koju dubrovačka republika◊542 ne htjede podnipošto pristati, a koja je ovako glasila: "Franceski kralj traži, da je svima strancima, nastanjenim u Dubrovniku, slobodno staviti se pod njegovu zaštitu i da se u tome slučaju smatraju kao Francezi, da se s njima postupa kao s takovima i da uživaju ista prava kao i kraljevi podanici." Jednom riječi tražilo se za franceskoga konzula u Dubrovniku pravo zaštite, o kojemu smo imali već prilike govoriti. Dubrovačka vlada bješe u isto vrijeme uručila franceskomu poslaniku kratki exposé razloga, zbog kojih je bila prisiljena da otkloni gornji članak. U tomu exposé-u veli, da izuzam Pape i Mletaka sve druge države, koje trguju s Dubrovnikom, imaju u ovome gradu svaka svoga konzula, koji bdije nad interesima njezinih podanika. Što se pak tiče specijalno turskih lagja i putnika oni potpadaju vlasti činovnika, koga turska vlada drži u Dubrovniku za pobiranje carinskih daća, udarenih na robu, koja ulazi u Tursku ili se izvozi otuda. Mnogobrojni grčko-istočnjaci ili katolici, podanici sultanovi, koji silaze u Dubrovnik, priznavaju autoritet toga činovnika, koji zastupa njihove privatne interese. Megjutim, ako se nastane u Dubrovniku na duže vrijeme, spomenuti sultanov činovnik prestaje vršiti nad njima vlast i oni potpadaju pod jurisdikciju dubrovačke republike, po povlastici podijeljenjoj potonjoj carskim fermanima. Što više, ako su oni katolici to onda postaju, nakon desetgodišnjega boravka u Dubrovniku, podanici republike, te su u svakom pogledu asimilirani ostalim dubrovačkim državljanima. Grčko-istočnjaci naprotiv uživaju doduše razna prava i povlastice, ali ne mogu u nikakvomu slučaju postati pripadnicima republike. Potonja naime izričito zabranje, da se na njezinomu teritoriju javno ispovijeda druga koja vjera izuzam katoličke, jedine državne vjere. Izuzetak ovomu pravilu čini samo neznatna židovska općina. Gornja mjera, poduzeta protiv grčko-istočnjaka, opravdava se ogromnim brojem sljedbenika istočne crkve, koji žive na dubrovačkom zemljištu i u susjednoj Hercegovini: koji bi, kad bi im se podijelila potpuna sloboda vjeroispovijedanja i dozvola da u Dubrovniku grade svoju crkvu, mogli postati gospodujućim elementom u republici i dovesti u opasnost samu njezinu nezavisnost.

Nikakvih se drugih stranaca ne nalazi u Dubrovniku, osim što se s vremena na vrijeme skloni u ovaj grad po koji vojnički prebjeg ili kakav prestupnik, tražeći utočište pod okriljem sv. Vlaha. Megjutim ljude ove vrste dubrovačka vlada običava na svoj vlastiti trošak ukloniti sa zemljišta republike, kako bi se odvratila svaka pogibelj za život ili imanje gragjana; a to tim prije, što republika nema ni dovoljno vojnika ni dovoljno streljiva, da se sama štiti.

Vitez Grasse smatraše sada svoju misiju svršenom. On je još samo čekao, da mu budu donešeni izvatci iz registra službenih akata dubrovačke vlade sa transkripcijom gornjih deset članaka i odgovora senatovih. Ti mu dokumenti biše predati u večer 18. novembra. U osvit idućega dana franceske džemije ostaviše grušku luku. Prolazeći ispod Dubrovnika sa gradskih bedema bi ispaljeno u njihovu počast 11 topovskih hitaca, na koje one s isto toliko hitaca odgovoriše. Po svemu sudeći, dubrovačka gospoda bjehu učinila povoljan utisak na franceskoga zapovjednika. U istini potonji završava ovim riječima spomenuto svoje izvješće: "Pošto je posao tako obavljen, ja se nadam da kralju ne će više dolaziti novih tužaba na dubrovačku vladu od strane Franceza nastanjenih u Dubrovniku i da će potonji u buduće voditi u miru svoju trgovinu. Meni se ipak čini, da u svim tim zagjevicama osobni motivi igraju na jednoj i na drugoj strani odveć važnu ulogu."

Odnosi megju dubrovačkom vladom i konzulom Prevost-om bijahu od sada korektni, a u izvjesnim prilikama i usrdni. Konzul n. pr. bilježi u svojoj depeši od◊543 15. maja 1769., da je bio nastao spor megju Fort-om, franceskim pod-konzulom u Aleksandriji i dubrovačkim konzulom Dimitri, te da je dubrovačka vlada naredila potonjemu, da dade franceskomu podkonzulu potpunu zadovoljštinu. U svojoj depeši od 9. septembra iste godine Prevost veli, da su braća Herculès jedini krivci zbog nereda, koji se poragjaju megju Francezima u Dubrovniku. U oktobru konzulu bi podijeljen od franceske vlade više-mjesečni dopust. Prije nego što će ostaviti Dubrovnik, on zatraži audijenciju u Maloga Vijeća, te mu pročita od strane franceskoga kralja poslanicu, u kojoj se javlja da je otok Korzika bio ujedinjen sa Franceskom, te se ujedno propisivaše dubrovačkoj vladi, na koji način treba da postupa s korzikanskim lagjama u slučaju, da se koja pojavi u njezinim vodama. Nakon što je konzul pročitao kraljevo pismo rektor izjavi, da je republika primila s velikim veseljem vijest o ujedinjenju Korzike sa Franceskom i da se ona moli Bogu za napredak i proširenje franceskoga kraljevstva. Što se pak tiče korzikanskih brodova, dubrovačka je vlada spremna, da učini sve, što kralj zaželi. Konzul obeća, da će rektorove izjave saopćiti svomu vladaru, a on sam doda u svoje ime, da će nastojati, koliko bolje bude mogao, da održi i nadalje slogu i sklad megju njim i vladom republike.

Konzul se povrati s dopusta u julu g. 1770. Za njegova odsustva bješe došlo u Dubrovniku do novoga sukoba megju strankom Salamankeza i strankom Sorboneza. Stranka stare vlastele bješe silno ojačala, tako, da se većina mlagjih plemića, bojeći se progonstva od strane svojih protivnika, bješe iselila i prebjegla, nešto u Italiju, naročito u Jakin, a nešto na otok Korčulu. Na taj se način broj članova Velikoga Vijeća bijaše umanjio za jednu četvrtinu. Konzul veli, da stara vlastela nastoje zatajiti pravi uzrok ovoga bijega, uvjeravajući svakoga, da su oni plemići otputovali u tugjinu, da se usavrše u političkim naukama; ali da nitko u Dubrovniku ne vjeruje tomu, pa da je dubrovački puk teško zabrinut zbog nesloge, koja sveudilj vlada megju njegovim poglavicama i koja je kadra, da republiku dovede na rub propasti.

Dubrovačka se republika nalazaše u to vrijeme u kritičnomu položaju. G. 1768. bješe naime buknuo rat izmegju Turske i Rusije i carica Katarina bijaše poslala admirala Orlova s jakim brodovljem u Sredozemno more. Za vrijeme čitavoga svog krstarenja po istočnim vodama ruski zapovjednik postupaše s dubrovačkim lagjama kao s neprijateljskim. On je u istini uzapćivao svaki dubrovački brod, koji je zatekao na svomu putu, ne obzirući se na to, da li on nosi neprijatelju hranu ili ne. U svomu izvješću od 4. aprila 1771. franceski konzul javlja, da je rusko brodovlje uhvatilo nekoliko velikih trgovačkih lagja dubrovačkih i da je vijest o tomu dogogjaju prouzrokovala pravu paniku megju Dubrovčanima, koji već vide propast svoje mornarice, dok ih opet glasine o kretanju austrijskih četa na Bosnu ispunjaju strahom za njihovu slobodu. Senat je držao više sjednica i nakon dugoga vijećanja bi odlučeno, da se zatraži pomoć u raznih evropskih vladara; naročito u španjolskoga. Megjutim, kako je razdor vladao megju plemstvom, dubrovačka vlada nije bila u stanju, da zauzme jasno i odlučno stanovište, te se ograniči na to, da je naložila svojim deputacijama, koje igjahu u Beč i u Petrograd, da pospješe svojim putovanjem, kako bi što brže saznali za posljedne namjere austrijskoga i ruskoga dvora. Poslanstvo, koje se bijaše zaputilo u Livorno, da pregovora s admiralom Orlovom, dobi nalog, da ide u Napulj, gdje se je nalazio brat grofa Orlova, koji, pošto je potonji bio upravo otputovao u Petrograd, bješe preuzeo zapovjedništvo nad ruskim brodovljem. Dubrovačkoj je misiji bilo nadalje naregjeno, da zamoli napuljski dvor, da intervenira u prilog Dubrovnika kod ruskoga admirala. Megjutim se je u Dubrovniku polagalo vrlo malo nade u uspjeh◊544 ove misije, jer iz Napulja bijaše došla povjerljivim putem vijest, da se Orlov sprema, da sa svojim brodovljem dogje pred Dubrovnik. U svojoj depeši od 10. juna 1771. Prevost javlja, da strah Dubrovčana naočice raste. On veli, da je dubrovačka vlada bila obaviještena, da je Orlov stavio ova četiri uslova dubrovačkom poslanstvu. 1. Da se Dubrovnik otrese Portine zaštite i da se stavi pod ma čiju drugu. 2. Da proda ruskoj carici sve svoje oveće lagje uz cijenu, koju će vještaci odrediti. 3. Da dade u zajam Rusiji znatnu svotu novaca. 4. Da privoli, da se u Dubrovniku izgradi jedna crkva istočnoga obreda i da dozvoli slobodno ispovjedanje grčko-istočne vjere na teritoriju republike. Senat je poduže vijećao o ovim zahtjevima Rusije, ali nikakva odluka ne bi prihvaćena. Dubrovačka se vlada nalažaše pred nemilom alternativom: Ako učini po volji Rusima, ozlojediće Tursku, svoga još uvijek opasnoga susjeda; ako zabaci uslove ruskoga admirala, rusko će brodovlje doći bombardirati Dubrovnik. U toj se neprilici ona obrati na franceskoga konzula. Državni ministar Tudisi pozva Prevost-a, da dogje u rektorovu palaču. Konzul tu nagje osim Tudisi-a i dvojicu senatora, Menčetića i Buču. Državni mu ministar izloži gornje stavke Orlovljevoga ultimatuma i prijetnju, da će u slučaju otkaza bombardirati grad. Pošto se nije smjelo gubiti vrjemena, a pošto zbog kvarantina nije bilo moguće poslati izvanredno poslanstvo u Versailles, dubrovačka vlada bješe sastavila za franceskoga kralja poslanicu, u kojoj mu ona davaše vijernu sliku teškoga položaja, u koji su ju pretjerani zahtjevi i prijetnje ruskoga admirala dovele, pa preklinje franceski dvor, da svojim moćnim posredništvom otkloni od Dubrovnika strašnu opasnost. Dubrovački ministar zamoli konzula, da direktnim putem upravi ovu poslanicu svojemu vladaru. Prevost obeća, da će to rado učiniti. On zatraži istodobno od svoje vlade specijalne upute za slučaj da Dubrovčani od njega budu tražili, da osobno interveniše kod ruskoga admirala u svrhu, da očuva grad od bombardiranja. Dubrovački senat, htijući ublažiti ruskoga admirala, bješe mu ponudio preko svojih izaslanika svotu od 220 hiljada mletačkih dukata, koju Orlov megjutim odbije. To prouzroči, priča franceski konzul, toliko uzbugjenje i strah u Dubrovniku, da netom se i najmanji brod ukaže na vidiku grada, strava obuzme svekoliko pučanstvo. Neki senatori bjehu predložili, da se grad stavi u obranbeno stanje, ali nakon refleksija, što ih neki njihovi drugovi učiniše o vojničkomu položaju Dubrovnika, taj predlog niti nebi uzet u pretres. Dubrovačka se je artiljerija u istini sastojala od 400 topova, od kojih je samo 40 moglo služiti, dočim svi ostali bijahu bez lafeta. Raspolagalo se je nadalje sa 16 kvintala baruta i 2000 do 3000 gjuladi. Topnika je pak bilo u sve oko trideset. Moglo se je nadalje oružati jedno 4 ili 5 hiljada ljudi, ali provijant za obskrbu te vojske bijaše skroz nedovoljan. Bi dakle zaključeno, da se ruskomu admiralu pošlje deputacija od 4 senatora, praćena s isto toliko mlagjih plemića, koja će u njega isprositi milost i do potrebe ga ponukati, da se dogje na svoje oči uvjeriti o nevoljnomu stanju dubrovačke republike. Istodobno se je bilo pročulo, da Crnogorci kreću na Hercegovinu, što je moglo dovesti do okršaja u blizini dubrovačkoga zemljišta. To nagna dubrovačku vladu, da naredi svojoj deputaciji u Carigradu, koja bijaše upravo isplatila Visokoj Porti trogodišnji danak, da gleda izraditi kod turske vlade, da ratne operacije protiv Crnogoraca budu izvršene podalje od teritorija republike.

Ovo je bilo posljednje izvješće konzula Prevost-a. Potonji u istini umre 23. novembra 1771.

Na ispražnjeno mjesto franceskoga konzula u Dubrovniku bi imenovan François Bruère Des Rivaux, dotadanji konzul i otpravnik poslova u Holandiji, a prije toga◊545 činovnik u franceskomu ministarstvu inostranih djela. Njegov šef, državni tajnik za mornaricu Boynes piše mu 2. marta 1772., da mu je pribavio mjesto konzula u Dubrovniku, jer da je imao mnogo dokaza o njegovim sposobnostima pa je uvjeren, da će kako treba ispuniti svoju novu misiju.

Novi konzul stiže u Dubrovnik polovicom augusta 1772. i bi primljen po ustanovljenomu ceremonijalu od rektora i Maloga Vijeća. S dolaskom Des Rivaux-a odnosi megju Franceskom i dubrovačkom republikom postadoše opeta napeti. Konzulova prepiska iz g. 1773. pruža nam za to mnogobrojnih dokaza. Franceska vlada bješe naime uputila svoga konzula, da budno pazi na to, da li Dubrovčani još uvijek pozajmljuju svoj barjak tugjim lagjama, kao što su to prije činili. Konzul obećava, da će se o tome tačno obavijestiti; a u isto vrijeme priča, da je dubrovačka vlada znatno uskorila šiljanje deputacije s dankom u Carigrad i da je tomu dvostruka svrha; prvo, da ona želi osigurati svoje interese pri budućem kongresu mira izmegju Porte i Rusije; drugo, da traži isposlovati od turske vlade novih fermana, koji bi zajamčili slobodno putovanje njezinim lagjama i zaštitili ih od barbareska. Konzul insinuira pri tomu, da bi trebalo nastojati oko toga, da broj plovidbenih fermana podijeljenih Dubrovčanima bude jako smanjen, "jer — veli on — ako se ne poprime nužne mjere, dubrovačka će mornarica opet zadobiti svoju prijašnju premoć, pošto su dubrovački mornari i vještiji i trijezniji od mornara ostalih naroda". Ovaj konzulov predlog naišao je na odobrenje njegovoga ministra. Samo potonji nezna, da li postoji kakov praecedens, koji bi dopustio, da se upotrijebi sredstvo, što ga je konzul preporučio, da bi se naime spriječilo pojačanje dubrovačke mornarice. Ministar nuka konzula, da ga o tome izvijesti. Potonji se u tu svrhu obrati Saint Priest-u, tadanjemu franceskomu poklisaru u Carigradu, koji mu odgovori, da Porta za sigurno neće učiniti u korist dubrovačke mornarice ništa više od onoga, što je do tada bila učinila, ali da ona opet neće podnipošto htjeti uništiti ju, a to s toga, što je Turcima mila utakmica na području pomorske plovidbe. Sam konzul priznaje, da se je mogao osvjedočiti o tome, da Dubrovčani nijesu nikada pozajmljivali svoje zastave inostranim brodovima i da treba napredak dubrovačkoga brodarstva pripisati štedljivosti i trijeznosti njihovih mornara. Dubrovačka je mornarica bila skoro potpuno uništena za posljednoga tursko-ruskoga rata, ali dubrovački senat goji čvrstu nadu, da će je obnoviti u njezinoj prijašnjoj snazi. Jedan senator, poslan je u Carigrad s misijom, da poradi oko toga, da u budućem ugovoru o miru bude uvrštena klauzula, kojom bi se Rusi obvezali, da će isplatiti Dubrovčanima naknadu za pretrpljene gubitke i povratiti im uzapćene lagje. Konzul misli, da bi jedina ozbiljna zaprjeka razvitku njihove mornarice bila ta, da franceski poklisar kod Porte pokvari posao izaslanika dubrovačke vlade. Za dokaz, koliko je francesku vladu zabrinjivalo nastojanje Dubrovčana oko podignuća njihove trgovačke mornarice, možemo navesti fakt, da se franceski ministar često povraća u svojim depešama na taj predmet, te da neprestano preporuča konzulu, da pozorno prati sve, što se bude u Dubrovniku učinilo u tome pravcu i da ga tačno obavijesti o uspjehu dubrovačke misije u Carigradu.

Megju konzulom i dubrovačkom vladom došlo je doskora do trvenja. Povod je tomu dao slijedeći fakt: Neki franceski trgovci bijahu kupili znatnu količinu žita u Albaniji, koju htjedoše ukrcati na lagje u Dubrovniku. Nego dubrovački carinski činovnici zahtijevahu, da se plati za provoz pristojba od 5 % ad valorem (od cijene žita). Konzul, smatrajući taj zahtjev prećeranim, upravi senatu notu, u kojoj iziskivaše, da spomenuta carinska daća bude ili posvema dokinuta ili jako snižena. On isticaše◊546 pri tome, od kolike je koristi po Dubrovnik, da franceski trgovci upravljaju preko njega svoju robu. Ovaj korak franceskoga konzula ostade bez uspjeha. Dubrovačka vlada nije marila slijediti primjer ostalih pomorskih država i dozvoliti slobodan transit (provoz) preko svoga zemljišta. Senat čak izjavi konzulu, da ne će više ni u ovoj ni u ma kojoj drugoj stvari s njime se dopisivati, već mu poručuje, da se u buduće izvoli potruditi do državne kancelarije, gdje će mu se dati usmeni odgovor na njegove eventualne upite. Ovaj incident bi uzrokom, te je svaki službeni saobraćaj megju konzulom i dubrovačkom vladom bio za pune tri nedjelje dana potpuno prekinut. Dubrovačka vlada se napokon ipak odluči odgovoriti na konzulove predstavke; ali taj odgovor bijaše skroz niječan. Senat se pozivaše na navade, koje vladahu od nezapamćenih vremena u Dubrovniku i po kojima se je uvijek nametala carina na robu, koja putuje preko dubrovačkoga zemljišta. On isticaše nadalje, da Dubrovnik proizvodi samo ulje i vino, pa kad bi stao podjeljivati carinske sloboštine, da bi time začepio svoje jedino izdašnije vrelo prihoda. On napominjaše misiju viteza Grasse, koji da se je uvjerio o temeljitosti ovih razloga, pa je pristao, da se sloboda transita ograniči na drvo za gradnju brodova.

Konzul u svomu odgovoru nastojaše pobiti ove argumente senatove. On veli, da nije tražio da se potpuno dokine carinska daća na transit žita, premda je i na to imao pravo, već jedino da pristojba bude snižena, da se tako ne bi zapriječio razvitak jedne tako važne prometne grane. Osim ovoga spora o transitu još je jedan incident pomutio harmoniju u odnosima izmegju franceskoga konzula i dubrovačkoga senata. Potonji naime bješe zadržao zdravstveni patent nekom franceskomu kapetanu Cresci-u, koji bijaše prekrcao u blizini Zatona iz jedne lagje u drugu robu, a da nije pri tomu platio dotični carinski namet.

Dubrovačka vlada bješe poslala krajem god. 1773. Rugjeru Boškoviću naredbu, da učini franceskoj vladi predstavke u ovome poslu. Megjutim veliki naučenjak bi naimenovan upraviteljem optičkoga odjela pri ministarstvu mornarice i njegov ulaz u državnu službu Francuske učini nemogućim daljnje njegovo revnovanje za interese dubrovačke republike. Potonja je morala tražiti novoga zastupnika. U svomu izvješću od 3. juna 1774. konzul Des Rivaux veli, da je saznao, da je dubrovačka vlada obećala jednom bratu svoga rezidenta u Rimu, opata Stay-a, 1000 pistola i činovničko mjesto, ako uspije zadobiti potporu kardinala Bernis-a, franceskoga poklisara kod sv. Stolice i njegovom pomoću osujetiti djelovanje franceskoga konzula u Dubrovniku. "Ova se gospoda" završava Des Rivaux "obično služe tajnim manevrima i podmićivanjem, kadgod se nadaju, da će na taj način polučiti svoj cilj i udovoljiti svojim strastima."

24. aprila bi držan u Versailles-u državni savjet pod kraljevim{1 To je bio posljedni savjet, u kojemu je Luj XV. prisustvovao. Franceski kralj oboli nekoliko dana za tim od ospica i 10. maja umre. Promjena na franceskomu prijestolju i dolazak na vrhovnu vladu zemlje blagoga Luja XVI. bješe svakako u prilog Dubrovčanima.} predsjedanjem. Taj je savjet raspravljao i dubrovačkim poslovima. Boynes obaviješćuje o tome franceskoga konzula u Dubrovniku, te mu javlja, da je kralj prihvatio slijedeće odluke: 1. Da se naredi konzulu da traži posvemašnje dokinuće carinskih daća na transit žita preko teritorija republike, kako se to radi u Napulju i u ostalim pomorskim državama. 2. Kralj je vrlo nezadovoljan izjavom dubrovačkoga senata, da ne će više pismeno odgovarati na note i memoranda franceskoga konzula, te izričito nalaže kon◊547zulu, da ne prima nikakvih usmenih odgovora. 3. Što se tiče afere kapetana Cresci-a treba izjaviti senatu, da se ne može razumjeti kako je dubrovačka vlada mogla pod vrlo frivolnom izlikom uskratiti zdravstveni patent franceskomu kapetanu, pa je čini odgovornom za štetu, koju je kapetan uslijed toga pretrpio. Ministar dodaje, da franceski dvor ne može dozvoliti, da Dubrovčani i nadalje dosagjuju Francezima, te da bi trebalo sklopiti s Dubrovnikom jasan i precizan ugovor, kako bi se predusrelo, da još nove poteškoće ne nastanu megju franceskom i dubrovačkom vladom. Ministar savjetuje konzulu, da ovu ideju ugovora potakne u zgodnoj prilici; ali da to učini indirektnim putem, kako bi ju mogao uvijek zabaciti. Isti kurir bješe donio i jednu poslanicu Boynes-ovu, upravljenu senatu dubrovačkom. Franceski ministar reproducira u toj noti tri tačke, sadržane u gornjoj depeši konzulu, te izražava nadu, da će dubrovačka vlada dati na sve tri potpunu zadovoljštinu. On zahtijeva nadalje od senata, da u svom općenju s franceskim konzulom potonjemu daje poštovanje, koje pripada jednomu "predstavniku Franceske." Ova nota franceskoga ministra bješe učinila u prvi mah dubok dojam na dubrovačku vladu i potonja saopći franceskomu konzulu preko napuljskoga predstavnika, da će imenovati pet senatora, da pregovaraju s njime o tačkama, sadržanim u Boynes-ovoj noti. Megjutim Des Rivaux javlja u svojoj depeši od 12. jula, da je dubrovačka vlada opet promijenila svoje stanovište i da je odlučila pregovarati direktno s franceskim dvorom. Ona je valjda smatrala, da se je dolaskom Vergennes-a na mjesto franceskoga ministra inostranih djela situacija promijenila njoj u prilog. U istinu novi šef franceskoga izvanjskoga ureda bješe prije toga poklisar u Carigradu, pa je za svoga bavljenja na Zlatnomu Rogu imao više puta priliku, da dogje u dodir s dubrovačkim poslanicima i da kod Porte podupre njihove diplomatske korake. Dubrovački senat, čestitajući poslanicom od 20. jula 1774. Vergennes-u na njegovomu imenovanju, izražava nadu, da će novi ministar štititi Dubrovnik isto onako, kao što je to činio kao poklisar u Carigradu{1 Uz svoju poslanicu Vergennes-u senat bježe priložio i jedno pismo Vlaha Paoli-a, nadbiskupa od Larisse, s kojim se je novi franceski ministar lično još iz Carigrada poznavao. U tomu pisma nadbiskup apelira na nekadanje Vergennes-ovo prijateljsko raspoloženje prama Dubrovniku, te ga moli da mu se i u ovoj ozbiljnoj prilici pokaže sklonim.}. Nekoliko dana prije toga senat bješe obavijestio Boynes-a o svojoj nakani, da u Versailles pošlje jednoga izaslanika s misijom, da opravda postupanje dubrovačke vlade u njezinomu sporu s Franceskom.

21. jula Des Rivaux pošlje Boynes-u opširnije izvješće o francesko-dubrovačkim odnosima, koje ćemo mi analizovati, premda mnoge stavke toga izvješća ne odgovaraju faktima:

Franceski konzul govori ponajprije o prohibitivnim mjerama, koje je dubrovačka republika uvela na području svoje carinske politike i koje su velika zapreka za razvitak franceske trgovine u tim stranama. On veli, "kad bi franceski trgovci uživali u Dubrovniku pogodnosti, što ih uživaju u drugim državama, da bi Dubrovnik za kratko vrijeme postao jedna od najnaprednijih franceskih trgovačkih kolonija i ujedno jedna od najvažnijih tržišta na čitavomu Istoku". Za svoga predšasnika Prevost-a Des Rivaux kaže, da se je bavio isključivo pisanjem o ceremonijalu, te da je pokazao vrlo malo zanimanja za čisto trgovačke poslove, "što je dakako bilo vrlo milo Dubrovčanima". Bolje ne prolazi kod njega niti vitez Grasse de Briançon. On priznaje doduše, da je pojava franceskih ratnih lagja u dubrovačkim vodama bila spasonosna lekcija, koja je za neko vrijeme obuzdala Dubrovčane, pa ih učinila prijaznijim prama Francezima; ali dodaje, da se je franceski zapovjednik dao zavesti od hitroga dubrovačkoga sena◊548tora Mata Ghetaldi-a. koji ga je bio uspio vješto odalečiti od franceskoga konzula i franceskih trgovaca u Dubrovniku, tako da je vitez Grasse otputovao iz Dubrovnika, a da nije zahtijevao, da se preinači u korist franceske trgovine dubrovački carinski pristojbenik. Prelazeći na svoju vlastitu misiju Des Rivaux spominje, da se je u početku svoga boravka u Dubrovniku držao prilično pasivno, a to za to, što nije poznavao dovoljno položaj franceskih trgovaca u toj zemlji; ali kad je bio temeljito upućen u dubrovačku trgovačku politiku, te kad je stao praviti dubrovačkomu senatu predstavke i tražiti carinske pogodnosti za francesku trgovinu, da je odmah došlo do sukoba izmegju njega i republike. Po njegovomu mišljenju jasan trgovački ugovor bio bi najzgodije sredstvo, da se svima nastalim poteškoćama učini kraj; ali da se uzmogne potpisati za Franceze povoljan ugovor, da bi trebalo upotrijebiti prisilne mjere i poslati u dubrovačke vode ratno brodovlje s namjerom da krstari na Istoku. Konzul potsjeća pri tom na primjer Turaka, koji s Dubrovčanima postupaju na najstroži način. Govoreći o raspoloženju Dubrovčana prama Francezima on veli, da su najljući neprijatelji franceskoga imena Sabo Pozza i Marko Sorgo, dva bogata i vrlo uplivna člana dubrovačkoga senata, ali da dubrovački plemići u opće ne trpe stranaca. Ova mržnja na strance porodila se je megju Dubrovčanima naročito nakon velikoga potresa. "Prije ove strašne nesreće" piše konzul "u Dubrovniku je živilo mnogo franceskih trgovaca i oni uživahu iste povlastice kao i domaći." Pri kraju svoga izvješća Des Rivaux spominje razne incidente, koji su se bili desili izmegju Franceske i Dubrovnika u vrijeme Luja XIV., pa kako je franceski kralj bio već naumio otpremiti svoje ratno brodovlje, da bombardira Gruž i Lopud, ali da ga je od izvedenja te namisli bilo odvratilo čuvstvo samilosti za jednu toli neznatnu državu, "koja zapravo nije niti mogla biti ubrojena u red država, već je bila smatrana nekom vrsti plemićke zadruge, slične kalugjerskim udrugama".

Osim franceskoga konzula protiv Dubrovnika je rovarila takogjer marseljska trgovačka komora, koja je imala veliki utjecaj na prometno općenje megju Franceskom i Istokom. Ona se u istini bješe obratila na Sartine{1 Sartine je bio imenovan za drž. tajnika za mornaricu umjesto Turgot-a, koji bješe zamjenio Boynes-a, ali koji bješe ostao na tom mjestu vrlo kratko vrijeme, pošto ga je kralj imenovao glavnim nadzornikom financija (controleur général).}, novoga državnoga tajnika za mornaricu, 23. septembra 1774. peticijom, u kojoj je nastojala svratiti ministrovu pažnju na konkurenciju dubrovačke plovidbe. U toj se peticiji izmegju ostaloga veli, da je za vrijeme rusko-turskoga rata franceska trgovina na Istoku bila silno napredovala, ali da se je bojati, da nakon utanačenja mira ona ne udari natrag; naročito, ako se dopusti Dubrovčanima, da plove kao i prije rata. Dubrovčani su naime znatno snizili pomorsku kiriju i time postali vrlo opasni konkurenti za franceske brodovlasnike. Da se oslabi ta dubrovačka utakmica, marseljska trgovačka komora preporuča, da se uznastoji oko toga, da broj njihovih lagja u Sredozemnomu mora bude jako smanjen. Kako se vidi trgovačka komora svjetovaše francuskoj vladi, da upotrijebi protiv dubrovačke pomorske trgovine ono isto sredstvo, koje je u svoje vrijeme bio preporučio franceski konzul u Dubrovniku. Samo, da se to postigne, valjalo je zadobiti za se i Visoku Portu, koja je u ovom pitanju bila upravo odlučujući faktor, a mi smo vidjeli, po jednoj depeši franceskoga poklisara u Carigradu, da turska vlada ne bijaše nimalo voljna oslabiti trgovačku snagu dubrovačke republike, za što je ona imala u ostalom posebnih razloga.◊549

Sartine, slijedeći stope svojih predšasnika Boynes-a i Turgota i inspiriran pristranim izvješćima Des Rivaux-a i marseljske trgovačke komore, bio bi najvolio postupati s dubrovačkom republikom energično i prisilnim mjerama polučiti od nje privolu na zahtjeve franceske vlade. Samo ta njegova energična metoda ne nailažaše podnipošto na odobrenje grofa Vergennes-a, koji, kao upravitelj departementa inostranih djela, imagjaše glavnu riječ u savjetu ministara. Vergennes se očitova u ovoj prilici pravim prijateljem Dubrovčana. On izjavi Sartine-u, da se treba prama Dubrovniku pokazati pravednim i ne poduzimati ničesa, što bi moglo skučiti njihovu državnu nezavisnost. Vergennes-u je pošlo lahko za rukom ublažiti Sartine-a i skloniti ga, da zauzme umjerenije stanovište prama dubrovačkoj republici.

To se novo raspoloženje Sartine-ovo manifestira u depeši, koju je državni tajnik za mornaricu upravio Des Rivaux-u 24. oktobra. On veli svomu agentu, da je zahtjev, da dubrovačka vlada posvema ukine carinu na žitni transit, apsolutno prećeran i da se valja zadovoljiti time, da se od nje traži sniženje spomenute carinske daće. On mu saopćuje nadalje, da je franceski dvor odlučio direktno se sporazumiti s dubrovačkom republikom i da je u tu svrhu imenovao de Saint-Didier-a, da pregovara s opatom Nicoli{1 Zapravo je dubrovačka vlada bila poslala vjerodajnicu i punomoć da ju zastupa u ovoj stvari Franu Favi-u, nećaku Nicoli-a, koji je uz to vršio službu sekretara pri toskanskomu poslaništvu u Parizu. Ta vjerodajnica nije megjutim bila predana i opat Nicoli figurira u franceskim službenim dokumentima kao jedini zastupnik dubrovačke vlade. Favi je opet postao god. 1778. dubrovačkim diplomatskim agentom pri franceskom dvoru. On je bio prije toga zamijenio svoga ujaka na mjestu toskanskoga otpravnika poslova.}, otpravnikom poslova Toskanske, kojemu je dubrovačka vlada bila povjerila zastupstvo njezinih interesa. Njima je data zadaća, da izrade osnovu ugovora, koji će sadržavati ne samo još neriješena pitanja, nego i ona o kojima se je dubrovačka vlada bila sporazumila s vitezom Grasse de Briançon. Kada ta osnova bude dogotovljena i pošto je kralj odobri, ona će biti otpremljena u Dubrovnik konzulu, koji će dobiti punomoć, da ju snabdije svojim potpisom i potpisima petorice senatora, koje će dubrovačka vlada u tu svrhu imenovati. Nego, kako su odnosi izmegju franceskoga konzula i dubrovačkoga senata bili napeti, trebalo je prije svega dokrajčiti abnormalni položaj, u komu se konzul nalazio. Sartine je s toga bio predao Nicoli-u jednu notu, koja je ovako glasila: "Dubrovački senat bijaše imenovao petoricu senatora, da vode s konzulom Des Rivaux-om pregovore o prijepornim pitanjima. On je za tim iznenada promijenio mišljenje i izjavio konzulu, da mu je namjera direktno pregovarati s franceskim dvorom. Pošto se ova odluka ne može povoljno tumačiti, franceska vlada izražava želju, da se imenuju ona petorica senatora, koji će izjaviti Des Rivaux-u, da su spremni s njim stupiti u pregovore, ma da se njihovo vijećanje ima odložiti sve dok konzul ne primi za to specijalne upute od svoje vlade, o čemu će u ostalom Nicoli biti na vrijeme obaviješten. Kad ova prethodna tačka, kojoj je svrha da otpravniku poslova Nj. Veličanstva budu iskazane dužne počasti, bude riješena, ministar će smatrati ugodnom dužnošću, da s opatom Nicoli-em traži sredstva podesna, da se uspostavi najbolji sklad i da se omogući Des Rivaux-u i dubrovačkim senatorima utanačenje pravičnoga sporazuma, koji će odgovarati kraljevomu dostojanstvu i pravu." Opat Nicoli prista na to, da odmah piše dubrovačkomu senatu, te da ga skloni, da izmijeni svoje držanje prama franceskomu konzulu. Dubrovačka vlada je rado privolila, da izvrši ovaj akt diplomatske kurtoazije, tim više, što je o njemu zavisio uspjeh zapodjenutih pregovora s franceskim dvorom. Konzul može u istini već u svojoj depeši od 15. decembra◊550 javiti ministru, da je senat imenovao pet senatora s misijom, da pregovaraju s njime i da ga je preko svoga pisara zamolio, da označi mjesto i dan vijećanja.

Dubrovačka republika bijaše tim sklonija popuštati, što se je nalazila u neugodnom položaju, prouzrokovanu držanjem Rusije. Franceski konzul javlja u svojoj depeši od 14. marta 1775., da dubrovački rezident, vlastelin Ranjina nije mogao za čitavoga svoga boravljenja u Petrogradu, biti primljen od carice Katarine, koja ga je uputila u Livorno grofu Orlovu. Ruski admiral je megjutim formulirao zahtjeve, koji su morali — veli konzul — biti prekomjerni, pošto od kako je kurir bio donio pisma Ranjinina, bješe prošlo kakovih deset dana, za kojih je senat neprestano u najvećoj tajnosti vijećao. U narodu se šire o tomu najčudniji glasovi. Neki nagagjaju, da Rusi traže od Dubrovčana, da im ustupe jedno pristanište, drugi tvrgjahu, da se radi o izgradnji grčko-istočne crkve i osnovanju ruskoga konzulata u Dubrovniku. Konzul veli, da je saznao iz pouzdana izvora, da se zahtjevi Rusa sastojahu u istini u imenovanju ruskoga konzula i u podignuću istočne crkve u Dubrovniku. Akoprem se tome protivi jedan dubrovački zakon i unatoč otpora nekolicine senatora, dubrovačka vlada pristade na oba zahtjeva ruskoga dvora. Megjutim, blagodareći posredništvu austrijske diplomacije, dubrovačkomu poslaniku pogje za rukom isposlovati u Orlova, da ne traži za ruskoga konzula pravo štićenja grčko-istočnjačkoga elementa u Dubrovniku. Što se tiče gradnje istočne crkve u ovomu gradu, grof Orlov se je zadovoljio time, da mjesto crkve bude podignuta jednostavna kapela. Uza sve to — dodaje franceski konzul — Dubrovčani se jako boje, da novi ruski konzul ne stane šurovati s Crnogorcima, što može da ih dovede u ozbiljnu nepriliku sa strane Turaka. Dubrovačka vlada se nadalje bješe obvezala, da će isplatiti novčanu odštetu nekim ruskim gusarima, koje je dubrovački konzul u Livornu, a da nije na to bio ovlašten od senata, smetao pri njihovim operacijama za pošljednoga rata rusko-turskoga. Ova je odšteta odmjerena na 16 hiljada dukata i dubrovačka ju vlada bješe spremila bezodvlačno u Livorno, ali grof Orlov, kojemu je carica bila preporučila, da s Dubrovčanima postupa što može blaže, ne htjede pridržati poslatu mu svotu novaca, već ju vrati natrag dubrovačkoj vladi s pismom, sastavljenim u vrlo ljubeznoin tonu, na kojemu mu se senat najljepše zahvali. Tako se je svršio ovaj spor megju Dubrovnikom i Rusijom i Dubrovčani, oslobogjeni straha od silne moskovske carevine, mogoše od sada posvetiti sve svoje sile obnovljenju njihove trgovačke mornarice, teško iskušane za posljednjega rusko-turskoga rata. Nova situacija Dubrovnika bijaše tim povoljnija, što se je i spor s Franceskom primicao kraju.

U podužoj depeši, datiranoj 8. januara 1776., Sartine stavlja na znanje franceskomu konzulu u Dubrovniku, da su Saint Didier i opat Nicoli izradili osnovu buduće francesko-dubrovačke konvencije i da je ta osnova bila podnešena 3. januara državnomu savjetu, koji ju je jednodušno prihvatio. Po kraljevoj naredbi ministar šalje tu osnovu konzulu, da joj on dade oblik autentičnoga i definitivnoga akta. Konzulu je ipak izričito zabranjeno, da ma što mijenja na tomu dokumentu.

Osnova se sastojaše od predgovora (preambule) i od 12 članaka. Mi ćemo analizirati sadržaj nove konvencije i za bolje razumijevanje pojedinih njezinih članaka istodobno prenijeti i razjašnjenja, koja se nalaze u gornjoj Sartine-ovoj depeši.

Predgovor konvenciji sastavljen je u tonu, koji je imao laskati samoljublju dubrovačke vlade. U njemu se naime ističe želja franceskoga kralja, da s dubrovačkom republikom živi u iskrenoj slozi, te su navlas izostavljene ohole i nadute formule, kojima se je franceski dvor običavao služiti u svojim ugovorima o malim državama.◊551

Članak prvi oslobagja od carinske daće drvo za gradnju državnih brodova u Francuskoj. Ta je povlastica bila, kako smo već imali priliku vidjeti, od dugo vremena priznata Francuzima sa strane dubrovačke vlade.

Članak drugi govori o transitu žita. Taj je transit bio prouzrokovao najnovije poteškoće izmegju Dubrovnika i Franceske. Pošto se pregovaratelji ne mogoše sporazumjeti, grof Vergennes savjetova, da ostane pri starome. Franceski ministar inostranih djela smatraše naime, da ova trgovina ne će postati nikada od osobite važnosti za Francesku. Ali, da se izbjegne svim mogućim zloporabama i samovolji carinskih činovnika, bi utanačeno, da dotični carinski pristojbenik ima biti priopćen službenim putem franceskomu konzulu u Dubrovniku.

Članak treći nameće dužnost dubrovačkim pobiračima poreza i carinskih daća, da pri plaćanju primaju svake vrsti novac, koji se nalazi u prometu, na dubrovačkom teritoriju. Ova dispozicija, koja se na prvi mah čini skroz suvišnom, bila je izričito uvrštena u francesko-dubrovačku konvenciju s namjerom, da se uklone razne poteškoće i zanovetanja, na koje je franceski konzul jednom prilikom bio svratio pažnju svoje vlade.

Članak peti sadržava u prilog franceskih podanika u Dubrovniku klauzulu najveće pogodnosti. To znači, da Francezi, nastanjeni u Dubrovniku imaju uživati ista prava i povlastica, što ih uživaju podanici kršćanske države (sujets de la nation chretienne), kojoj je dubrovačka vlada dala najveće koncesije, pa ako u buduće podanici koje strane države zadobiju u Dubrovniku kakovu novu povlasticu, ta povlastica mora ipso facto (to jest bez potrebe novoga ugovornoga utanačenja) pasti u dio i Francezima.

Članak šesti veli, da Dubrovčani mogu slobodno (dans toute securité) ploviti i trgovati po franceskim domaćim vodama i u franceskim kolonijama, plaćajući pri tome namete, što ih plaćaju pripadnici raznih talijanskih država. Oni će biti smatrani poput potonjih, te će uživati ista prava koja i ovi, izuzam posebnih povlastica, podijeljenih ugovorima.

članak sedmi ustanovljuje, da će franceski konzuli u Dubrovniku vršiti službu redarstva na franceskim lagjama u tamošnjim vodama. Oni će nadalje imati vlast civilnoga i kaznenoga sudca u parnicama gragjanskim i kaznenim na samim lagjama; a na kopnu će konzul presugjivati samo u gragjanskim parnicama, u kojima budu obje stranke franceske narodnosti, dočim će u mješovitim parnicama (megju Francezima i domaćim ili Francezima i inostrancima ne-dubrovčanima) dubrovački sud uredovati kao nadležna vlast.

Članak osmi veli, da franceski konzul u Dubrovniku ima pravo štititi samo svoje sunarodnjake. Franceskomu se konzulu izričito zabranjuje, da se miješa u poslove tugjih podanika. Franceska je vlada bila naime saznala, da Rusi namjeravahu stupiti preko svoga konzula u Dubrovniku u doticaj s Crnogorcima i s grčko-istočnjacima u turskomu carstvu, pa da su htjeli tražiti za svoga konzula prerogative, koje je franceska vlada tražila za svoga, čega im dakako dubrovački senat ne bi bio mogao uskratiti. Da se otkloni ta opasnost ne samo za Dubrovnik, nego i za iste franceske interese, bi odlučeno, da se pravo zaštite franceskoga konzula u Dubrovniku ograniči jedino na franceske podanike. To pravo je u ostalom dovoljno, da Francezima bude osigurana u Dubrovniku mirna i unosna trgovina.

Članak deveti daje franceskomu konzulu u Dubrovniku pravo, da izvjesi nad vratima njegova stana vladarev grb. Franceski će konzul nadalje uživati sve prerogative, koje je dubrovački senat podijelio njegovim predšasnicima.◊552

Članak deseti oprašta carinske daće 40 bačvica vina, što ili konzul može za svoju kućnu porabu uvoziti iz ma koje strane, osim s ostrva Mljeta i Lastova.

Članak jedanaesti propisuje, da će franceske lagje zadržane u kvarantinu u Dubrovniku plaćati iste namete, što ih u Franceskoj plaćaju inostrane lagje podvrgnute kvarantinu. Time se je htjelo zapriječiti, da franceske lagje ne plaćaju i u buduće u Dubrovniku prekomjerne namete.

Ova konvencija razlikovaše se u mnogo čemu od osnove, što ju je bio franceski konzul izradio i koja sadržavaše mnogo teških uslova za Dubrovnik. Francezka je vlada htjela naime posvjedočiti dubrovačkoj republici, da je zadahnuta pomirljivim i dobrohotnim osjećajem prama njoj.

Dubrovačka je vlada bila još zaželila, da se franceskomu konzulu u Dubrovniku pošlje vjerodajnica s kraljevim potpisom, u mjesto jednostavnoga potpisa državnoga tajnika za mornaricu, kao što je to do tada bio slučaj. Franceski je dvor dragovoljno udovoljio toj želji, te je asimilirao svoga rezidenta u Dubrovniku s franceskim rezidentom u Hamburgu ili s rezidentima, postavljenim u nekim drugim kršćanskim republikama. U tu svrhu on mu je dao naslov otpravnika poslova zadržavši mu ipak dotadanji naslov konzula.

Primivši svoju novu vjerodajnicu Des Rivaux je zatražio audijenciju u Maloga Vijeća, da mu se predstavi u svojstvu otpravnika poslova franceskoga kralja. Ta audijencija bi urečna 18. marta. Des Rivaux bi primljen po slijedećemu ceremonijalu: Jedan pod-tajnik republike došao je posjetiti otpravnika poslova u njegovomu vlastitomu stanu, te ga sproveo do u rektorovu palaču, gdje mu je straža odala vojničke počasti. Na vratima dvorane Maloga Vijeća ga je predao u ruke dvojice vijećnika, koji ga uvedoše u ogragjeno mjesto, gdje su sjedili rektor i članovi Maloga Vijeća, koji ga dočekaše stojećke. Rektor mu pogje za jedan korak u susret i označi rukom mjesto, na koje je imao sjesti. Na to isto mjesto posjedahu dubrovački poklisari prije i nakon svoje misije. Pošto rektor dade znak da se pokrije, novi otpravnik poslova izreče sjedeći ovaj govor:

"Kralj, moj vladar počastio me je novom vjerodajnicom i naslovom otpravnika poslova kod Vaših Ekscelencija, te mi je naregjono, da vam saopćim, da je ovim novim znakom poštovanja, Nj. Veličanstvo htjelo asimilirati vašu republiku s Hamburgom i s inim kršćanskim republikama. Ja sam vrlo zadovoljan, jer mi je povjerena ova misija, koja je ugodna dubrovačkom narodu a koja je meni na čast. Meni je dobro poznato, da me je ovo odlikovanje zapalo vašim posredovanjem i vašim molbama. Ja vam za to dugujem blagodarnost, koju ću smatrati svojom dužnošću, da Vam uvijek posvjedočavam. Ja ću se cijeniti sretnim, ako mi moje novo zvanje omogući, da odsele budem u još jačoj mjeri orugje za očuvanje sklada i sporazuma izmegju naša dva naroda i da zaslužim potpuno poštovanje i povjerenje Vaših Ekscelencija. U ostalom, vi ste već obaviješteni o tomu, da je Nj. Veličanstvo upravo udarilo jak temelj ovomu skladu jednim trgovačkim ugovorom, koji mi je naloženo da potpišem u Njegovo ime s deputacijom senatovom. To je za me još jedna nova čast. Nj. Veličanstvo mi je preporučilo, da ovom prilikom obećam Vašim Ekscelencijama Njegovo pokroviteljstvo i blagonaklonost. S neizmjernim veseljem i s velikom revnošću ja evo ispunjavam dani mi nalog i nastupam pod toli ugodnim i laskavim auspicijama moju novu službu."

Na ovu besjedu franceskoga otpravnika poslova odgovori rektor, da je republika duboko dirnuta odlikovanjem, kojim ju je Nj. Veličanstvo počastilo time, što je pristalo na njezine vruće molbe, da zaključi s njome jedan trgovački ugovor i što je◊553 ovjerovilo kod nje jednoga otpravnika poslova. On doda, da su svi članovi vijeća prožeti čuvstvom duboke blagodarnosti prama Nj. Veličanstvu, koju će mu u svakoj zgodi očitovati pokornošću, strahopočitanjem i odanošću, te iskrenom ljubavi franceskoga naroda.

Senat je bio imenovao petoricu svojih članova Luku Bonu, Luku Gozze, Orsata Ranjinu, Luku Sorga i Orsata Giorgi, da s franceskim otpravnikom poslova potpišu francesko-dubrovačku konvenciju. Drugoga dana nakon gornje audijencije Des Rivaux obavijesti ovu petoricu, da je od svoga dvora primio nalog, da s njima vijeća. Senatori ga odmah posjetiše kod njegove kuće, te mu izjaviše, da su spremni, da zajedno s njime izvrše pošljedne formalnosti. Konferencija je bila obdržana prvoga i drugoga aprila u državnom sekretarijatu. Nakon izmijenjenih punomoći i nakon što bi izručen Des Rivaux-u prepis dubrovačkoga carinskoga pristojbenika, franceski otpravnik poslova i članovi deputacije dubrovačkoga senata potpisaše i udariše svoje pečate na ugovor trgovački i plovidbeni izmegju Dubrovnika i Franceske. Taj ugovor, koji je datiran iz Dubrovnika 2. aprila 1776., bi ratificiran (potvrgjen) franceskim kraljem 3. juna iste godine.

Taj je ugovor zaključio periodu latentnoga i otvorenoga antagonizma megju Dubrovnikom i Franceskom, koja je trajala punih dvadeset godina. Iz ove je borbe Dubrovnik časno izašao na polje. To on treba da zahvali u prvome redu ustrajnosti i vještini svoje diplomacije. Ali se u ovoj više-stoljetnoj plemićkoj oligarhiji opaža neka maglovitost karaktera i fizička umornost, — znaci duboke starosti i opadanja. Dubrovčani upravo automatski nastavljaju svoju tradicijonalnu politiku, koju je jedan franceski diplomata zgodno karakterizirao ovim riječima: "Oni nastoje prolaziti kroz dogogjaje ne sudjelujući u njima." Samo svjetski dogogjaji i neumitna sudbina povukoše ih naskoro protiv njihove volje u svoj vrtlog. U velikom sukobu naroda, koji se zbi na prelazu 18. i 19. vijeka, koji se odrazi i u našim krajevima, Dubrovniku bi sugjeno, da učevstvuje i da podlegne. Teška kola novoga reda pregaziše i smrviše i ovaj ostatak staroga režima.