Ante Starčević. Rimska Iliria od Apiana Alexandrinskoga. AZPJ. Knj.7. 1863. Str. 163-177.
◊163
1. Rimska Iliria od Apiana Alexandrinskoga.
Iz grčkog preveo Ante Starčević.
1. Grci zovu Iliri one narode, koji stanuju nad Macedonijom i Tracijom, od Kaonah i Tesprotah do rieke Istra. Ovo je duljina Ilirije, a širina joj je od brdah macedonskih i tračkih tja do Peonacah, do mora jonskoga i do početka Alpah. Kako Grci hoće, široka je pet a dugačka trideset danah. Nu Rimljani, ovu zemlju izmjerivši, nadjoše da je dugačka više od šest tisućah, a široka po prilici tisuć i dvie sto stadiah.
2. Rieč je, da je ta zemlja ime dobila od Ilira, sina Polifemova. Jer, veli se, Polifem Ciklops imadjaše sa ženom svojom Galateom sine Celta, Ilira i Galana, koji izišavši iz Sicilije, stadoše gospodovati nad susjednimi narodi, od njih prozvanimi Celti, Iliri i Galatami. O tomu su i druge mnoge bajke, a meni se medju svimi ovo, što rekoh, najvjerojatnije čini. Ilir rodi Enkelea, Antarika, Dardana, Meda, Taulanta i Pereba, sine, i kćeri Partu, Daortu, Dasaru i druge. Odtuda se prozvaše Taulanteoci, Perebci, Enkelci, Autarci, Dardanci, Partci, Dasarci i Darsci. Autarij, govori se, rodi sina Panona ili Peona, a Peon Skordiska i Tribala, koji takodjer narodom imena dadoše. Medjutim ova neka ostaju davninarom.◊164
3. Narodi Ilirah na tolikom prostoru, mnogi su, te su i danas glasovita imena Skordiskah i Tribalah, kojino stanovav na prostranom zemljištu, medjusobnimi rati na toliko se zatrče, da ostavša malica Tribalah pobjegnu ka Getam preko Istra, te narod, do Filipa i Alexandra na daleko mogućan i cvativši, toliko što nije sasvim propao, a u njegovoj starinskoj postojbi skoro ni za ime mu se nezna. Skordisci, s istoga uzroka sasvim oslabljeni, budu posije od Rimljanah sličnim dobićem poraženi, pa utekoše na otoke iste rieke. S vremenom ih se stranka povrati i nastani se na skrajnjih medjah Peonije. Odtuda je i danas medju Peoni pasmina Skordiskah. Istim načinom i Ardiejci, imajući osobitu snagu na moru, kon što Autariejcem, veoma mogućim na kopnu, mnogo naškodiše, budu od ovih uništeni. Poslje Ardiejacah u pomorstvu biše najjačji Liburni, drugi narod Ilirah. Oni na hitrih i lagašnih ladjah more jonsko i otoke robiše, pa s toga Rimljani i danas hitre i okretne ladje liburnezkimi zovu.
4. Autariejci, rieč je, pedepsom Apola propadoše. I oni bo, kaže se, biše drugovi Molistoma i Celtah zvanih Cimbrah, kod obsjednuća Delfa, te ih mnogi, prije nego li se primiše bezzakonja, pogiboše olujom, munjami i strielami na njih padavšimi. A na one od njih, koji se kući povratiše, zadari hrpa žabah, koje gnjileć vodu pootrovaše, k tomu uz otrovanu vapu zemlje pristavša kuga strašno porazi Ilire a nada sve Centauriejce. Dakle ovi, kužni pobjegnuv od kuće, buduć ih nitko, od straha da se natravi, neusudi se primiti, dadoše se na put od dvadeset i tri dana, te se u močvarnom i pustom predjelu Getah kraj Bastarnah naseliše. A na Celtah zemlju Bog potresom udarà i gradove im poruši, pa buduć toj nevolji nebilo kraja, i oni odoše iz domovine si, te se baciše u zemlju Ilirah, opačine i bezbožja drugovah si, sada kugom oslabljenih, pa tu robeć i sami se okužiše. Dakle hitro utekav do pirenejskoga brda pleneć bjesniše. Kad se odtuda opet prama iztoku okrenuše, Rimljani sjetiv se nevoljah primljenih od prvašnjih Celtah, pa pobojav se da se i ovi budu, prešav Alpe, u Italiju uvaliti, poslaše proti njima konzularske vojske, koje budu na konac potučene. Tim porazom Rimljanah nad imenom celtičkim uzdrhta ciela Italija, dok izabran za vodju Kajo Marij, nedavno rati proti libskim pastirom i Mauritancem valjano vodjenimi pro◊165slavljen, Cimbre nadvlada, te ih mnogimi i čestimi dobići porazi, kako no, pisav o Celtih, kazah. S toga oni veoma onemogli, pa radi slaboće iz svoje zemlje izključeni, mnoge štete zadav i pretrpiv, u otčinsku se postojbinu povratiše.
5. To je svršetak bezzakonja Ilirah i Celtah, što no ga Bog učini. Sasvim time drugi narodi Ilirah, nada sve Skordisci, Medci i Dardani, s Celti uletiv u Macedoniju i u Grčku, osim mnogih drugih crkvah i onu delfičku porobiše, izgubiv i tu mnogo svojih. Rimljani, buduć već gospodom i Grkah i Macedonacah, trideset i druge godine poslje onoga rata proti Celtom, s kojimi medjutim češće u različita vremena vojevaše, digoše pod vojvodstvom Lucia Scipiona poradi onoga bezzakonja vojsku proti Ilirom. Kažu da susjedni puci, sjetiv se nesreće, koja no poradi Autarijevacah njekada cielu Italiju postiže, nestupiše u prilog bezzakonjakom, nego da ih Scipionu na zator prepustiše; da je Scipio, zatrv većinu Skordiskah, kao što se utekavša ih rukovjet uz Istar i na otoke ove rieke pristranila, s Medci i Dardanci zlatom podmićeni, mir učinio. Njeki od talijanskih pisacah veli, da su Rimljani posije Lucia Scipiona najvećma poradi toga domaće do samovladarstva trajavše rate vodili. Ovo budi predgovor o narodih, koje Grci drže za Ilire.
6. Nu, Rimljani i ove, i Peone nad njimi, i Retjane, i Noričane, i Misce europejske i druge narode, koji s ovimi medjaše, na koliko stanuju s desne strane niz Istar ploveć, od Grkah, kako i isti Grci, razlikuju, te ih i posebnimi imeni zovu; a ukupno svima im daju ime Ilirah, pa sve ove zemlje obćenitim imenom Ilirie nazivlju. Odkuda li to mnenje i nazivanje poteče, nemogoh naći; ali tako i danas stoji, buduć i daću ovih narodah od izvorah Istra do mora crnoga zajedno i pod jednim imenom iznajmljuju te ju ilirskom daćom zovu. Kako li Rimljani podložiše si ove narode, koji li biše početci i prigode pojedinih ratah, kazah, pisav o Kreti, da podpuno neznam, pa s toga i pozvah, ako tko što izviestna zna o stvarih ilirskih, neka kaže. Medjutim, što mogoh doznati, popisati ću.
7. Agron bijaše kraljem one stranke Ilirije, koja spada na jonski zaljev, a zaljev isti imadjaše Pirho, kralj Epiroćanah, i na◊166sljednici mu. Ovaj Agron drža takodjer Epira komad, osim toga i Korciru, Drač i Hvar, kroz rat dobivena, posadom čuvà. Kad li plovjem zaprieti i ostalom moru jonskom, njekoji otok, po imenu Vis, uteče se Rimljanom za pomoć. Ovi odprave k Višanom poslanike, za da tužbu proti Agronu razgledaju. Ali dok oni još na moru biše, navale na njih Iliri, pa ubiju viškoga poslanika Klempora, i onoga rimskoga Korunkania, a ostali jedva uteku. Dok se poradi toga Rimljani po kopnu i po moru na Ilire spremaše, umre Agron, ostaviv nejaka sina, Pinea, koga skrbničtvo maćuhi mu povieri. Demetrij pako, vojvoda od Hvara i Korcira, izdade oba ta otoka doplovivšim Rimljanom, koji sprijateljiv se s Dračani, i Visu i Draču, obsjednutim od Ilirah, poslaše pomoć. Ka to se Iliri, razvrgnuv obsjednuće, povratiše, i njekoji izmedju njih, Atintanci, k Rimljanom pristupiše. Zatim žena Agronova odpravi poslanike u Rim, za da robje povrati i uskoke predade, te prosijaše za oproštenje prvašnjih pod upravom Agronovom i ne njezinom slučivših se dogadjajah. Rimljani odgovoriše: da Korcira, Hvar, Vis, Drač i Iliri Atintanci ostaju rimski, a Pin neka ima ostalo kraljevstvo Agronovo. pa da će ga oni za svoga prijatelja smatrati, ako se bude uztezao od netom rečenih, i ako Iliri dalje od Lise neuzplove sa više od dvih ladjah, pa i ovih bezoružanih. Ona pristade na sve to.
8. To je prva svadja i prvi ugovor medju Rimljani i Iliri. Poslje toga dadoše Rimljani Korciri i Apolonii slobodu, a Demetriju, za nadarje izdajstva, pod naročitom pogodbom dok vieran bude, izručiše njeke tvrdjavice. Već bo tada bijaše im sumnjiva viernost toga muža, i to, kako se do mala opazi, ne bez temelja. Dok bo Rimljani tri godine vojujuć proti Celtom oko Pada stanujućim, zabavljeni i raztrešeni biše, Demetrij prihvati tu sgodu za robiti po moru, pridruži si za taj posao i Istrijance, drugi narod Ilirah, pa učini da se Atintanci od Rimljanah odvrgoše. Dok stvari s Celti biše uredjene, Rimljani plovjem udariše na gusare te ih zatrše, pa sljedeće godine digoše vojsku na Demetrija i Ilire, sukrivce njegove. Demetrija, k Filipu kralju macedonskomu pobjegnuvšega, ali naskoro povrativšega se i robivšega po moru jonskom, ubiše, domovinu mu, Hvar, š njime ortačivšu, srušiše, a Ilirom za volju Pina opet predavšega se oprostiše. Takova bijaše druga smutnja i drugo pomirenje medju Rimljani i Iliri.◊167
9. Sljedeća, kako nadjoh, popisah ne po redu vremena, nego polag pojedinih narodah ilirskih. Kadno Rimljani vojevaše proti Macedoncem i kralju im Perseu nasljedniku Filipa, Gentij, kralj drugih Ilirah, za plaću sdruži se s Perseom, pa navali na Iliriju rimsku pokrajinu, i poslanike poradi toga odpravljene od staréšinstva rimskoga dade povezati, potvoriv ih da su uhode a ne poslanici. Usljed toga Anicij s brodovi i s vojskom poslan, njekoje ladje Gentijeve pohvata, pa pobiv se š njime na suhu, nadjača ga i stište u njekoj tjesnac, pa mu zapovjedi neka se Rimljanom preda. Na to Gentij zaprosi î dobi tri dana za razmišljanje, i jer mu za toga podložnici k Aniciju prebjegavaše, zamoli da mu se dopusti k Aniciju doći, što kad bude uslišano, kleknuv pred njega veoma ga potišteno moljaše za milost. Anicij ga drhtajućega diže, pa ga nesamo riečmi tieši, nego i kod večere pridrža ga. Kad bi se od večere povratio, zapoviedi nek ga svežu, pa ga naskoro sa sini mu slavodobitno u Rim odvede. S Gentijem se dovojevalo u dvadeset danih. Kroz sedamdeset gradovah, što no biše Gentiju podložni, Paul Emilij, uhvativši Persea, kadno se povrati u Italiju, podmuče dogovoriv se stanovničtvom rimskim, navlaš prodje i prestrašenima poradi prošlih činah obreče oproštenje, ako mu dadu sve zlato i srebro, što ga imaju. Kad se gradjani na to skloniše, on odpravi u svaki grad po oddjel vojnikah, pa odkazav jedan dan svim vodjam zapoviedi, neka ih svaki zorom proglasi, da se sav novac ima za tri ure na trg sanjeti, pa uzev novce neka sve ostalo porobi. Tako Paul u jednoj uri porobi sedamdeset gradovah.
10. Ardiejci i Palarci, drugi narodi Ilirah, na rimsku Iliriju udariše, te Rimljani drugimi posli zabavljeni odpremiše im poslanike za da im se zaprose. Ali jer oni za to nemariše, Rimljani skupiše proti njima vojsku od deset tisućah pješakah i šest stotinah konjanikah. Iliri to doznav i još za boj nepripravni, prestrašiše se i odpraviše poslanike, neka prose za oproštenje. Starešinstvo im rimsko zapovieda, neka naknade štetu onima, kojima su ju nepravedno zadali. Nu buduć ju oni nenaknadili, diže proti njima silnu vojsku Fulvij Flak. Mora da se taj rat, buduć mu nenalazim poseban konac, prvim udarcem dovršio. Proti Japidcem, stanujućim medju Alpami, Sempronij Tuditan i Tiberij Pandusa vo◊168jevaše, i nevjerojatno je, da su ih njih dva upokorila, isto kako i Segestjane Lucij Kota i Metel, nego doskora oni jedni i drugi odmetnuše.
11. Dalmatinci, drugi narod Ilirah, navale u rimsku Iliriju, i jer nehtjedoše ni primiti poslanike poradi toga iz Rima opremljene, zavrže se rat pod vojvodstvom konsula Marka Figula. Dok se ovaj pokaza i poče Zaleg učvršćivati, nahrupe Dalmatinci i nadvladaju ga, pače iztisnu ga iz Zalega i natjeraju na strmac, pa ga trkimice goniše do rieke Neretve. Medjutim, jer nastade zima, Dalmatinci se povratiše, a Figul mnijuć da ih je moći iznenada podpasti, dok se opet pomoli, nadje ih iz gradovah na susriet mu došavše. Sasvim time protjera ih i zagna u grad Delmin, od koga se Dalmacija prozvala. Jer ovaj vrstno utvrdjeni grad uz put nemogaše zauzeti, a ni bojne makine, poradi višine mjesta, na kom je grad stajao, upotrebiti, udari na druge gradove, koji po stečaju u Delmin biše manje napučeni. Kada ove osvoji, povrati se k Delminu, pa motke po dva lakta, smolom i sumporom oblivene a kučinami omotane, iz tetivah unj baca, te one užgav se kao goruće baklje razpršiše se i zapališe sve, na što padoše tako, da je požarom velika stran grada propala. Tako se dovrši rat Figula proti Dalmatincem. Do malo vremena, konsul Cecilj Metel, željan slavodobića, bez da Dalmatinci sakriviše, izposlova, da im se pod njegovim vojvodstvom rat naviesti. Ali jer ga oni prijazno primiše, zimova u gradu im Solinu pa vrativ se u Rim, slavodobiće obdržava.
12. Dok Cezar nadstaja Celtom, oni isti Dalmatinci i ostali Iliri, za onda srećniji, otmu Liburnom, drugom narodu Ilirah, grad Promonu. Liburni predav se Rimljanom, uteku se k Cezaru blizu bivšemu, za pomoć. On sbilja opremi poslanike, za da Iliri povrate Liburnom Promonu. Ali jer oni tu zapovjed zabaciše, on odpravi na njih jaku vojsku, nu i tako oni mu ju svu sasjekoše. Zabavljenu oko razmirice Pompeove Cezaru nebiaše kad, da se za to osveti. A kad se iz one razmirice rat izleže, Cezar s vojskom, što ju uza se imadjaše, zimi preplovi more jonsko iz Brundisia u Macedoniju, pa zavrže s Pompeom tu bivšim boj. Ostale vojske dio dovede, takodjer zimi, preko mora jonskoga Antonij k Cezaru◊169 u Macedoniju, a petnaest kohortah pješakah i tri tisuće konjanikah naumi dovesti mu Gabinij kroz Iliriju, obišav more jonsko. Iliri pobojav se poradi malo prije kazana čina, pa sudeć da bi se Cezarevo dobiće njima na zator izvrglo, nasrnu na Gabinievu vojsku, te ju svu osim Gabinia i još njekojih, koji komaj utekoše, podave, i tom prilikom zarobe silu novca i druge bojne sprave.
Cezar u to vrieme bijaše zadržan ratom proti Pompeju, a po smrti ovoga uredjivanjem ostanakah - kojih bijaše mnogo - njegove stranke. Kad sve to obavio povrati se u Rim i pripravlja vojsku proti Getam i Partjanom. Iliri pobojav se, da bi se k njima, na putu mu, svratio, oprave poslanike u Rim, neka izprose oproštjenje za prošlost, pa da Ilire, narod, koga bojnu snagu mnogo uzveličavaše, Cezaru u prijateljstvo i družtvo predadu. Cezar, premda vojsku na Partjane pospješiva, oštro odgovori, da on njih, koji su proti njemu toliko zlo učinili, neće imati za prijatelje, nego da će im oprostiti, ako hoće plaćati mu harač i ako mu taoce dadu. Kad oni to oboje obećaše, on posla k njima Vatinia s trimi legijami i s velikim množtvom konjanikah, za da neznatan harač nametne i da taoce primi. Medjutim pogibe Cezar, pa Iliri mnijuć da je poglavita snaga rimska, bivša u njemu, propala š njime, niti htjedoše Vatinia slušati, ni harač mu davati, ni taoce mu izručiti. Kad on dakle poče silu upotrebljivati, oni mu pet kohortah i vodju Bebia, muža starešinskoga reda, sasjekoše, a Vatinij s ostankom uteče u Drač, pa ta njegova vojska skupa s Macedonijom i rimskom Ilirijom bude Brutu Cepionu, ubojici Cezara, od rimskoga starešinstva predana, kadno i Kasiu, ortaku kod istoga ubojstva, bijaše Sirija za upravljanje izručena. Ali ni ovi, ratî proti Antoniju i Oktavijanu raztrešeni, nemogoše proti Ilirom vojevati.
14. Peonci, narod veliki na Dunaju stanujući, protežu se od Japidacah do nad Dardance. Grci ih zovu Peonci a Rimljani Panonci. Rimljani ih, kako već rekoh, medju Ilire broje, i s toga, pišuć o Ilirih, nemogu njih propustiti. Ovaj je narod već od macedonskih vremenah puno glasovit, a to poradi Agrianacah, kojino su i Filipa i Aleksandra ponajviše pomagali, Peonci bo su naselbina ilirska od dolnjih Peonacah. Odkako biaše Kornelj, vojevavši◊170 proti Peoncem na veliku svoju štetu uzbijen, glas o tome razboju tako zastraši cielu Italiju, da se dugo vrieme nijedan bivših konzulah nepodstupi proti Peoncem vojevati. O davninah Ilirah i Peonacah, osim što popisah, nemogoh ništa više naći, imenito o Peoncih ni u pismih cara Oktaviana. gdje no o Peoncih govori.
15. U ostalom podpuno znam, da je i drugih osim izbrojenih narodah ilirskih već prije bilo podložno Rimljanom: ali kako se to dogodilo, neuvidjam. Oktavian bo nepopisa čine drugih nego samo svoje, hoću da rečem, kako je on narode bivše se odmetnule upokorio i pod harač povratio; kako je druge, do u njegovo doba bivše slobodne, oružjem podložio; napokon, kako je sve barbarske i bojne stanujuće po vrhih Alpah i bližnju Italiju često pustošivše narode nadjačao i ukrotio. Za čudo mi je, kako Rimljani, koji su toliko putah s tako velikimi vojskami na Celte i Iberce preko alpah išli, one narode zametavaše, kako ih ni isti Cezar, najsrećniji vojvoda, kad no deset godinah posjednuv Celte, blizu njih zimovà, nesvlada. Bi reći da su oni, imav u očih svoju poglavitu svrhu, nastojali samo da im vojska preko alpah predje, i da Cezaru, za prvo s Celti zabavljenu, zatim oko Pompeova one rate nasliedivšega pokreta zadržanu, nebijaše do konačna ukrotjenja Ilirah. U ostalom poznato je, da je Cezar uz Celte i bivše rimske Ilire od naroda rimskoga dobio.
16. Oktavian podloživ cielu zemlju, kad no svoja bojna djela s Antonijevom lienošću prispodablja, izpočita starešinstvu, što je on Italiju od barbarstva ratovnih, često ju uznemiravavših narodah očistio. On ukroti prvim udarcem Oxiejce, Parteneatce, Talantce, Kambejce, Cinambre, Meromence, Perisejce, nu više ga je stalo posla, dok je opet zauzeo i na plaćanje zanemarena harača primorao Dokleatce, Karne, Interfrurince, Naresce, Glintidionce, Taurisce. Ove kad svlada, susjedni narodi Hipafinci i Besi od straha sami mu se predadoše. Njekoje odmetnikah, kao Mlećane, Korcirane, stanovavše po otocih, jer gusariše, sasvim izkoreni, i to odrasle ih poubijav a sve ostale prodav pod venci u sužanjstvo. Liburnom, takodjer gusarivšim, otè ladje. Japidski narodi, stanujući medju alpami, Moentinci i Avendeatci, dok se k njima približio, s dobra mu se predadoše. Arupinci, i brojem i bojnom snagom◊171 najodličniji Japidacah, iz selah se u grad povukoše, pa kad on banu, u šume se posakrivaše. Grad im, zauzet, u nadi da će se i oni predati, nedadè Oktavian upaliti, pa sbilja, dok mu se pokloniše pusti ih, neka u njem i nadalje stanuju.
17. Nu najviše mu truda zadadoše Salasci, Japidci s on kraj alpah, Segestjani, Dalmatinci, Desiatjani i Peonci iza Salascah. - Salasci stanuju po vrhuncih Alpah, po brdih neprohodljivih ì tjesnih klanacah. Ovom sgodom položaja ne samo da slobodu obraniše, nego i od prolazivših prohodarinu pobiraše. Kad na njih nenadano udari Vet, zauzè im iz zasjede klanjce i drža ih već drugu godinu obsjednute. Dakle oni, kad im ponestalo soli, koje mnogo troše, napokon primiše mu posadu. Ali dok Vet odè oni udilj protjeraše posadu, pa posjednuv klanjce rugaše se nad vojskom, što no ju Oktavian na njih poslao, biše bo uvjereni da joj bude sav nazor uzaludu ostati. S toga se Oktavian, buduć mu se rat proti Antoniju približio, s njimi tako načini, da i nadalje živu polag svojih zakonah, i da im bude oprošteno ono, što sagriešiše proti Vetu. Ali to se njima dade na sumnju, pa nabaviv si mnogo soli nepropustjaše navaljivati na rimske predjele, dok ih Masala Korvin, od Oktavijana na njih odpravljen, gladom nesvladà. Tako su Salasci Rimljanom podloženi.
18. Japidci, s onu stranu alpah stanujući, mogućan i osoran narod, u poprilici dvadeset godinah dvaput rimske vojske protjeraše, nahrupljivaše i na Oglej, a Terst, rimsku naselbinu plieniše. Kad na ove krenuv Oktavijan nastoja tjesnace i vrletine prevaliti, posjekav šume još većma put mu otegotjivaše, pa ugnuv se u dalnje gore, penjućega se neprijatelja iz zasjedah napadaše. Nu on unapreda bojeć se zasjedah, poslà oddjel vojske, neka vrhe brdah zauzme i da brani oba boka vojske, koju on po nizju vodjaše. Ujedno zapovjedi sve drvje s puta posieći. Sasvim time Japidci iz guštah navale i množinu vojnikah rane, ali do malo bude i njih veliki dio od onih, što no po brdah hodjaše, ubijen. Ostali, ostaviv grad Terpon, povratiše se u šumske zakutke. Oktavian zauzev taj grad, nadajuć se da će mu se i oni jur predati, nedade ga sažeći.◊172
Odovuda odè Oktavian k drugom poglavitom gradu Japidacah od stanovnikak Metul zvanom. Taj grad leži na brdu jako šumovitom, bi reći naslonjen na dvie glavice, izmedju kojih uzka dubrava vodi. Tri tisuće srcem i oružjem vrlih mladićah Rimljane od zidinah malim trudom uzbija i tjera. Kad Rimljani (namjeravaše), da načine nasip, Metuljani neprestav danju ni noćju udarati, mnogo ih u tome poslu priečiše; kad Rimljani s nasipa udariše, Metuljani makinami, što no ih imadoše ostavljene od Decima Bruta, s Antonijem i Oktavijanom u ovih krajevih vojevavšega, strahovito zavlataše; kad tvrdjava itako počè popušćati udarcem neprijatelja, Metuljani načiniše si drugu u unutarnosti, pa se, ostaviv staru ogradu, koju Rimljani zauzeše i odmah upališe, u onu potegnuše. Proti novoj ogradi Oktavian zapovjedi dva nasipa dignuti, pa iz njih četiri mosta sa zidom sastaviti. Kad to bude dogotovljeno, za smesti neprijatelja dvozubim udarcem, oddjel vojske na drugu stranu grada razasla, ostalim četam zapovjedi preko mostovah na zid navaliti a on se uzpè na ovisok toranj za da gleda konac hrvanja.
20. Dok jedni Metuljani na zid hrlivše Rimljane s protivne strane susretaše, drugi ih podkapaše mostove, pa im srčanost tim većma rastijaše, gledajuć da se jedan pa i drugi most sruši. A kad se i treći most strovali, Rimljane tako obuzè strah, da ih se nijedan neusudi na četvrti još stajavši most stupiti. Ni korba, ni izpočitavanje Oktaviana medjutim snišavšega s tornja nemogaše nikoga usrčiti. Zato Oktavian glavom, uzev štit, u pratnji vodjah Agripe i Hierona i svoga stražara Iole skoči na most. Ova četiri s još njekojimi pratioci biše sama. Kad Oktavian nemalo preko svega mosta prešao, vojska mu zasramljena udari na vrat i na nos za njim. Time se most, tolikom težinom obtrpan, ugnu, provali, pa ih sve potrpà. Mnogo ih ostade mrtvih, ostalim budu sva uda poštećena. I isti Oktavian izmaknu si desnu nogu i obje ruke. Za ukloniti pobunu, koja bi bila sliedila mnenje da je on poginuo, opet ga, za da se vojski pokaže, na toranj postaviše, a da neprijatelji nepomisle da obsjednuće prestaje, udilj zapovjedi, da se novi mostovi sagrade. Ta naredba začudi i ustraši Metuljane, iz nje bo vidiše, da vojuju proti neprijatelju, koga se srdce neda nadvladati.◊173
21. Sutra dan odpraviše Metuljani poslanike, koji predadoše petdeset po samu Oktavianu izabranih taocah, i obećaše primiti posadu mu, kojoj, kada se oni u nizje smjestiše, bude gornja strana grada izručena. Kad posadnici već u grad unidjoše, zahtjevaše da im gradjani oružje predadu. Nad ovim nedostojnim postupanjem razjareni Metuljani, spraviv žene i djecu u sabornicu, pa postaviv stražu, koja ju imadjaše, ako bi se gradjanom kakovo zlo dogodilo, upaliti, sdvojeni udare na Rimljane. Nu jer s nizja hrvaše, neprijatelja, koj staja na visju, laliko budu satrveni. U to rečena straža zapali sabornicu, mnoge majke poubijaše djecu si i sebe, druge sa živimi čedi u naručajih poskakaše u vatru. Tako svi mladići Metuljanah u bitki, a pučanstva za rat nesposobna većina u vatri pogibe, te grad sa stanovnici izgori na toliko, da tomu odprije prevelikomu gradu ni trag nije ostao. Padnućem Metulja ostali se Japidci prestrašiše pa se Oktavianu s dobra podložiše. Tako su onda stopram Japidci preko alpah Rimljanom podvrženi. Izmedju njih biše Posenci, koje, buduć se po odlazku Oktaviana pobuniše, Marko Helvij, na njih poslan, gospodstvu rimskom povrati, te načelnike ustanka poubijav, ostale pod vencem prodade.
22. U zemlju segestičku udaraše Rimljani prvašnjih vremenah dvaput; ali niti mogoše dobiti taoce ni išta drugo, s česa se Segestjani još jačje uzobjestiše. Proti njima krenù Oktavian kroz medje Peonacah još tada nerimskih. Sva je Peonia, od Japidacah do Dardanacah uzduž, kršovita. Tada u njoj nebijaše gradovah, nego na sela, ali razštrkana po polju, biaše napučena. U cielom narodu nebijaše jedne obćenite vlade, nebijaše obćenite viećnice, nego polag plemenah i obiteljih viećaše. Brojilo se oko sto tisućah za oružje vrstnih muževah; ali jer nebijaše obćenita vladara ni oni se nemogoše složiti. Kad nahrupi Oktavian, oni se u svoje šume razletiše, te iz njih navaljujuć rimske vojnike, koji bi se od četah odciepili, daviše. Nadajuć se da će barbari jur izići, Oktavian se uzpreza od selah im i poljah. Kada nitko neizadje, on mačem i vatrom pustoši cielu okolicu osam danah, te tako dopre u ravninu segestjansku i peonsku do rieke Save. Uz tu rieku stoji grad, valjano i njome i velikom jarugom učvršćen, pa ga se Oktavianu najvećma s toga pohtjede, što ga odluči za prikladnu◊174 žitnicu i tvrdjavu rata, koga naumi voditi proti Dakom i Bastarnam preko Dunaja. Utiče bo Sava u Istar, koj se još ovdje zove Dunajem; a malo nižje dobiva ime Istra, pa na Savi dade Oktavian načiniti ladjah za prevažanje poputbine u Dunaj.
23. Ponajviše zato smatrà Oktavian veliku svoju korist u zauzeću grada Segesta. Kad se dakle on primaknu, Segestjani poslaše upitati ga: što li namjerava s njimi ? Na to će on: neka primu posadu, neka mu dadu sto taocah, a to za da se on uzmogne za rata proti Dakom time sigurnije služiti gradom, napokon neka mu saberu i snesu što više tko može žita. Velikaši ravno scieniše, da proti ničemu tome nije prigovarati; ali prostiji, osim kod pitanja o taocih, biše strašno uzrogoboreni, a ono jer znadoše, da za taoce budu velikaška djeca ići. Time dok se posada približà, nemogoše ju živu ni gledati, nego udilj kao bjesni vrata zatvoriše te zategoše na zidove. Dakle Oktavian načini preko rieke most, pa zapoviedi grad prosekom i prokopom obkoliti. Kad se to dovrši, on načini dva nasipa, koje gradjani, buduć ih češće bez uspjeha napadali, smugorjem i drugim palivom nastojaše zažeći. Druge Peonce, išavše Segestjanom u pomoć, Oktavian iz zasjede što poubija, što raztjera, te se već nijedni Peonci neusudiše priskočiti obsjednutim u pomoć.
24. Segestjani, pretrpiv sve zlo obsade, napokon trideseti dan jedva budu umekšani, te, tada prvi put počeše prositi. Oktavian zapanjen njihovom kriepošću, pa i prošnjami ganjen, niti ih koga pogubi, ni iz domovine iztjera, nego primiv novčanu globu stranu grada od ostaloga grada zidom razstavi, pa u nju metnu posadu od dvadeset i pet kohortah. To učiniv odè u Rim, u naumi prvoga proljeća opet se u Iliriu povratiti. Ali jer se biaše glas raznio, da su mu Segestjani posadu satrli, već zimi put pospješi. Došav obsvjedoči se, da zlo nije, koliko se glasalo, sasvim time da glas nebijaše sasvim bez temelja, jer sbilja vojnici mu biše u velikoj pogibelji, Segestjani bo nenadano nasrnuše, pa ih upravo zato mnogo poubijaše, jer se nenadane navale nisu bojali. I tako sutra dan navaliv buntovnike raztjeraše i ukrotiše. Zato Oktavian svoju vojsku okrenu na Dalmatince, drugi narod ilirski, susjede Taulantievacah.◊175
25. Dalmatinci, odkako potukoše petnajst kohortah Gabinievih i pet kohortah Vatinievih, te im i bojne sprave oteše, biše se opojeni srećom tih uspjehah, još većma usmionili, pa već desetu godinu stajaše pod oružjem, i kad Oktavian na nje udari, učvrstiše se još bolje zajednicami i medjusobno obrečenom pomoćju. Imadoše preko dvanajst tisućah izabranih mladićah, kojima za vodju postaviše muža po imenu Svara. Ovaj opet otè grad Liburnah, Promonu, pa ju, premda već naravom položaja učvršćenu, još jačje utvrdi. Mjesto bo je brdovito i sa svih stranah obkoljuju ga vrletne glavice poput turpicah. Većina neprijatelja sleže u grad, a po glavicah Svar razmjesti stražu, te tako s visja razgledavaše Rimljane. Oktavian očito obkoli cielom vojskom zide a podmuče pošalje njekoliko najhrabrijih da iztraže staze, po kojih bi se dalo na najvišju glavicu uzpeti. Ovi gorom štićeni noćju navale na straže, te ih još sanene sasjeku, i cielu stvar, buduć još nebijaše svanulo, urečenimi znamenji Oktavianu dokažu. Tad on većinu vojske odvede grad uzimati a ujedno odpravlja na najvišju glavicu jedne vojnike za drugimi, koji od onuda po redu manje brežuljke otimaše. Dalmatince opazivše, da su od svih stranah obkoljeni i tučeni, obuzè strah i trepet, a pogotovu one, koji biše po brežuljcih, poradi vode, bojaše bo se, da im se bude put k njoj prepriečio, pa se zato u grad sletiše.
26. Oktavian odredi i Promonu i dvie glavice, koje još biše neprijatelju u šakah, neprekidnim u obsegu četrdesetih stadiah zidom obrubiti. Medjutim odè na susriet Testimu, koj s vojskom drugih Dalmatincah idjaše obsjednutim u pomoć, razbije ga i protjera u planine, pa na njegove oči zauzme Promonu, bez da još biaše ovaj naumljeni zid dovršen, Gradjani bo pokušaše nasrnuti, ali budu snažno uzbijeni, za š njimi bježavšimi ulježu i Rimljani u grad. Tu bude po prilici trećina neprijateljah ubijena, a ostavši potegnuše se u tvrdjavu, koju za stražiti bude jedna kohorta pred vrata joj postavljena. Četvrte noći odtada navale neprijatelji iz tvrdjave, pa kohorta od straha uteče. Ali Oktavian uzbi onu navalu i treći dan primi s dobra predavšemu se. Iz kohorte, što no svoju postaju ostavi dade svakoga desetoga kroz žriebanje ubiti, k tomu i dva Centuriona, a ostale hrani ono ljeto ječmom namjesto pšenicom.◊176
27. Buduć Promona na taj način oteta, Testim to gledavši, svoju vojsku razkomada, te ju razasla koje kuda. Zato Rimljani nepoznavši pute i neimavši izviestan trag bjegunacah, scieniv za nesigurno na više stranah razpršati se, nemogoše ih daleko tjerati. I tako zauzmu grad Sinod ležeći izpod šume, gdje no Gabinievoj vojski zasjedoše Dalmatinci u dubokoj i dugačkoj dolini okruženoj neprekidnimi brežuljci dvih planinah. U istome mjestu tada i Oktavianu zasjednuše. Nu on odpravi oddiel vojske po vrh planinah, za da š njime po dolini išavšim korak drži. U tome putu on šume posječe, gradove zauzé, pa sve vatrom opustoši. Kad obsjednu grad Setoviu te se hrva sa drugimi barbari, obsjednutim došavšimi u pomoć, uzbijajuć ih da neunidju u grad, bude hrustom u koljeno ranjen i s te rane morade više danah ležati. Dok ozdravi, povrati se u Rim primiti konsulat s drugom si Volkatiem Tulom, za dovršiti ostavši rat postaviv Statilia Taura.
28. Prvoga Siečnja primi konsulat, i isti dan postaviv namjestnikom si u toj časti Antonia Gaeta, povrati se u Dalmaciju još i tada kao triumvir. Još bo ostajaše dvie godine drugoga petljeća ove vlasti, koju poslje prvoga petljeća sami triumviri produžiše, pa i narod potvrdi. Dalmatinci, buduć im izvanjsko obćenje bilo zabranjeno, gladom poniženi dodjoše pred njega pa mu se predadoše, dadoše mu, kako je iskao, za taoce sedam sto mladićah, povratiše mu zastave, što no ih biše Gabiniu oteli, i obećaše plaćati harač zanemaren od vremenah Cezarovih. Qd tada su Dalmatinci Rimljanom poslušni. One zastave Oktavian objesi u kapić Oktavijin. Kad budu svladani Dalmatinci, dodjoše takodjer Dorvani, krotki, pred približavšega se Oktaviana, prosiše ga za oprošćenje prošlih činah, izručiše mu taoce i obećaše zapušćeni mu harač davati. Isto tako i drugi narodi, ka kojima on dodje, predav taoce budu na vjeru primljeni; a oni, ka kojima poradi bolesti nemogaše ići, niti dadoše taoce, ni nastojaše ugovor sklopiti. Čini se da su i ovi poslje bili podloženi. Tako Oktavian sve Ilire, i one, koji se biše od Rimljanah odmetnuli, i one, koji se vlastitimi zakoni služiše, Rimljanom podloži. S toga bude mu od starešinstva ilirsko slavodobiće odredjeno, koje on s ostalimi, što no mu biše dosudjena poradi zaslugah proti Antoniju, kasnije svetkovà◊177
29. Izmedju narodah, koje Rimljani drže za Ilire, još mi ostaju Rećani i Noričani pred Peonci i Misci izza Peonacah do crnoga mora stanujući. Mnijem da je Rećane i Noričane svladao Cezar, kad no proti Celtcom vojevà, ali Oktavian za rata peonskoga, u sredini bo su oni medju ovimi. Doista, kod pisacah nenadjoh uspomenu o posebnu ratu proti Rećanom i Noričanom, te je vjerojatno, da su i oni skupa sa susjednimi puci pod Rimljane pali.
30. Na Misce zavojšti Marko Lukul, brat Lucia Lukula, ratovavši proti Mitridatu, te prodje do rieke kroz ona mjesta, gdje no je na medjah Misacah šest grčkih gradovah, hoću reći: Istar, Dionysopol, Odes, Mesembria, Kalat i Apolonia. On doveze u Rim oriaškoga Apola, što no je u Palaciju prikazan. Nenadjoh, da se još išto za republike poduzimalo proti Miscem, koji nisu ni po Oktavianu, nego po Tiberiu, nasljedniku mu u carstvu, ukrotjeni i podharačeni. - Što se prije nego li bijaše Egipat upokrajinčen, po zapovjedi naroda učinilo, posebice sam popisao, a što cari, poslje onoga upokrajinčenja, bilo povratiše i umiriše, bilo tada stoprvo Rimu osvojiše, pobilježih u posebnih djelih svakoga cara, poslje obćenite naroda povjestnice, pa je tu i o Miscih mnogo kazano. Napokon, buduć Rimljani Misiju za stranku Ilirije smatraju, a ja u ovoj knjigi odlučih spisati ilirske stvari, sudih da k cielosti djela spada napomenuti, da se Lukul voljom naroda upravljavši pokrajinom k Miscem svratio, i da ih je poslje, kad no sva vlast padè na same care, Tiberij podložio.
◊163
1. Rimska Iliria od Apiana Alexandrinskoga.
Iz grčkog preveo Ante Starčević.
1. Grci zovu Iliri one narode, koji stanuju nad Macedonijom i Tracijom, od Kaonah i Tesprotah do rieke Istra. Ovo je duljina Ilirije, a širina joj je od brdah macedonskih i tračkih tja do Peonacah, do mora jonskoga i do početka Alpah. Kako Grci hoće, široka je pet a dugačka trideset danah. Nu Rimljani, ovu zemlju izmjerivši, nadjoše da je dugačka više od šest tisućah, a široka po prilici tisuć i dvie sto stadiah.
2. Rieč je, da je ta zemlja ime dobila od Ilira, sina Polifemova. Jer, veli se, Polifem Ciklops imadjaše sa ženom svojom Galateom sine Celta, Ilira i Galana, koji izišavši iz Sicilije, stadoše gospodovati nad susjednimi narodi, od njih prozvanimi Celti, Iliri i Galatami. O tomu su i druge mnoge bajke, a meni se medju svimi ovo, što rekoh, najvjerojatnije čini. Ilir rodi Enkelea, Antarika, Dardana, Meda, Taulanta i Pereba, sine, i kćeri Partu, Daortu, Dasaru i druge. Odtuda se prozvaše Taulanteoci, Perebci, Enkelci, Autarci, Dardanci, Partci, Dasarci i Darsci. Autarij, govori se, rodi sina Panona ili Peona, a Peon Skordiska i Tribala, koji takodjer narodom imena dadoše. Medjutim ova neka ostaju davninarom.◊164
3. Narodi Ilirah na tolikom prostoru, mnogi su, te su i danas glasovita imena Skordiskah i Tribalah, kojino stanovav na prostranom zemljištu, medjusobnimi rati na toliko se zatrče, da ostavša malica Tribalah pobjegnu ka Getam preko Istra, te narod, do Filipa i Alexandra na daleko mogućan i cvativši, toliko što nije sasvim propao, a u njegovoj starinskoj postojbi skoro ni za ime mu se nezna. Skordisci, s istoga uzroka sasvim oslabljeni, budu posije od Rimljanah sličnim dobićem poraženi, pa utekoše na otoke iste rieke. S vremenom ih se stranka povrati i nastani se na skrajnjih medjah Peonije. Odtuda je i danas medju Peoni pasmina Skordiskah. Istim načinom i Ardiejci, imajući osobitu snagu na moru, kon što Autariejcem, veoma mogućim na kopnu, mnogo naškodiše, budu od ovih uništeni. Poslje Ardiejacah u pomorstvu biše najjačji Liburni, drugi narod Ilirah. Oni na hitrih i lagašnih ladjah more jonsko i otoke robiše, pa s toga Rimljani i danas hitre i okretne ladje liburnezkimi zovu.
4. Autariejci, rieč je, pedepsom Apola propadoše. I oni bo, kaže se, biše drugovi Molistoma i Celtah zvanih Cimbrah, kod obsjednuća Delfa, te ih mnogi, prije nego li se primiše bezzakonja, pogiboše olujom, munjami i strielami na njih padavšimi. A na one od njih, koji se kući povratiše, zadari hrpa žabah, koje gnjileć vodu pootrovaše, k tomu uz otrovanu vapu zemlje pristavša kuga strašno porazi Ilire a nada sve Centauriejce. Dakle ovi, kužni pobjegnuv od kuće, buduć ih nitko, od straha da se natravi, neusudi se primiti, dadoše se na put od dvadeset i tri dana, te se u močvarnom i pustom predjelu Getah kraj Bastarnah naseliše. A na Celtah zemlju Bog potresom udarà i gradove im poruši, pa buduć toj nevolji nebilo kraja, i oni odoše iz domovine si, te se baciše u zemlju Ilirah, opačine i bezbožja drugovah si, sada kugom oslabljenih, pa tu robeć i sami se okužiše. Dakle hitro utekav do pirenejskoga brda pleneć bjesniše. Kad se odtuda opet prama iztoku okrenuše, Rimljani sjetiv se nevoljah primljenih od prvašnjih Celtah, pa pobojav se da se i ovi budu, prešav Alpe, u Italiju uvaliti, poslaše proti njima konzularske vojske, koje budu na konac potučene. Tim porazom Rimljanah nad imenom celtičkim uzdrhta ciela Italija, dok izabran za vodju Kajo Marij, nedavno rati proti libskim pastirom i Mauritancem valjano vodjenimi pro◊165slavljen, Cimbre nadvlada, te ih mnogimi i čestimi dobići porazi, kako no, pisav o Celtih, kazah. S toga oni veoma onemogli, pa radi slaboće iz svoje zemlje izključeni, mnoge štete zadav i pretrpiv, u otčinsku se postojbinu povratiše.
5. To je svršetak bezzakonja Ilirah i Celtah, što no ga Bog učini. Sasvim time drugi narodi Ilirah, nada sve Skordisci, Medci i Dardani, s Celti uletiv u Macedoniju i u Grčku, osim mnogih drugih crkvah i onu delfičku porobiše, izgubiv i tu mnogo svojih. Rimljani, buduć već gospodom i Grkah i Macedonacah, trideset i druge godine poslje onoga rata proti Celtom, s kojimi medjutim češće u različita vremena vojevaše, digoše pod vojvodstvom Lucia Scipiona poradi onoga bezzakonja vojsku proti Ilirom. Kažu da susjedni puci, sjetiv se nesreće, koja no poradi Autarijevacah njekada cielu Italiju postiže, nestupiše u prilog bezzakonjakom, nego da ih Scipionu na zator prepustiše; da je Scipio, zatrv većinu Skordiskah, kao što se utekavša ih rukovjet uz Istar i na otoke ove rieke pristranila, s Medci i Dardanci zlatom podmićeni, mir učinio. Njeki od talijanskih pisacah veli, da su Rimljani posije Lucia Scipiona najvećma poradi toga domaće do samovladarstva trajavše rate vodili. Ovo budi predgovor o narodih, koje Grci drže za Ilire.
6. Nu, Rimljani i ove, i Peone nad njimi, i Retjane, i Noričane, i Misce europejske i druge narode, koji s ovimi medjaše, na koliko stanuju s desne strane niz Istar ploveć, od Grkah, kako i isti Grci, razlikuju, te ih i posebnimi imeni zovu; a ukupno svima im daju ime Ilirah, pa sve ove zemlje obćenitim imenom Ilirie nazivlju. Odkuda li to mnenje i nazivanje poteče, nemogoh naći; ali tako i danas stoji, buduć i daću ovih narodah od izvorah Istra do mora crnoga zajedno i pod jednim imenom iznajmljuju te ju ilirskom daćom zovu. Kako li Rimljani podložiše si ove narode, koji li biše početci i prigode pojedinih ratah, kazah, pisav o Kreti, da podpuno neznam, pa s toga i pozvah, ako tko što izviestna zna o stvarih ilirskih, neka kaže. Medjutim, što mogoh doznati, popisati ću.
7. Agron bijaše kraljem one stranke Ilirije, koja spada na jonski zaljev, a zaljev isti imadjaše Pirho, kralj Epiroćanah, i na◊166sljednici mu. Ovaj Agron drža takodjer Epira komad, osim toga i Korciru, Drač i Hvar, kroz rat dobivena, posadom čuvà. Kad li plovjem zaprieti i ostalom moru jonskom, njekoji otok, po imenu Vis, uteče se Rimljanom za pomoć. Ovi odprave k Višanom poslanike, za da tužbu proti Agronu razgledaju. Ali dok oni još na moru biše, navale na njih Iliri, pa ubiju viškoga poslanika Klempora, i onoga rimskoga Korunkania, a ostali jedva uteku. Dok se poradi toga Rimljani po kopnu i po moru na Ilire spremaše, umre Agron, ostaviv nejaka sina, Pinea, koga skrbničtvo maćuhi mu povieri. Demetrij pako, vojvoda od Hvara i Korcira, izdade oba ta otoka doplovivšim Rimljanom, koji sprijateljiv se s Dračani, i Visu i Draču, obsjednutim od Ilirah, poslaše pomoć. Ka to se Iliri, razvrgnuv obsjednuće, povratiše, i njekoji izmedju njih, Atintanci, k Rimljanom pristupiše. Zatim žena Agronova odpravi poslanike u Rim, za da robje povrati i uskoke predade, te prosijaše za oproštenje prvašnjih pod upravom Agronovom i ne njezinom slučivših se dogadjajah. Rimljani odgovoriše: da Korcira, Hvar, Vis, Drač i Iliri Atintanci ostaju rimski, a Pin neka ima ostalo kraljevstvo Agronovo. pa da će ga oni za svoga prijatelja smatrati, ako se bude uztezao od netom rečenih, i ako Iliri dalje od Lise neuzplove sa više od dvih ladjah, pa i ovih bezoružanih. Ona pristade na sve to.
8. To je prva svadja i prvi ugovor medju Rimljani i Iliri. Poslje toga dadoše Rimljani Korciri i Apolonii slobodu, a Demetriju, za nadarje izdajstva, pod naročitom pogodbom dok vieran bude, izručiše njeke tvrdjavice. Već bo tada bijaše im sumnjiva viernost toga muža, i to, kako se do mala opazi, ne bez temelja. Dok bo Rimljani tri godine vojujuć proti Celtom oko Pada stanujućim, zabavljeni i raztrešeni biše, Demetrij prihvati tu sgodu za robiti po moru, pridruži si za taj posao i Istrijance, drugi narod Ilirah, pa učini da se Atintanci od Rimljanah odvrgoše. Dok stvari s Celti biše uredjene, Rimljani plovjem udariše na gusare te ih zatrše, pa sljedeće godine digoše vojsku na Demetrija i Ilire, sukrivce njegove. Demetrija, k Filipu kralju macedonskomu pobjegnuvšega, ali naskoro povrativšega se i robivšega po moru jonskom, ubiše, domovinu mu, Hvar, š njime ortačivšu, srušiše, a Ilirom za volju Pina opet predavšega se oprostiše. Takova bijaše druga smutnja i drugo pomirenje medju Rimljani i Iliri.◊167
9. Sljedeća, kako nadjoh, popisah ne po redu vremena, nego polag pojedinih narodah ilirskih. Kadno Rimljani vojevaše proti Macedoncem i kralju im Perseu nasljedniku Filipa, Gentij, kralj drugih Ilirah, za plaću sdruži se s Perseom, pa navali na Iliriju rimsku pokrajinu, i poslanike poradi toga odpravljene od staréšinstva rimskoga dade povezati, potvoriv ih da su uhode a ne poslanici. Usljed toga Anicij s brodovi i s vojskom poslan, njekoje ladje Gentijeve pohvata, pa pobiv se š njime na suhu, nadjača ga i stište u njekoj tjesnac, pa mu zapovjedi neka se Rimljanom preda. Na to Gentij zaprosi î dobi tri dana za razmišljanje, i jer mu za toga podložnici k Aniciju prebjegavaše, zamoli da mu se dopusti k Aniciju doći, što kad bude uslišano, kleknuv pred njega veoma ga potišteno moljaše za milost. Anicij ga drhtajućega diže, pa ga nesamo riečmi tieši, nego i kod večere pridrža ga. Kad bi se od večere povratio, zapoviedi nek ga svežu, pa ga naskoro sa sini mu slavodobitno u Rim odvede. S Gentijem se dovojevalo u dvadeset danih. Kroz sedamdeset gradovah, što no biše Gentiju podložni, Paul Emilij, uhvativši Persea, kadno se povrati u Italiju, podmuče dogovoriv se stanovničtvom rimskim, navlaš prodje i prestrašenima poradi prošlih činah obreče oproštenje, ako mu dadu sve zlato i srebro, što ga imaju. Kad se gradjani na to skloniše, on odpravi u svaki grad po oddjel vojnikah, pa odkazav jedan dan svim vodjam zapoviedi, neka ih svaki zorom proglasi, da se sav novac ima za tri ure na trg sanjeti, pa uzev novce neka sve ostalo porobi. Tako Paul u jednoj uri porobi sedamdeset gradovah.
10. Ardiejci i Palarci, drugi narodi Ilirah, na rimsku Iliriju udariše, te Rimljani drugimi posli zabavljeni odpremiše im poslanike za da im se zaprose. Ali jer oni za to nemariše, Rimljani skupiše proti njima vojsku od deset tisućah pješakah i šest stotinah konjanikah. Iliri to doznav i još za boj nepripravni, prestrašiše se i odpraviše poslanike, neka prose za oproštenje. Starešinstvo im rimsko zapovieda, neka naknade štetu onima, kojima su ju nepravedno zadali. Nu buduć ju oni nenaknadili, diže proti njima silnu vojsku Fulvij Flak. Mora da se taj rat, buduć mu nenalazim poseban konac, prvim udarcem dovršio. Proti Japidcem, stanujućim medju Alpami, Sempronij Tuditan i Tiberij Pandusa vo◊168jevaše, i nevjerojatno je, da su ih njih dva upokorila, isto kako i Segestjane Lucij Kota i Metel, nego doskora oni jedni i drugi odmetnuše.
11. Dalmatinci, drugi narod Ilirah, navale u rimsku Iliriju, i jer nehtjedoše ni primiti poslanike poradi toga iz Rima opremljene, zavrže se rat pod vojvodstvom konsula Marka Figula. Dok se ovaj pokaza i poče Zaleg učvršćivati, nahrupe Dalmatinci i nadvladaju ga, pače iztisnu ga iz Zalega i natjeraju na strmac, pa ga trkimice goniše do rieke Neretve. Medjutim, jer nastade zima, Dalmatinci se povratiše, a Figul mnijuć da ih je moći iznenada podpasti, dok se opet pomoli, nadje ih iz gradovah na susriet mu došavše. Sasvim time protjera ih i zagna u grad Delmin, od koga se Dalmacija prozvala. Jer ovaj vrstno utvrdjeni grad uz put nemogaše zauzeti, a ni bojne makine, poradi višine mjesta, na kom je grad stajao, upotrebiti, udari na druge gradove, koji po stečaju u Delmin biše manje napučeni. Kada ove osvoji, povrati se k Delminu, pa motke po dva lakta, smolom i sumporom oblivene a kučinami omotane, iz tetivah unj baca, te one užgav se kao goruće baklje razpršiše se i zapališe sve, na što padoše tako, da je požarom velika stran grada propala. Tako se dovrši rat Figula proti Dalmatincem. Do malo vremena, konsul Cecilj Metel, željan slavodobića, bez da Dalmatinci sakriviše, izposlova, da im se pod njegovim vojvodstvom rat naviesti. Ali jer ga oni prijazno primiše, zimova u gradu im Solinu pa vrativ se u Rim, slavodobiće obdržava.
12. Dok Cezar nadstaja Celtom, oni isti Dalmatinci i ostali Iliri, za onda srećniji, otmu Liburnom, drugom narodu Ilirah, grad Promonu. Liburni predav se Rimljanom, uteku se k Cezaru blizu bivšemu, za pomoć. On sbilja opremi poslanike, za da Iliri povrate Liburnom Promonu. Ali jer oni tu zapovjed zabaciše, on odpravi na njih jaku vojsku, nu i tako oni mu ju svu sasjekoše. Zabavljenu oko razmirice Pompeove Cezaru nebiaše kad, da se za to osveti. A kad se iz one razmirice rat izleže, Cezar s vojskom, što ju uza se imadjaše, zimi preplovi more jonsko iz Brundisia u Macedoniju, pa zavrže s Pompeom tu bivšim boj. Ostale vojske dio dovede, takodjer zimi, preko mora jonskoga Antonij k Cezaru◊169 u Macedoniju, a petnaest kohortah pješakah i tri tisuće konjanikah naumi dovesti mu Gabinij kroz Iliriju, obišav more jonsko. Iliri pobojav se poradi malo prije kazana čina, pa sudeć da bi se Cezarevo dobiće njima na zator izvrglo, nasrnu na Gabinievu vojsku, te ju svu osim Gabinia i još njekojih, koji komaj utekoše, podave, i tom prilikom zarobe silu novca i druge bojne sprave.
Cezar u to vrieme bijaše zadržan ratom proti Pompeju, a po smrti ovoga uredjivanjem ostanakah - kojih bijaše mnogo - njegove stranke. Kad sve to obavio povrati se u Rim i pripravlja vojsku proti Getam i Partjanom. Iliri pobojav se, da bi se k njima, na putu mu, svratio, oprave poslanike u Rim, neka izprose oproštjenje za prošlost, pa da Ilire, narod, koga bojnu snagu mnogo uzveličavaše, Cezaru u prijateljstvo i družtvo predadu. Cezar, premda vojsku na Partjane pospješiva, oštro odgovori, da on njih, koji su proti njemu toliko zlo učinili, neće imati za prijatelje, nego da će im oprostiti, ako hoće plaćati mu harač i ako mu taoce dadu. Kad oni to oboje obećaše, on posla k njima Vatinia s trimi legijami i s velikim množtvom konjanikah, za da neznatan harač nametne i da taoce primi. Medjutim pogibe Cezar, pa Iliri mnijuć da je poglavita snaga rimska, bivša u njemu, propala š njime, niti htjedoše Vatinia slušati, ni harač mu davati, ni taoce mu izručiti. Kad on dakle poče silu upotrebljivati, oni mu pet kohortah i vodju Bebia, muža starešinskoga reda, sasjekoše, a Vatinij s ostankom uteče u Drač, pa ta njegova vojska skupa s Macedonijom i rimskom Ilirijom bude Brutu Cepionu, ubojici Cezara, od rimskoga starešinstva predana, kadno i Kasiu, ortaku kod istoga ubojstva, bijaše Sirija za upravljanje izručena. Ali ni ovi, ratî proti Antoniju i Oktavijanu raztrešeni, nemogoše proti Ilirom vojevati.
14. Peonci, narod veliki na Dunaju stanujući, protežu se od Japidacah do nad Dardance. Grci ih zovu Peonci a Rimljani Panonci. Rimljani ih, kako već rekoh, medju Ilire broje, i s toga, pišuć o Ilirih, nemogu njih propustiti. Ovaj je narod već od macedonskih vremenah puno glasovit, a to poradi Agrianacah, kojino su i Filipa i Aleksandra ponajviše pomagali, Peonci bo su naselbina ilirska od dolnjih Peonacah. Odkako biaše Kornelj, vojevavši◊170 proti Peoncem na veliku svoju štetu uzbijen, glas o tome razboju tako zastraši cielu Italiju, da se dugo vrieme nijedan bivših konzulah nepodstupi proti Peoncem vojevati. O davninah Ilirah i Peonacah, osim što popisah, nemogoh ništa više naći, imenito o Peoncih ni u pismih cara Oktaviana. gdje no o Peoncih govori.
15. U ostalom podpuno znam, da je i drugih osim izbrojenih narodah ilirskih već prije bilo podložno Rimljanom: ali kako se to dogodilo, neuvidjam. Oktavian bo nepopisa čine drugih nego samo svoje, hoću da rečem, kako je on narode bivše se odmetnule upokorio i pod harač povratio; kako je druge, do u njegovo doba bivše slobodne, oružjem podložio; napokon, kako je sve barbarske i bojne stanujuće po vrhih Alpah i bližnju Italiju često pustošivše narode nadjačao i ukrotio. Za čudo mi je, kako Rimljani, koji su toliko putah s tako velikimi vojskami na Celte i Iberce preko alpah išli, one narode zametavaše, kako ih ni isti Cezar, najsrećniji vojvoda, kad no deset godinah posjednuv Celte, blizu njih zimovà, nesvlada. Bi reći da su oni, imav u očih svoju poglavitu svrhu, nastojali samo da im vojska preko alpah predje, i da Cezaru, za prvo s Celti zabavljenu, zatim oko Pompeova one rate nasliedivšega pokreta zadržanu, nebijaše do konačna ukrotjenja Ilirah. U ostalom poznato je, da je Cezar uz Celte i bivše rimske Ilire od naroda rimskoga dobio.
16. Oktavian podloživ cielu zemlju, kad no svoja bojna djela s Antonijevom lienošću prispodablja, izpočita starešinstvu, što je on Italiju od barbarstva ratovnih, često ju uznemiravavših narodah očistio. On ukroti prvim udarcem Oxiejce, Parteneatce, Talantce, Kambejce, Cinambre, Meromence, Perisejce, nu više ga je stalo posla, dok je opet zauzeo i na plaćanje zanemarena harača primorao Dokleatce, Karne, Interfrurince, Naresce, Glintidionce, Taurisce. Ove kad svlada, susjedni narodi Hipafinci i Besi od straha sami mu se predadoše. Njekoje odmetnikah, kao Mlećane, Korcirane, stanovavše po otocih, jer gusariše, sasvim izkoreni, i to odrasle ih poubijav a sve ostale prodav pod venci u sužanjstvo. Liburnom, takodjer gusarivšim, otè ladje. Japidski narodi, stanujući medju alpami, Moentinci i Avendeatci, dok se k njima približio, s dobra mu se predadoše. Arupinci, i brojem i bojnom snagom◊171 najodličniji Japidacah, iz selah se u grad povukoše, pa kad on banu, u šume se posakrivaše. Grad im, zauzet, u nadi da će se i oni predati, nedadè Oktavian upaliti, pa sbilja, dok mu se pokloniše pusti ih, neka u njem i nadalje stanuju.
17. Nu najviše mu truda zadadoše Salasci, Japidci s on kraj alpah, Segestjani, Dalmatinci, Desiatjani i Peonci iza Salascah. - Salasci stanuju po vrhuncih Alpah, po brdih neprohodljivih ì tjesnih klanacah. Ovom sgodom položaja ne samo da slobodu obraniše, nego i od prolazivših prohodarinu pobiraše. Kad na njih nenadano udari Vet, zauzè im iz zasjede klanjce i drža ih već drugu godinu obsjednute. Dakle oni, kad im ponestalo soli, koje mnogo troše, napokon primiše mu posadu. Ali dok Vet odè oni udilj protjeraše posadu, pa posjednuv klanjce rugaše se nad vojskom, što no ju Oktavian na njih poslao, biše bo uvjereni da joj bude sav nazor uzaludu ostati. S toga se Oktavian, buduć mu se rat proti Antoniju približio, s njimi tako načini, da i nadalje živu polag svojih zakonah, i da im bude oprošteno ono, što sagriešiše proti Vetu. Ali to se njima dade na sumnju, pa nabaviv si mnogo soli nepropustjaše navaljivati na rimske predjele, dok ih Masala Korvin, od Oktavijana na njih odpravljen, gladom nesvladà. Tako su Salasci Rimljanom podloženi.
18. Japidci, s onu stranu alpah stanujući, mogućan i osoran narod, u poprilici dvadeset godinah dvaput rimske vojske protjeraše, nahrupljivaše i na Oglej, a Terst, rimsku naselbinu plieniše. Kad na ove krenuv Oktavijan nastoja tjesnace i vrletine prevaliti, posjekav šume još većma put mu otegotjivaše, pa ugnuv se u dalnje gore, penjućega se neprijatelja iz zasjedah napadaše. Nu on unapreda bojeć se zasjedah, poslà oddjel vojske, neka vrhe brdah zauzme i da brani oba boka vojske, koju on po nizju vodjaše. Ujedno zapovjedi sve drvje s puta posieći. Sasvim time Japidci iz guštah navale i množinu vojnikah rane, ali do malo bude i njih veliki dio od onih, što no po brdah hodjaše, ubijen. Ostali, ostaviv grad Terpon, povratiše se u šumske zakutke. Oktavian zauzev taj grad, nadajuć se da će mu se i oni jur predati, nedade ga sažeći.◊172
Odovuda odè Oktavian k drugom poglavitom gradu Japidacah od stanovnikak Metul zvanom. Taj grad leži na brdu jako šumovitom, bi reći naslonjen na dvie glavice, izmedju kojih uzka dubrava vodi. Tri tisuće srcem i oružjem vrlih mladićah Rimljane od zidinah malim trudom uzbija i tjera. Kad Rimljani (namjeravaše), da načine nasip, Metuljani neprestav danju ni noćju udarati, mnogo ih u tome poslu priečiše; kad Rimljani s nasipa udariše, Metuljani makinami, što no ih imadoše ostavljene od Decima Bruta, s Antonijem i Oktavijanom u ovih krajevih vojevavšega, strahovito zavlataše; kad tvrdjava itako počè popušćati udarcem neprijatelja, Metuljani načiniše si drugu u unutarnosti, pa se, ostaviv staru ogradu, koju Rimljani zauzeše i odmah upališe, u onu potegnuše. Proti novoj ogradi Oktavian zapovjedi dva nasipa dignuti, pa iz njih četiri mosta sa zidom sastaviti. Kad to bude dogotovljeno, za smesti neprijatelja dvozubim udarcem, oddjel vojske na drugu stranu grada razasla, ostalim četam zapovjedi preko mostovah na zid navaliti a on se uzpè na ovisok toranj za da gleda konac hrvanja.
20. Dok jedni Metuljani na zid hrlivše Rimljane s protivne strane susretaše, drugi ih podkapaše mostove, pa im srčanost tim većma rastijaše, gledajuć da se jedan pa i drugi most sruši. A kad se i treći most strovali, Rimljane tako obuzè strah, da ih se nijedan neusudi na četvrti još stajavši most stupiti. Ni korba, ni izpočitavanje Oktaviana medjutim snišavšega s tornja nemogaše nikoga usrčiti. Zato Oktavian glavom, uzev štit, u pratnji vodjah Agripe i Hierona i svoga stražara Iole skoči na most. Ova četiri s još njekojimi pratioci biše sama. Kad Oktavian nemalo preko svega mosta prešao, vojska mu zasramljena udari na vrat i na nos za njim. Time se most, tolikom težinom obtrpan, ugnu, provali, pa ih sve potrpà. Mnogo ih ostade mrtvih, ostalim budu sva uda poštećena. I isti Oktavian izmaknu si desnu nogu i obje ruke. Za ukloniti pobunu, koja bi bila sliedila mnenje da je on poginuo, opet ga, za da se vojski pokaže, na toranj postaviše, a da neprijatelji nepomisle da obsjednuće prestaje, udilj zapovjedi, da se novi mostovi sagrade. Ta naredba začudi i ustraši Metuljane, iz nje bo vidiše, da vojuju proti neprijatelju, koga se srdce neda nadvladati.◊173
21. Sutra dan odpraviše Metuljani poslanike, koji predadoše petdeset po samu Oktavianu izabranih taocah, i obećaše primiti posadu mu, kojoj, kada se oni u nizje smjestiše, bude gornja strana grada izručena. Kad posadnici već u grad unidjoše, zahtjevaše da im gradjani oružje predadu. Nad ovim nedostojnim postupanjem razjareni Metuljani, spraviv žene i djecu u sabornicu, pa postaviv stražu, koja ju imadjaše, ako bi se gradjanom kakovo zlo dogodilo, upaliti, sdvojeni udare na Rimljane. Nu jer s nizja hrvaše, neprijatelja, koj staja na visju, laliko budu satrveni. U to rečena straža zapali sabornicu, mnoge majke poubijaše djecu si i sebe, druge sa živimi čedi u naručajih poskakaše u vatru. Tako svi mladići Metuljanah u bitki, a pučanstva za rat nesposobna većina u vatri pogibe, te grad sa stanovnici izgori na toliko, da tomu odprije prevelikomu gradu ni trag nije ostao. Padnućem Metulja ostali se Japidci prestrašiše pa se Oktavianu s dobra podložiše. Tako su onda stopram Japidci preko alpah Rimljanom podvrženi. Izmedju njih biše Posenci, koje, buduć se po odlazku Oktaviana pobuniše, Marko Helvij, na njih poslan, gospodstvu rimskom povrati, te načelnike ustanka poubijav, ostale pod vencem prodade.
22. U zemlju segestičku udaraše Rimljani prvašnjih vremenah dvaput; ali niti mogoše dobiti taoce ni išta drugo, s česa se Segestjani još jačje uzobjestiše. Proti njima krenù Oktavian kroz medje Peonacah još tada nerimskih. Sva je Peonia, od Japidacah do Dardanacah uzduž, kršovita. Tada u njoj nebijaše gradovah, nego na sela, ali razštrkana po polju, biaše napučena. U cielom narodu nebijaše jedne obćenite vlade, nebijaše obćenite viećnice, nego polag plemenah i obiteljih viećaše. Brojilo se oko sto tisućah za oružje vrstnih muževah; ali jer nebijaše obćenita vladara ni oni se nemogoše složiti. Kad nahrupi Oktavian, oni se u svoje šume razletiše, te iz njih navaljujuć rimske vojnike, koji bi se od četah odciepili, daviše. Nadajuć se da će barbari jur izići, Oktavian se uzpreza od selah im i poljah. Kada nitko neizadje, on mačem i vatrom pustoši cielu okolicu osam danah, te tako dopre u ravninu segestjansku i peonsku do rieke Save. Uz tu rieku stoji grad, valjano i njome i velikom jarugom učvršćen, pa ga se Oktavianu najvećma s toga pohtjede, što ga odluči za prikladnu◊174 žitnicu i tvrdjavu rata, koga naumi voditi proti Dakom i Bastarnam preko Dunaja. Utiče bo Sava u Istar, koj se još ovdje zove Dunajem; a malo nižje dobiva ime Istra, pa na Savi dade Oktavian načiniti ladjah za prevažanje poputbine u Dunaj.
23. Ponajviše zato smatrà Oktavian veliku svoju korist u zauzeću grada Segesta. Kad se dakle on primaknu, Segestjani poslaše upitati ga: što li namjerava s njimi ? Na to će on: neka primu posadu, neka mu dadu sto taocah, a to za da se on uzmogne za rata proti Dakom time sigurnije služiti gradom, napokon neka mu saberu i snesu što više tko može žita. Velikaši ravno scieniše, da proti ničemu tome nije prigovarati; ali prostiji, osim kod pitanja o taocih, biše strašno uzrogoboreni, a ono jer znadoše, da za taoce budu velikaška djeca ići. Time dok se posada približà, nemogoše ju živu ni gledati, nego udilj kao bjesni vrata zatvoriše te zategoše na zidove. Dakle Oktavian načini preko rieke most, pa zapoviedi grad prosekom i prokopom obkoliti. Kad se to dovrši, on načini dva nasipa, koje gradjani, buduć ih češće bez uspjeha napadali, smugorjem i drugim palivom nastojaše zažeći. Druge Peonce, išavše Segestjanom u pomoć, Oktavian iz zasjede što poubija, što raztjera, te se već nijedni Peonci neusudiše priskočiti obsjednutim u pomoć.
24. Segestjani, pretrpiv sve zlo obsade, napokon trideseti dan jedva budu umekšani, te, tada prvi put počeše prositi. Oktavian zapanjen njihovom kriepošću, pa i prošnjami ganjen, niti ih koga pogubi, ni iz domovine iztjera, nego primiv novčanu globu stranu grada od ostaloga grada zidom razstavi, pa u nju metnu posadu od dvadeset i pet kohortah. To učiniv odè u Rim, u naumi prvoga proljeća opet se u Iliriu povratiti. Ali jer se biaše glas raznio, da su mu Segestjani posadu satrli, već zimi put pospješi. Došav obsvjedoči se, da zlo nije, koliko se glasalo, sasvim time da glas nebijaše sasvim bez temelja, jer sbilja vojnici mu biše u velikoj pogibelji, Segestjani bo nenadano nasrnuše, pa ih upravo zato mnogo poubijaše, jer se nenadane navale nisu bojali. I tako sutra dan navaliv buntovnike raztjeraše i ukrotiše. Zato Oktavian svoju vojsku okrenu na Dalmatince, drugi narod ilirski, susjede Taulantievacah.◊175
25. Dalmatinci, odkako potukoše petnajst kohortah Gabinievih i pet kohortah Vatinievih, te im i bojne sprave oteše, biše se opojeni srećom tih uspjehah, još većma usmionili, pa već desetu godinu stajaše pod oružjem, i kad Oktavian na nje udari, učvrstiše se još bolje zajednicami i medjusobno obrečenom pomoćju. Imadoše preko dvanajst tisućah izabranih mladićah, kojima za vodju postaviše muža po imenu Svara. Ovaj opet otè grad Liburnah, Promonu, pa ju, premda već naravom položaja učvršćenu, još jačje utvrdi. Mjesto bo je brdovito i sa svih stranah obkoljuju ga vrletne glavice poput turpicah. Većina neprijatelja sleže u grad, a po glavicah Svar razmjesti stražu, te tako s visja razgledavaše Rimljane. Oktavian očito obkoli cielom vojskom zide a podmuče pošalje njekoliko najhrabrijih da iztraže staze, po kojih bi se dalo na najvišju glavicu uzpeti. Ovi gorom štićeni noćju navale na straže, te ih još sanene sasjeku, i cielu stvar, buduć još nebijaše svanulo, urečenimi znamenji Oktavianu dokažu. Tad on većinu vojske odvede grad uzimati a ujedno odpravlja na najvišju glavicu jedne vojnike za drugimi, koji od onuda po redu manje brežuljke otimaše. Dalmatince opazivše, da su od svih stranah obkoljeni i tučeni, obuzè strah i trepet, a pogotovu one, koji biše po brežuljcih, poradi vode, bojaše bo se, da im se bude put k njoj prepriečio, pa se zato u grad sletiše.
26. Oktavian odredi i Promonu i dvie glavice, koje još biše neprijatelju u šakah, neprekidnim u obsegu četrdesetih stadiah zidom obrubiti. Medjutim odè na susriet Testimu, koj s vojskom drugih Dalmatincah idjaše obsjednutim u pomoć, razbije ga i protjera u planine, pa na njegove oči zauzme Promonu, bez da još biaše ovaj naumljeni zid dovršen, Gradjani bo pokušaše nasrnuti, ali budu snažno uzbijeni, za š njimi bježavšimi ulježu i Rimljani u grad. Tu bude po prilici trećina neprijateljah ubijena, a ostavši potegnuše se u tvrdjavu, koju za stražiti bude jedna kohorta pred vrata joj postavljena. Četvrte noći odtada navale neprijatelji iz tvrdjave, pa kohorta od straha uteče. Ali Oktavian uzbi onu navalu i treći dan primi s dobra predavšemu se. Iz kohorte, što no svoju postaju ostavi dade svakoga desetoga kroz žriebanje ubiti, k tomu i dva Centuriona, a ostale hrani ono ljeto ječmom namjesto pšenicom.◊176
27. Buduć Promona na taj način oteta, Testim to gledavši, svoju vojsku razkomada, te ju razasla koje kuda. Zato Rimljani nepoznavši pute i neimavši izviestan trag bjegunacah, scieniv za nesigurno na više stranah razpršati se, nemogoše ih daleko tjerati. I tako zauzmu grad Sinod ležeći izpod šume, gdje no Gabinievoj vojski zasjedoše Dalmatinci u dubokoj i dugačkoj dolini okruženoj neprekidnimi brežuljci dvih planinah. U istome mjestu tada i Oktavianu zasjednuše. Nu on odpravi oddiel vojske po vrh planinah, za da š njime po dolini išavšim korak drži. U tome putu on šume posječe, gradove zauzé, pa sve vatrom opustoši. Kad obsjednu grad Setoviu te se hrva sa drugimi barbari, obsjednutim došavšimi u pomoć, uzbijajuć ih da neunidju u grad, bude hrustom u koljeno ranjen i s te rane morade više danah ležati. Dok ozdravi, povrati se u Rim primiti konsulat s drugom si Volkatiem Tulom, za dovršiti ostavši rat postaviv Statilia Taura.
28. Prvoga Siečnja primi konsulat, i isti dan postaviv namjestnikom si u toj časti Antonia Gaeta, povrati se u Dalmaciju još i tada kao triumvir. Još bo ostajaše dvie godine drugoga petljeća ove vlasti, koju poslje prvoga petljeća sami triumviri produžiše, pa i narod potvrdi. Dalmatinci, buduć im izvanjsko obćenje bilo zabranjeno, gladom poniženi dodjoše pred njega pa mu se predadoše, dadoše mu, kako je iskao, za taoce sedam sto mladićah, povratiše mu zastave, što no ih biše Gabiniu oteli, i obećaše plaćati harač zanemaren od vremenah Cezarovih. Qd tada su Dalmatinci Rimljanom poslušni. One zastave Oktavian objesi u kapić Oktavijin. Kad budu svladani Dalmatinci, dodjoše takodjer Dorvani, krotki, pred približavšega se Oktaviana, prosiše ga za oprošćenje prošlih činah, izručiše mu taoce i obećaše zapušćeni mu harač davati. Isto tako i drugi narodi, ka kojima on dodje, predav taoce budu na vjeru primljeni; a oni, ka kojima poradi bolesti nemogaše ići, niti dadoše taoce, ni nastojaše ugovor sklopiti. Čini se da su i ovi poslje bili podloženi. Tako Oktavian sve Ilire, i one, koji se biše od Rimljanah odmetnuli, i one, koji se vlastitimi zakoni služiše, Rimljanom podloži. S toga bude mu od starešinstva ilirsko slavodobiće odredjeno, koje on s ostalimi, što no mu biše dosudjena poradi zaslugah proti Antoniju, kasnije svetkovà◊177
29. Izmedju narodah, koje Rimljani drže za Ilire, još mi ostaju Rećani i Noričani pred Peonci i Misci izza Peonacah do crnoga mora stanujući. Mnijem da je Rećane i Noričane svladao Cezar, kad no proti Celtcom vojevà, ali Oktavian za rata peonskoga, u sredini bo su oni medju ovimi. Doista, kod pisacah nenadjoh uspomenu o posebnu ratu proti Rećanom i Noričanom, te je vjerojatno, da su i oni skupa sa susjednimi puci pod Rimljane pali.
30. Na Misce zavojšti Marko Lukul, brat Lucia Lukula, ratovavši proti Mitridatu, te prodje do rieke kroz ona mjesta, gdje no je na medjah Misacah šest grčkih gradovah, hoću reći: Istar, Dionysopol, Odes, Mesembria, Kalat i Apolonia. On doveze u Rim oriaškoga Apola, što no je u Palaciju prikazan. Nenadjoh, da se još išto za republike poduzimalo proti Miscem, koji nisu ni po Oktavianu, nego po Tiberiu, nasljedniku mu u carstvu, ukrotjeni i podharačeni. - Što se prije nego li bijaše Egipat upokrajinčen, po zapovjedi naroda učinilo, posebice sam popisao, a što cari, poslje onoga upokrajinčenja, bilo povratiše i umiriše, bilo tada stoprvo Rimu osvojiše, pobilježih u posebnih djelih svakoga cara, poslje obćenite naroda povjestnice, pa je tu i o Miscih mnogo kazano. Napokon, buduć Rimljani Misiju za stranku Ilirije smatraju, a ja u ovoj knjigi odlučih spisati ilirske stvari, sudih da k cielosti djela spada napomenuti, da se Lukul voljom naroda upravljavši pokrajinom k Miscem svratio, i da ih je poslje, kad no sva vlast padè na same care, Tiberij podložio.
